Kako da pjevamo pjesmu Gospodnju
u zemlji tuđoj?
Ako bih zaboravio tebe, Jerusaleme,
neka usahne desnica moja! Psalam 137,4-5
Dio II.
Nastavno na 1. dio teksta „Mit o povratku i hrvatska dijaspora“ objavljenog 18. srpnja 2024. godine, u ovom poglavlju bit će riječi o osnovnim pojmovima vezanim uz temu dijaspore radi boljeg razumijevanja složene društvene formacije koju tvore dijasporski subjekti, u našem slučaju Hrvati u Australiji u razdoblju od završetka Drugog svjetskog rata do međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.
Iseljeničke kolonije Hrvata u Australiji formirale su se iz potrebe premošćivanja traumatičnog iskustva „izglobljenosti“ iz domicilnog životnog okruženja u velikom izbjegličkom valu iz Titove komunističke Jugoslavije. U rasponu od četiri desetljeća hrvatska dijasporska zajednica razvijala se i djelovala kao organizirana društvena formacija emotivno vezana uz domovinu i nespremna na punu integraciju u društvo domaćina. Dubinskim uvidom u smisao dijasporskog iskustva te analizom sadržaja vezanih uz pojam dijaspore (kao što je nostalgija, mit o povratku, žudnja za domom i osjećaj krivnje zbog gubitka domovine) može se razumjeti i zašto je hrvatska dijaspora prolazila mukotrpan više desetljeća dug put priznanja njezine autentične drugosti u multikulturnoj sredini kakva je Australija.
Moj doktorski rad sastoji se od tri zasebne cjeline: u prvom teorijsko-filozofskom dijelu analiziraju se četiri osnovna pojma vezana za iseljeničke teme ‒ dijaspora, domovina, dom i mit o povratku. Drugi dio posvećen je povijesti hrvatske dijaspore te razvoju i funkcioniranju institucija dijaspore u Australiji, a u trećem dijelu prikazano je sedam životnih priča australskih Hrvata koje pružaju uvid u osobna iskustva iseljeničkog života pripovjedača, ali i u proces stvaranja dijaspore te u dinamiku društvenih odnosa u hrvatskoj zajednici u Australiji. Zahvaljujući tome što sam i sama bila iseljenica u razdoblju dinamičnih društvenih i političkih zbivanja u hrvatskoj dijaspori i u mnogim aktivnostima i događajima i sama sudjelovala, omogućile su mi da iz prve ruke upoznam strukturu i funkcioniranje društvenih organizacija i iseljeničkih institucija te da steknem povjerenje sudionika intervjua i prikupim potrebne informacije i materiju za doktorski rad.
Potrebno je najprije čitateljima približiti značenje pojma dijaspora koji kod mnogih Hrvata izvan domovine još uvijek nailazi na nerazumijevanje pa i protimbu, iako je toliko raširen u svakodnevnoj upotrebi kao i u znanstvenim radovima i stručnoj literaturi na globalnoj razini da mu se sadržaj gotovo raspao. Pojam dijaspora koju danas rabi znanstvena zajednica znatno odstupa od svoga izvornog značenja kao raspršivanja, raseljavanja naroda izvan njegove domovine čiji korijeni leže u temeljima europske povijesti i kulture. Njegovo primarno značenje porijeklom je iz antičke Grčke, a odnosilo se na grčke trgovačke kolonije u Maloj Aziji. Židovi su pod pojmom dijaspora podrazumijevali svoje traumatično iskustvo raselidbe nakon razaranja drugog jeruzalemskog hrama i rimske okupacije židovskog teritorija 70. godine. Tu po prvi puta dijaspora dobiva žrtvoslovno značenje jer se odnosi na prisilni egzodus židovskog naroda i raspršenost njegovih pripadnika tijekom više generacija na razne strane svijeta. Otada se zadržava žrtvoslovno obilježje dijaspore sve do sredine dvadesetog stoljeća. Negativna obilježja pojma dijaspora odnose se na strah od proživljavanja traume, progona ili genocida i egzodusa mnogih raseljenih naroda tijekom povijesti zbog čega je tumačenje dijasporskog stanja kao stanja žrtve postalo opće mjesto pri spominjanju pojma dijaspora.
Suvremeni autori postmoderne nastoje proširiti sadržaj pojma dijaspora uvodeći nova značenja kojima obuhvaćaju različite, manje ili više srodne, društvene formacije selilaca čiji poticaji na raseljenje nisu nužno vezani uz traumatično iskustvo prisile napuštanja doma i nacionalnog teritorija, a još manje kazne zbog nepoštovanja Božjega zakona. Nova tumačenja pojma dijaspora uključuju raseljavanja pripadnika nekog etnosa ili više različitih etnosa iz različitih pobuda i uzroka (vjerskih, gospodarskih, trgovačkih, profesionalnih, ruta robova i dr.) i nisu više suštinski povezana s povijesnim i društvenim kontekstom progonstva Židova i njihove patnje zbog gubitka domovine.
Hrvatska dijaspora, međutim, u mnogome odgovara upravo modelu židovske dijaspore, jer uključuje zajedničko etničko podrijetlo svojih članova i osjećaj pripadanja hrvatskom jeziku i kulturi. To je dijaspora u klasičnom značenju te riječi koja se osjeća prisilno odseljenom iz svoje domovine te vjeruje u mogućnost povratka, jednom kad se steknu uvjeti za povratak. Sličan tip dijaspore nalazimo kod Armenaca, Palestinaca, Kubanaca, Iraca i drugih. Tko je imao priliku upoznati izbliza pripadnike hrvatske dijaspore u Australiji i doživjeti unutarnju dinamiku dijasporske zajednice mogao se uvjeriti da se osjeća žrtvom tragičnih političkih i ekonomskih prilika te se doživljava prognanom (iako bez krivnje, krivom). Osim toga, hrvatska dijasporska zajednica u Australiji s vremenom je razvila osjećaj osobitog poslanja, kako u borbi za povratak u domovinu, tako i za ostvarenje hrvatske neovisne, slobodne i priznate države, po mjeri svojih pripadnika. Stoga je razumljivo da su brojni sudionici moga istraživanja na upit o tome gdje im je domovina spremno odgovarali da je to Hrvatska i da bi se u Hrvatsku rado vratili.
Pojam doma i domovine također je tijekom povijesti doživio cijelu lepezu interpretacija. U prošlosti su to bile fiksne kategorije pa se dom i domovina nisu mogli zamisliti kao fenomeni koji se prenose ili zamjenjuju, a pogotovo ne da bi postojala dva doma ili dvije domovine. Otuda je bilo izgledno očekivati da je trebalo misliti na povratak, jer dom je predstavljao snažno središte čovjekova života i sigurno utočište identitetski povezano s baštinom predaka i pripadanjem osobe. Otkad je svijet postao globalno selo, putovanja i promjena mjesta stanovanja dostupni velikom broju pučanstva, a tehnički napredak i komunikacijske mreže svakome na dohvat ruke, pripadnici iseljeničkih zajednica puno jednostavnije se povezuju s obitelji i rodbinom svojih starih domovina pa je i emotivni pritisak i osjećaj osamljenosti i nemogućnosti povratka znatno oslabio. Zahvaljujući tim procesima mnoge klasične dijaspore polako se gase.
Oni imućniji iseljenici mogu si dopustiti luksuz da dio godine borave u starome kraju, a drugi dio godine u novoj domovini pa se ideja o postojanju dvaju domova ili dvije domovine teoretičarima dijaspore učinila mogućom. Bilo bi potrebno istražiti je li vezanost za dva doma i dva kulturna kruga proizvod stanja otuđenosti ili neodlučnosti oko identiteta ili je prijelaznog karaktera kao posljedica tranzicije iz jedne u drugu kulturu. Nameće se zaključak da je ipak u pitanju nemogućnost vezanja za jedan oblik stalnosti, jer je iskorijenjeno jastvo još uvijek u potrazi za sidrenjem u novoj sredini gdje će naći istinsko utočište i dom. U posljednje vrijeme u znanosti o iseljavanju među brojnim novim pojmovima, sve učestalije se pojavljuje pojam globalno nomadstvo. Suvremeni nomadi nemaju baš ništa zajedničkoga s klasičnim nomadskim zajednicama, ali su kao pojava rezultat globalne ekonomije, otvorenog tržište rada i novih zanimanja ‒ jedni u potrazi za poslom, a drugi u potrazi za avanturama, svaki na svoj način izgubljeni u nestabilnom i krizama zahvaćenom svijetu.
Posebno poglavlje u knjizi posvetila sam pojmu i ulozi mita o povratku u životu dijasporske svijesti. Pokazalo se da je pojam mita o povratku nedovoljno istražen, iako je sveprisutna pojava u svim klasičnim dijasporama pa tako i u slučaju brojnih radova teoretičara postmoderne. Pošavši od pretpostavke da i u hrvatskoj dijaspori postoje naznake gajenja mita o povratku nametnulo mi se pitanje kako se taj fenomen očituje u svakodnevici dijasporske zajednice i čemu služi. Uočila sam da uloga mita o povratku drži dijasporsku svijest emotivno vezanu za napuštenu domovinu pa joj time, iako se čini apsurdno, olakšava proces integracije u društvo novog domaćina. Pritom je mit važan i za izgradnju institucija s ciljem očuvanja i razvoja dijasporske zajednice koja se na taj način dokazuje kao drugi i drugačiji subjekt spram ostalih društvenih formacija austarlskog mainstreama.
Mit o povratku ne odnosi se na individualni san pojedinog sanjača, već je narativ koji stvara kolektiv od kojega gradi društvenu strukturu s jasnim ciljem da održi živom vezu sa zemljom odselidbe i da sačuva svoj identitet spram zemlje primitka. Žrtvovanje za viši cilj zajednice podrazumijeva se. Time se mit održava živim istovremeno održavajući dijasporsku zajednicu na okupu poput ljepila. U slučaju hrvatskih iseljenika u dijaspori u Australiji taj je viši cilj bio Hrvatska kao samostalna, neovisna i priznata država na političkoj pozornici svijeta. Ostvarenjem hrvatske države njezina je dijaspora u Australiji dobila legitimitet samosvojnog entiteta i pravo na svoje ime i povijest – postala je izmješteni dio hrvatskoga nacionalnog korpusa. Dovoljno da započne proces pune integracije novih generacija Hrvata u australsko društvo. Što će to značiti za Hrvatsku, nije teško odgonetnuti. (nastavak za tjedan dana)
dr.sc. Tuga Tarle
Leave a Comment