By Vrijeme je da se u Hrvatskoj stvari nazovu pravim imenom. Dosta je nebuloznih naziva kad
su u pitanju lijevo orijentirane političke stranke i grupacije koje su nedavno organizirali javne
demonstracije u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru.
Po tipičnom jugo-komunističkom žargonu takav bi se skup u obratnom smislu nazvao
fašističkim, pa prema tome pravi naziv za gore navedeni javni prosvjed bi trebao biti
komunistički (fašistički), ekstremno lijevi skup, što u stvari znači jedno te isto, lice i naličje
jedne te iste medalje.
Ekstrema je uvijek ekstrema, bilo ona lijeve ili desne orijentacije. Totalitarne ideologije koje
zastupaju ovaj ekstremizam su komunizam i fašizam (nacizam). Obe su u svijetu osuđene
iako komunizam nekako prolazi ispod radara, još vlada u zemljama socijalističkog raja kao
što su Kina, Sjeverna Koreja, Kuba i još neke njime bliske diljem svijeta.
Pogotovo Kina, kao druga po moći zemlja u svijetu, iskoristila je tako zvano mirovno
zbliženje, accord, između Predsjednika SAD Richarda Nixona i Mao Tse-Tunga god 1972.
da bi primjenila ekonomsku moć kapitalizama na marksističku ideologiju i na taj način
podigla se ekonomski i postala jedna od vodećih sila svijeta. Od očekivanog liberalizma,
demokratizacije društva, radi čega se Nixon odlučio na otvorenje prema Istoku, ništa.
Svakako je jedna od najvećih strateških grešaka Zapada, koja ide uz bok onoj prvoj kad je
Sovjetski Savez iskoristio ratno stanje i posljedice (Drugi svjetski rat) da bi se nametnuo.
Intersantno je bilo čuti jednu zastupnicu u Hrvatskom saboru, poznatoj po svojim čestim i
ekstremnim napadima na vladu i državu, koja je učestovala i podržala demonstracije u
Zagrebu i izjavila da se je slikala pod hrvatskom zastavom!
S time je ona navodno iskazala svoje rodoljublje iako je na demonstracijama bilo svakakvih
parola, na jednoj od tih zagovaralo se je “balkansku federaciju bez država i nacija”, kao i na
ćirilici “jedan jezik-jedna borba”. Nije teško zaključiti o kojoj se vrsti zajednice, države,
radilo. Mislim da je hrvatski Ministar obrane Ivan Anušić to najbolje opisao kad je izjavio:
“Pratio sam poruke, simbole i mogu zaključiti samo jedno, to nije bio prosvjed protiv
fašizma. To je bio čisti prosvjed protiv Hrvatske, rekao bih projugoslavenski, a možda još
nešto žešće od projugoslavenskog”.
Najavljeni glavni cilj demonstranata je bio prosvjed protiv rasta fašizma u društva, tako zvane
ekstremne desnice, koja po tom kriteriju obuhvaća sve desno od centra, koja se čini da je
posvuda i koja se automatski povezuje sa ustaštvom i to bez ikakvih dokaza.
Ustaše su bauk hrvatskog društva, ili barem dijela tog društva, koji slijepo slijedi
velikosrpsku jugo-komunističku protu hrvatsku propagandu još iz vremena “bivše”. Tada se
razvila sintagma da je ustaštvo jednako fašizmu, ko dva blizanca, i to jednojajčani
(monozigotni) iz jedne jajne čelije koja se kasnije dijeli na dva embriona.
Nemislim da ima veće političke bliskosti u svijetu prema ovom Partijskom narativu, iako u
trenutku stvaranja ustaškog pokreta niji niti bilo na pameti uspostaviti neki ideološki pokret,
bilo to lijevi ili desni, kad država nije niti postojala. Jedina svrha je bio otpor velikosrpskom
hegemonizmu, pogotovo nakon ubojstva Stjepana Radića i kolega u jugoslavenskoj skupštini
u Beogradu 1928. Koketiranje s fašizmom nastalo je kasnije silom ratnih prilika.
Jasno, da je komunističkoj partiji najvažnije bilo uništiti i ocrnuti svog protivnikai s time dio
hrvatskog naroda. Zašto narod, zato jer je težio svojoj vlastitoj državi!
Povezujući hrvatsku državnost s ustaštvom komunistički pokret koji je zacrtan na svjetskoj
klasnoj borbi nije mogao drugačije nego ponovno zabasati u jugoslavenske vode, iako je
jugoslavenstvo u onoj prvoj Jugoslaviji bilo zaraženo fašizmom, sam pakt iz godine 1939. o
nenapadanju između Jugoslavije i Hitlera to potvrđuje.
Interesantno je da je Maćek kao ministar u tadašnjoj jugoslavenskoj vladi bio dio tog pakta
iako je kasnije u travnju 1941. odbio tu istu suradnju s nacistima kad nije prihvatio njihovu
ponudu da preuzme vlast u Hrvatskoj.
Druga Jugoslavija se bazirala na marksizmu-lenjinizmu ili kako se to propagadno ističe
“antifašizmu”. To je ustvari bacanje prašine u oči, jer se iza tog antifašizma krije kruti
komunizam, ništa bolji od isto tako krutog fašizma i nacizma protu kojeg su se borili. Ta se
desinformacija nastavalja do dana današnjega.
Današnja Republika Hrvatska (RH) poziva se u preambuli Ustava RH na tu tako zvanu
antifašističku borbu, na ZAVNOH, dok se državnotvorni NDH odbacuje. Iako se to pozivanje
na ZAVNOH sukobljava sa Ustavom RH, jer se u ZAVNOH-u govori o državi Hrvata i Srba
dok u Ustavu RH stoji da je RH država Hrvata i drugih narodnosti!
Svako specifično isticanje hrvatstva, primjerice vijanjem zastava, šahovnice, smatralo se je i
dan danas se smatra od strane (ekstremne) ljevice ne kao domoljubni nego kao ultra
nacionalistički čin.
Naime u Australiji, u godinama kad nije bilo hrvatske države, RH, svatko tko se isticao kao
Hrvat bio je sumnljiv jugoslavenskoj vlasti, a pogotovo ako je bio član neke hrvatske
organizacije, ne samo političke nego društvene i sportske. Dotični bivaše proglašeni
“ustašama” tako da smo od milja znali reći da smo svi mi ustaše, što u stvari znači oni koji
ustaju u borbi protiv ugnjetača.
Drugim riječima biti ustaša u Australiji u ta vremena ipso facto značilo je biti Hrvat!
Izgleda da se danas u Hrvatskoj nesvjesno krećemo u tom smjeru. Neuravnotežena ekstremna
ljevica tome pridonosi svojim lažnim narativom. Kako kaže ona narodna poslovica: “u laži
su kratke noge”!
Zato je važno točno ispitati hrvatsku povijest u vrijeme Drugog svjetskog rata i porača,
napraviti reviziju povijesti ne radi izmjene nego radi istine. To nam je dužnost, ne toliko zbog
drugih već za vlastite svrhe, za vlastitu spoznaju, unutarnji mir i koheziju u društvu.
Stjepan Asić
