Vrlo zanimljiva teorija o fratrima u Bosni i Hercegovini (BiH) i njihovom djelomičnom jugoslavenstvu, što me je iznenadilo jer sam bio uvjerenja da su oni oduvijek bili uglavnom na hrvatskoj državnotvornoj ideji, što su i pokazali u vrijeme Drugog svjetskog rata svojom podrškom Neyavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) i zašto su na kraju platili veliki ceh.
Da je jedan dio bio pro jugoslavenski to se je i moglo očekivat kao što je dio katoličkih svečenika, impresionirani lažnom teorijom o jednakosti i socijalnim pravima, podržao partizanski pokret sve dok nisu uvidjeli s kojim vragom imaju posla.
Još je zanimljiviji autorov stav u vezi tako zvane jugoslavenske (liberalne) političke ideje.
Nekako mi je u grlu nešto zapelo povezivajući jugoslavenstvo s liberalizmom! Sa hegemonizmom da, jer je to uvijek bilo prisutno u velikosrpskoj politici. Nije za ništa njih, uz Pruse i Mađare, Churchill nazvao hegemonističkim narodom Europe. (Poslužila nas je slaba sreća jer smo od ta tri naroda nabasali na dva, čije pretenzije na našu zemlju ni dan danas ne prestaju).
Vidim iz kuda je ta sintagma o jugoslavenskoj političkoj liberanoj ideji kao kontra monarhističkim (absolutizam) vladavinama koji su tada ugnjetavali Hrvatsku, uglavnom Mađari, zatim Austrijanci i na jugu Talijani putem svojih pretenzija i talijanske manjine. Tako da je svaka nova ideja, promjena, kao ova jugoslavenska dobro došla kao promjena, usput s ‘liberalnom’ predznakom.
S druge strane nisam baš siguran da se Ilirski pokret u Hrvatskoj može samo tako uvući u jugoslavenske vode iako je imao panslavističke ideje, bio je uglavnom orijentiran napram hrvatskom nacionalnom buđenju. A ime je uzeto više da se izbjegne direktni udar, zatvaranje, to se na kraju dogodilo kad su vlasti zabranili pokret 1843. Jasno da se je sve to kasnije orijentiralo u jugoslavenske vode iako u početku nije bilo tako.
Također, nisam prije čuo za fratarski ekumenizam, to jest ponovno spajanje dviju religija u jednu. Juraj Križanić je to pokušao još početkom 17. stoljeća da bi baš u Rusiji, od koje je očekivao da predvodi tom ujedinjenju, doživio najveći debakl, ustvari završio u gulag!
Fratri su bili glavni propagatori katoličke vjere na prostorima okupiranim od strane otomanskog carstva i jasno da su tu naišli na stare bosanske paterane kao i pravoslavne.
Međutim, jedno je nekog krstiti u vjeri a drugo prevesti iz jedne u drugu. Ako takav jedan postupak nema podršku s obe strane onda će ostati jalov posao, pogotovo ako se radi o jednoj već ustaljenoj religiji kao što je Srpska Pravolslavna Crkva (SPC) koja je uz to i politički vezana za srpsku državu.
Što se tiče Strossmayera i njegovog jugoslavenstva čini se da je to bio jednostrani napor. Nevidim u knjizi širi krug onih koji su sa srpske strane podržavali jugoslavensku ideju u vrijeme biskupova djelovanja. Kasnije da, pogotovo uoči i nakon rasula hazburške monarhije, pokazalo se je korisnim da Srbi preuzmu glavnu ulogu u vidu Versailjeskih mirovnih ugovora i trgovine s teritorijima gdje su se Hrvati (Supilo, Trumbić) našli izigrani.
Možda je najveći doprinos Strossmayera bio mecenski, na kulturmnom polju otvorio je nove punktove, isto kao i Izidor Kršnjavi koji je služeći Mađarima kulturno izgrađivao Hrvatsku.
Mislim da trebamo razlikovat pojam jugoslavenstva u onim ranijim oblicima i onim kasnijim.
Nezaboravimo da je u ono vrijeme najveća opasnost Hrvatima bila mađarizacija društva, kao i od strane Austrije i Italije, pa su svake nove ideje i poticaji bili i te ako pozitivno primljeni, uključujući i lažno bratstvo i jedinstvo s Srbima. Želeći se riješit jednog neprijatelja upali smo nažalost u klopku drugog.
Drugi veliki problem za nas je bila teritorijalna cijelina, jer smo za razliku od Srba bili rastrgani na sve strane i prijetila je opasnost da stvarno spadnemo na ‘ostatak ostataka’. Možda, da bi sačuvali teritorijalni integritet, kojeg smo djelomično izgubili otomanskim osvajanjima, morali smo proći kroz rešetu jugoslavenstva. Onog prvog da, nisam siguran za ovog drugog koji se slučajno nametnuo, iskoristio priliku rata i porača. Ustvari zamutio cijelu priču jednom nama stranom ideologijom koja se pod izlikom antifašizma nametnula hrvatskom narodu. Još smo u procesu da se te nesretne ideologije, komunizma, riješimo iako smo već trideset i tri godine neovisni.
Pitanje hrvatskog geopolitičkog integriteta nas je mučilo skoro cijelo vrijeme od nestanka hrvatskog kraljestva. Najteže po udaru našla se BiH, kao kolijevka hrvatstva, i onda kada je trebalo doči do ujedinjena 1878. aneksirana je, priključena, Austro-Ugarskoj umjesto Hrvatskoj. Prvo vojna a kasnije civilne vlasti radile su sve da se hrvatstvo otuđi, stvaranjem jednog novog bošnjačkog identiteta, na uštrb hrvatskog, kao i naseljavanjem stranog žitelja, Čeha, Slovaka, Poljaka i drugih narodnosti, djelomično izjednačeno iseljavanjem velikog broja muslimanskog pučanstva.
S druge strane rastakanost hrvatskih zemalja na razne strane vladare, države, otvorilo je narod širem kulturnom utjecaju i pridonjelo da se ono kulturno, civilizacijski, razvije iako često pod tuđim krilaticama, nazivima, kao primjerice gore spomenut Ilirski pokret. Zemlja je bila otvorena svim naprednim idejama zapadnoeuropske uglavnom krščanske kulture, počevši od vremena Renesance u 15. i 16. stoljeću, koja je nadirala u zemlju preko tadašnjih mletačkih posjeda u Dalmaciji; zatim u doba Prosvjetiteljstva u 17. i 18. stoljeću koji uključuje i Francusku Revoluciju pogotovo u vrijeme Napoleonskih osvajanja (Ilirske pokrajine).
Sve su to bili ključni pomaci u razvitku hrvatskog bića, i postepenom ujedinjenju rasutih hrvatskih zemalja u smislu nacionalnog buđenja koji je Europu zahvatilo polovicom 19. stoljeća. Srbi su se za razliku od nas našli u jednom homogenom zagrljaju otomanskog carstva kroz skoro četiristo godina, izolirani od svih ovih kulturnih previjanja, od kojeg su se tek postepeno počeli oslobađati početkom 19. stoljeća. To je ta kulturološka razlika između dva naroda koja jezično spajanje, nametanje jednog jedinstvenog jezika, srpsko-hrvatskog, kao ni političko ujedinjene kroz tvorevinu zvanu Jugoslavija nije moglo primostiti.
Ta razlika postoji dan danas!
Zato današnji pristup Republike Hrvatske (RH ) Europskoj uniji (EU) nije ništa novo. To samo potvrđuje prijašnju pripadnost tom zapdnoeuropskom ozrašću. Tako da kritika o nekakvoj novoj Jugoslaviji je nepoznavanje, nerazumjevanje, naše povijesti. EU nas vodi u Zapad, Jugoslavija ili slične tvorevine tipa Zapadni Balkan u Istok. Hrvatska pripada Dinarskom prostoru a ne Blakanskom kako s pravom ističe autor ove knjige.
U liku fra. Julijana Jelenića bosanski su franjevci imali osobu koji je na jednu ruku odigrao ključnu ulogu da se hrvatstvo potpuno ne izgubi na prostorima BiH, dok je na drugu predstavljao čovjeka eruditu koji je istraživajući povijest svog reda usput upro prstom na duboke korijene hrvatstva na tim prostorima.
A ako se je dao zavesti jugoslavenskim idejama biskupa J. Strossmayera to nije bilo u smislu izdaje vlastitog porijekla nego iskrene želje da svom narodu i vjeri ostvari najbolju moguću budućnost u tom suludom vremenu, tada već centru, vrtologu, šire europske pa i svjetske (Prvi svjetski rat) politike.
Gledajući sa sadašnjeg aspekta, perspektive, bosanskohercegovački prostor i dalje je vrlo zamršen, neriješen, scenarij u mnogećemu sličan onom u kojem su on i bosansaki franjevci živjeli i djelovali. Konačni razvoj još nije završen!
Pozdravljam autorovu, kako jednom reče, znanstvenu revolucionarnost, jer nas vodi da usavršimo, a katkad i preispitamo, naše stavove.
Da, težak je put do neovisnosti, do vlastite, hrvatske, države, jer se ona ne dobiva na tanjuru nego ju treba izboriti, krvlju platiti, bilo u miru ili ratu. Ova knjiga povjesničara Ivice Ive Josipovića nas na to upućuje.
Stjepan Asić
Leave a Comment