Kolonijalizam u novom svjetskom poretku (3)…

Podjeli

Najnovije svojatanje Greenlanda od strane Donalda Trumpa diglo je silnu prašinu pogotovo u europskim krugovima. Kakav je to partner koji ide protiv svojih partnera, svojata njihove “kolonije”, jer Greenland je ustvari bivša danska kolonija, autonomno područje.

Kao da je to nešto novo za mnoge europske zemlje, kad su one vladale svijetom i svojatale kako im se prohtjelo, bilo to iz ekonomskih ili političkih razloga. Najveća od njih i ne tako daleko vodeća sila svijeta bila je Velika Britanija, u ranijim epohama jednostavno Engleska.

Ima jedna zanimljiva knjiga koja nosi naslov ”Sve zemlje koje smo ikada napali, i nekoliko koje nismo dospjeli” gdje se nabraja da od 193. zemalja članica UN Velika Britanija je napala njih 171! Dan danas neki od tih posjeda i dalje postoje, tipa Gibraltar, Falklands (Las Malvinas), otoci u Karipskom moru itd.

Na tom popisu se našla i Hrvatska, još iz vremena Napoleonskih ratova otok Vis je jedno vrijeme bio britanska baza, drugi gradovi uzduž obalem bijaše napadnuti dok je Pula bila okupirana krajem Drugog svjetskog rata.
SAD su se također brzo uključile u kolonijalnu politiku, primjerice otvaranje Japana vanjskom svijetu god 1853. tipična tako zvana “diplomacija topovnjačom”. A prije toga zapadnoevropske sile prisilile su Kinu da im dade trgovačke koncesije, uporišta, u Prvom ratu oko opijuma (1839-18542.). Sjetimo se također Filipina koji su nakon rata Španjolske i SAD postale zajedno sa Kubom američke kolonije.

Sve u svemu ništa novog u svjetskoj politici, a ovdje je prvenstveno riječ o svjetskoj a ne europskoj ili nekim užim interesima. Europa i EU se osjećaju uvrijeđeni ali i njihovi interesi su tu zastupani iako to na prvi pogled nije vidljivo.

“Stara Europa”, kako ju je nazvao jedan bivši američki ministar, previše je zaokupljensa sobom da bi bila u stanju shvatiti o čemu je ovdje riječ. Rekao bi da su svjetski događaji pretekli Europu, ona kao da je zaspala i sad se najednom probudila sva u čudu.
A za to buđenje treaba biti zahvalna Trumpu još za njegovog prvog mandata kad ju je upozorio da treba da troši više na svoju obranu, naoružanje, da se nemože kao od 1945. pa dalje stalno oslanjati na SAD. To ne znači da SAD diže ruke nego želi aktivno učešće EU u vlastitoj obrani kao i u obrani kroz NATO.

Ruska invazija na Ukrajinu je primjer europake nepripravnosti. Da je EU bila bolje organizirana i spremna vrlo lako da do invazije nebi došlo. Izosatala je reakcija nakon prisvajanja Krima od strane Rusa kao i početni mlaki odgovor na samu invaziju na Ukrajinu.

Dan danas članice EU kupuju ruski plin i naftu na otvorenom tržišću i s time kolilko god pomagali Ukrajini u obrani toliko i potpomažu rusku agresiju. Neke članice su otvoreno pro ruske a da je u Hrvatskoj Milanović na vlasti bila bi i RH, jer je javnost kontra američkoj politici, a to nije samo slučaj u Europi nego diljem svijeta zahvaljujući ljevičarski kontroliranim javnim medijima.

Jasno da Trump želi promjeniti to stanje i na tome radi u Americi ali bez veće europske potpore na svjetskom nivou. “Preuzimanje” Greenlanda je samo dio te šire geo-političke slike, čak sekundarne važnosti ali važno upozorenje u kojem pravcu svijet hoda.
Za Trumpa glavni protivnik je komunistička Kina. Često izmišljena opanost EU od strane tako zvane ekstremne desnice zaboravlja ekstremnu ljevicu, Kinu, koja usred Londona gradi ogromno veleposlanstvo i to uz blagoslov laburističke (lijeve) britanaske vlade.

Što mislite zašto će takvo jedno veliko veleposlanstvo služiti Kini, da organizira čajanke? Uz to tu je i prodaja od strane Velike Britanije strateških otoka u Indijskom oceanu Chagos otoka, gdje se nalazi tajna vojna američka baza Diego Garcia. Mauritius, zemlji sastavljenoj od otoka u Indijskom oceanu u čije vlasništvo ovi otoci dolaze lako može pasti pod utjecaj Kine kao i mnoge druge slične državice u Oceaniji.

S druge strane Rusija je nedavno zatražila od Indonezije da joj dozvoli uspostaviti zračnu vojnu bazu na njenom teritoriju. Tu je još uvijek gorući Bliski istok gdje se i dalje vodu sukobi kao posljedica kolonijalne politike nekadašnjih velikih sila Velike Britanije i Francuske, dok u Iranu represivna ekstremna islamska vlada ubija tisuće svojih građana.
Jasno, sve je to daleko od europskog scenarija, daleko od europskih problema ali to treba shvatiti i prihvatiti da je to dio tog svjetskog scenarija o kojem riječ, kako suzbiti širenja moči autokratskih i totalitarnih režima na uštrb demokracije i vladavine prava.

Nedavna američka akcija u Venezueli je dio te globalne aktivnosti od strane Trumpove administracije, čišćenje lokalnog terena. To neće činiti EU ali to može SAD, zato im treba pomoći i doći u susret, naći riješenje, kad nešto zatraže jer je na kraju i u našem interesu.

Amerika je jedina sila koja može obraniti svijet od tiranije, nikad to nesmijemo zaboraviti. SAD je za razliku od Kine i Rusije demokracija koju uza svu bombastiku ni sam Trump nemože uništiti i čija vlast je ogranićena četiri godišnjim mandatom.
Nažalost se Trump i njegova agenda sučeljava sa lijevo orijentiranim vladama u Kanadi, Velikoj Britaniji, sve do Australije. Zatim vladama koje su od centra kao što je Francuska ali teže više lijevom krilu nego desnom. Njemačka koja bi mogla imati presudnu ulogu u EU je savez desnice i lijevice sa demo-krščanskim kancelarom.

SAD nemogu riješiti sve ove probleme, svakako ne kako bi to netko naivno želio demokratskim putem, zato koji put sila i te kako dobro dođe. Opasnost nije u primjeni nego u nedostatku sile, jer Amerika može preko noći promjeniti svoju politiku neovisno tko je u Bijeloj kući. Sjetimo se Bidenova naglog i neočekivanog povlačenja iz Afaganistana!

Drugim riječima, Amerika može bez “nas” ali mi nemožemo bez nje, kako je to nedavno izjavio glavni tajnik NATO-a Mark Rutte.

Stjepan Asić


Podjeli
Leave a Comment