Nedavna izjava Giorgia Lingua, apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, izazvala je niz reakcija pogotovo u vezi kanonizacije blaženog Alojzija Stepinca. Da je to sam njegov stav mogli bi mu reči “doviđenja” i jednostavno ga ignorirat.
Nažalost neznamo što je potaklo apostolskog nuncija da iziđe sa ovakvom jednom spcifičnom izjavom o Alojziju Stepincu i to baš prilikom svog odlaska sa te funkcije, ali znamo da sve što on kaže nije to samo njegova poruka nego je to poruka, stav, i Svete Stolice i samog pape.
Sa ovom porukom izgleda da se politika prijašnjeg nastavlja kroz novog papu kojeg je ustvari Papa Franjo postavio, uzdigao na čast kardinala rimokatoličke crkve, jasno čovjeka u njegovom, papinom, sklopu.
Nezaboravimo da je Papa Franjo bio isusovac, prvi iz tog reda, koji su poznati kao misionari, naprednjaci, čak revolucionarni unutar katoličke crkve, iako se smatraju Papini vojnici, bili su za kratko zabranjeni od pape Klementa XIV god. 1773. Razlog između ostalog je bio njihov pristup prema indijanskim plemenima u Južnoj Americi gdje su uspostavili svoje misije, isusovačke redukcije, na način da su dali urođenicima u vlasništvo zemlju da ju obrađuju umjesto da budu obični vazali kolonijalnih gospodara.
To je bilo suprotno interesima vladajuće elite, pa i samim državama, kraljevstima, kao što je bila Španija koja je imala najviše kolonija u Južnoj Americi, zatim Portugal.
Naime, ovdje je riječ o ekumenizmu, međureligijskom dijalogu koji je kao pokret imao svoj početak 1910. u Edinburgu, uglavnom izmđu protestanskih crkava dok je sa katoličke strane prve korake počinio papa Ivan XXIII koji je osnovao Papinsko tajništvo za jedinstvo krščana. Taj su rad nastavili slijedeći pape, Pavao VI i Ivan Pavao II.
Ustvari još ranijih vremerna bilo je interesa za među krščansko zbliženje, pogotovo između katoličke i pravoslavne crkve od samog početka raskola u 11. stoljeću. Sjetimo se našeg Jurja Križanca iz 17. stoljeća koji je kroz sve slavensko zajedništvo htio ostvariti i crkveno zajedništvo.
Papa Franjo je također posvetio pažnju tom crkvenom zbliženju u svojim dodirima sa carigradskim patrijarhom Bartolomejom, veze koje je nastavio i novi Papa Lav XIV svojom prošlogodišnjom posjetom Turskoj i sastanku sa carigradskim patrijarhom.
Jasno je da se to zbliženje odnosi na sve pravoslavne crkve tako i na Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC). Na tome je specifično radio Papa Franjo. Prilikom njegove smrti srpski Patrijarh Porfirije je između ostalog izjavio: “Papa Franjo je bio čovjek koji je gradio mir i razumijevanje među ljudima i narodima, napose sa željom da razvija suradnju s pravoslavnim crkvama. Srpska pravoslavna crkva mu je zahvalna na dubokom razumijevanju tragičnog povijesnog nasljeđa područja na kojem živi srpski pravoslavni narod”.
Tako je i kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca došla u pitanje kad se je Papa Franjo neočekivano obratio srpskom patrijarhu “za savjet” u vezi Stepinćeve kanonizacije. Jasno je bilo svakome kakav će stav zauzesti srpski patrijarh.
Povezivajući uzdizanje Stepinca na rang svetosti sa mišljenjem SPC možemo slobodno reči da se je s time zakočila a ne unapredila Stepinćeva kanonizacija jer srpski svet, uključujući njihovog patrijarha, na to nikada neće pristati.
Njihovo pristajanje bi značilo opvrgnuti cijeli njihov stav vis a vis događaja iz Drugog svjetskog rata, s kojima se tereti pokojnog kardinala.
Nerazumljiva je papina naivnost da se je uopće išao konsultirati sa SPC o ovome, ne shvačajući kontroverze koje postoje. Ili je on to namjerno učinio, kao dokaz svoje iskrenosti prema SPC ne shvačajući isto tako koju je štetu nanio hrvatskom narodu stvaljajući ekumenizam iznad Stepinćeve kanonizacije.
Ovaj papin, vatikanski, stav je vidljiv i po gore spomenutoj izjavi apostolskog nuncija koja glasi: „da bi svetost (blaženog Alojzija Stepinca) trebala doći tek na kraju puta istinskoga pomirenja“. Kad se zamišlja ostvarenje tog “istinskog pomirenja”!?
U svemu ovome važan je stav Crkve u Hrvata, dali će on biti glasan i odlučan u obrani Stepinćeva imena. Prijašnji vrh nije se baš istakao, barem javno, u traženju kanonizacije, dali će novi poći drugačijim, aktivnijim, putem to je za vidit ili će poznata hrvatska šutnja i tu prevagnuti.
Prilikom posjete Predsjednika Milanovića novom papi u studenome prošle godine uručen je poziv da dođe u Hrvatsku, o kanonizaciji Stepinca uopće nije bilo riječi! Šteta, možda je to bila prilika reči da hrvatski narod očekuje da će tada biti najavljena kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. Možda je to trebao biti preduvjet takvoj jednoj posjeti.
Ne tipičan diplomatski potez, ali važan prigovor vatikanskoj diplomaciji i novom papi na otezanju kanonizacije, i potvrda da hrvatski narod drži do svog pokojnog kardinala, koji je uvijek bio i ostao vjeran u najtežim trenutcima, svojoj katoličkoj vjeri i svom hrvatskom narodu.
Kad je 1941. “osjetio bilo svog naroda” i podržao uspostavu tadašnje hrvatske države kao i kad je 1945. odbio postati Titova komunistička sluga i odcijepiti se od Svete Stolice i osnovati posebnu hrvatsku katoličku crkvu. Radi toga je osuđen na 16. godina robije na montiranom sudskom procesu godine 1946. u Zagrebu.
Otaje za vidjeti dali će novi Papa Lav XXIV ipak zakoračiti drugačijim stopama od svog
predhodnika, i potvrditi ono što hrvatski narod već osjeća i drži a to je svetost blaženog kardinala Alojzija Stepinca.
Stjepan Asić
Leave a Comment