By Pred manje više sto godina svijet se suočavao sa isto tako jednim novim poredkom, fašizmom
i nacionalsocijalizmom koji su ustvari bili odgovor već ranijem komunizmu.
O tome je pisao Milivoj Magdić (1900-1948) hrvatski publicist u svojoj knjižici Liberalizam i
Socijalna problematika u Hrvatskoj tiskanoj u Zagrebu 1940. Još jedno tragično lice hrvatske
povijesti koji se odstranio od komunizma nakon staljinističkih procesa tridesetih godina
prošlog stoljeća i postao zagovornikom hrvatske državnost, da bi na kraju bio likvidiran od
strane komunističke vlasti jer je odbio ponovno se vratiti u njihove redove.
Za vrijeme NDH-a bijaše prvo zatvaran a kasnije pušten na slobodu postavši dopisnikom u
tjednom glasilu Ustaškog pokreta Spremnost, slično kao i jedan drugi obraćenik, bivši visoki
funkcioner KPJ, Ante Ciliga (1898.-1992.) koji je čak proveo vrijeme u zloglasnom
Jasenovcu da bi isto tako završio u uredništvu Spremnosti. Nevjerovatno da je to bilo moguće
u toj tako zvanoj “zločinaćkoj državi”!?
Ustvari, u svom pisanju o krizi liberalizma u svijetu Magdić se obraća na poznatog hrvatskog
sociologa Jurja Šćetinca (1898-1939) koji se bavio pitanjem korporativizma ili stališkog
uređenja zemlje, kao riješenje između na jednu stranu kapitalizma a na drugoj marksističkog
socijalizma.
Obojica su bili razočarani liberalizmom. Za Šćetinca “liberalizam je ostavio svijet u općoj
krizi: duhovnoj, gospodarskoj, društvenoj i političkoj. Socijalizam je svijet vodio u katastrofu.
Rezultat rvanja ideja liberalizma i socijalizma bio je- kaos”.
Magdić isto tako je kritičan prema liberalizmu jer je isti doživio “pobunu masa”, a ulazak
masa u arenu svjetske politike po njemu “ne predstavlja progres”,nego “kult mase vodi našu
civilizaciju u bezuvjetnu katastrofu”.
Obojica vidu riješenje vraćanjem u nacionalnu zajednicu. “jedina mogućnost, kaže Magdić,
očuvanja civilizacije od takve sudbine, je vraćanje narodnoj misli i – shodno tome- radu na
izgradnji naroda kao zajednice alktivnih pojedinaca i skupina, vezanih povijesnom sudbinom,
osječajom pripadnošću i stvaralačkim naporima za cijelinu”.(Ustaški put u socijalizam-u
teoriji i praksi NDH, Nikica Mihaljević).
Ovakvo razmišljanje treba razumjeti u vremenu kad je nastalo. God 1917. boljševićka
revolucija u Rusiji; zatim fašistićko preuzimanje vlasti 1922. u Italiji i u Njemačkoj usponom
na vlast 1933. nacističke stranke, koja je iskoristila političku krizu prouzrokovanom općom
svjetskom ekonomskom depresijom koja je tada zahvatila i Veimarsku Republiku.
(Uglavnom socijalistićka vlada nije bila u stanju uspostaviti stabilnu vladavinu što je
uzrokovalo niz paralmentarnih kriza, nekoliko neuspjelih ustanaka vođenih od strane
spartakovaca (komunista) otvorilo je vrata politici čvrste ruke).
Nezaboravljajući već raniji dolazak na vlast komunista u Rusiji, ova nacionalistička
plataforma pružala je riješenje suprostavljajući se na jednu stranu lijevom ekstremizmu a na
drugoj ne kontroliranom liberalizmu.
Jasno, nitko nije predvidio u što će se ta ekstremna desnica pretvoriti, kao što nitko nije
vjerovao u ekstremizam ekstremne ljvice. Ono što je najgore je da je još u vrijeme Lenjina
1920.-ih bilo vidljivo što se sve događa u Rusiji a da i ne govorimo što je još nadoišlo
dolaskom Staljina na vlast.
Jednom kad se je našao u Rusiji u kojoj je proveo devet i pol godina, od kojih je pet i pol
proveo u zatvoru, Ciliga je ostao začuđen pasivnošću građana. Sukobi ljeve i desne frakcije
unutar Partije ličilo je više na dijalektičke međusobne obračune tko je u pravu a tko ne vis a
vis marksističke ideologije, ne mareći za probitke zemlje i širih masa koje su gladovale u tom
komunističkom raju.
“ palo mi je u jesen 1927. još nesto u oči: s kakvim je mirom, s kakvom strpljivom
pokornošću primilo moskovsko stanovništvo ovu nestašicu mlijeka, maslaca i kruha, ove
repove pred dućanima. Nigdje nikakvog javnog protesta! Nikakvog djela!” (Deset godina u
sovjetskoj Rusiji, Ante Ciliga).
Milijuni žrtava, što općom prouzrokovanom glađu što po zatvorima u Gulagu, ostali su
nezapeženi vani u svijetu. Sovjetska agit-propaganda radila je punom parom šireći
dezinformaciju. Na isti naćin kao što je bio slučaj s propagandom Trećeg Rajha.
Sve dok nije konačno došlo do rata i kad je sve isplivalo na površinu. Nažalost svjetski rat
nije riješio sve probleme, jedan je ali drugi nije. Nestalo je nacizma i fašizma ali je ostao
komunizam, koji je u smislu Sovjetskog Saveza doživio poraz tek 1991. ostavši iza sebe još
komunistićku Kinu i njene satelite.
I Hrvatska se našla u tom vrtologu u početcima Drugog svjetskog rata, tražeći ono
najosnovnije, državu. Iako se NDH predstavlja kao fašistićko-nacistička država ona kao takva
razlikovla se je od ovih dviju drugih. Talijanski fašizam izgrađen je oko države, državne
aparature kao vrhovnog nositelja vlasti, dok je nacizam stavio narod na vrh svoje piramide.
Oba su sistema imali nešto zajedničkog a to je bio vođa, kao vrhovni poglavar, arbitrator u
državi. U tom smislu je i NDH bila identična, ali je u isto vrijeme obnovila stari vjekovni
Hrvatski sabor, ukinut 1918. u vrijeme uspostave Kraljevine SHS.
Također Ustaški pokret za razliku od fašistićkog i nacistićkog nije bio stranka. Za vrijeme
postojanja NDH-a u državi nikad nije uspostavljena fašistićka stranka! Gledajući unazad
jasno da je vrlo lako davati ocjene pogotovo po crno-bijelom principu.
Na kraju liberalizam, prošavši razne faze, u smislu demokratskog poretka, nametnuo se je u
većini zemalja u svijetu. Dali svuda funkcionira to je drugo pitanje jer ostatci ekstremnih
ideologija, pogotovo ekstremne ljevice, još su prisutni i utječu na liberalne i neo-liberalne
države u svijetu.
Zavisi često o kakvom je liberalnom sistemu riječ, o podjeli vlasti, a još važnije kontroli.
Demokracija funkcionira najbolje tamo gdje se nađe čvrsta ruka koja ima viziju i zna što želi
i voljna je trenutačno zaobići tako zvanu lagalnost da bi ostvarila svoj cilj. U jakoj
demokraciji neće biti većih negativnih posljedica takvoj jednoj nakani, za razliku od diktature
koja se samo silom može promjeniti.
Stjepan Asić
