Junački pesimizam o kojemu troših međumrežne retke, između ostalog, postavljen je i kao svojevrsna individualna alternativa, kao rješenje beznađu ništavila i rigidnim primislima. To je jedino što ostaje a posteriori kao svojevrsni čin prkosa, nakon potpune alijenacije subjekta, koja u ovom slučaju jest i a priori, praćena žegom novosadskog asfalta i šorovima koje je popunio klatež svakojakog soja, nikoje snage, zakona krnja i pasmine izdajničke. Još ostade malo jadikovke, što bi se eksterno dalo naslutiti ili kako bi se od življa – čitatelja zaključilo; što prikupih i inokupno objavih, naspram ovakovim anakronim pismima koja prate pogažene ideje i utihnuće uzavrel’a negdanjeg patosa, no koja sad bivahu obod jadnika kroz pisanje u navici koja jest ideal svakodnevice, dok je artikulacija samo iluzija. Nadodat ću i pokoji rđavi stih koji predstavlja introspektivni odraz, rekli bi vlastita ništa, što zapravo jest i opće ništa:
Na samrti nam
Kako li bijaše kroz ljeta
Kud prođe svaka sjeta
Pedepse svagdanje – mrke
Ranjeno janje – skiči
Tražeć’ roda humke
Ne ima drugo, već da –
Smrtnik se smrću diči…
Krvcu mira nije i nema
Kapi vriju, ali se i gase,
Mrtva duša grobak gleda;
Počinka ne ima ni nijema
Ne znade za se – kamoli roda
Štete li (ni) podno tog svoda…
Istinom i Hrvatom!
Oderint dum metuant. Mrze ter se boje – istinom i Hrvatom! – Biti je (možda) vrijednost, jer samo tako pružamo otpor. Intrinzičnim i ekstrinzičnim silama – kako čoporu ništarija u Zemljinom balonu i homo sapiensu nalik jedn’a zakona i roda – tako i onim uzvišenim apstraktnim idealima, kao i pokušaj smisla koji nadjevamo perpetuiranju najviših ideala s imanentnog gledišta. Tu je sukus te obesmislene borbe – u manjini manjine – pod patronatom zakona jačeg svedenog na stado nikoje snage; i to kljuse nevidljivo pozobat će svako sijeno i iznjedriti ništa osim završne nakupine balege! U toj neslavnoj završnici uronuloj u enormne količine otpadnih tvari stapa se društveno-politički hrvatska zajednica u Srbiji.
Nikola Puzović
- srpnja 2026.
Leave a Comment