Izmjena suprotnih mišljenja….

Poštovani gospodine Maček,                                                                                                                                                                                                         20. rujna 2016.

Prema našem dogovoru, u privitku Vam šaljem pitanja za intervju koji namjeravam objaviti u domovini. Ima svega 30 pitanja, pa Vas molim da na svako odgovorite po svom nahođenju i po svojoj savjesti. Pitanja se ponajviše odnose na Vašeg oca, koji je bio važna ličnost u hrvatskoj i jugoslavenskoj povijesti. Vi ste sigurno svjesni činjenice da među Hrvatima o njemu postoje različita mišljenja. Mislim da je ovo dobra prilika da Vi, kao njegov sin, koji ste ga najbolje poznavali, iznesete mišljenje i činjenice o njegovim nacionalnim i političkim uvjerenjima i radu. Svojim odgovorima, uvjeren sam, pomoći ćete razbistrivanju mnogih pojmova i krivih mišljenja o njemu. Znam da je teško govoriti o vlastitom ocu, ali zbog povijesne istine i hrvatske budućnosti, za koju ste zainteresirani Vi i ja, bit ću Vam neizmjerno zahvalan za Vašu suradnju i iskrene odgovore. Uzmite vremena koliko Vam treba.

 

Nakon primitka Vaših odgovora, ja ću napisati kratki uvod u naš intervju koji ću poslati Vama na uvid prije slanja u domovinu. Ukoliko imate bilo kakvo pitanje, molim Vas javite mi.

Unaprijed Vam iskreno zahvaljujem i srdačno Vas pozdravljam,

Šime Letina

 

Pitanja:

1. Gospodine Maček, u prošlom dvadesetom stoljeću hrvatski je narod dva puta proglasio svoju državnu nezavisnost i ostvario državu Hrvatsku, prvi put 1941., a drugi put 1991. godine. Vi ste bili svjedok obaju događaja, prvoga u domovini, a drugog u emigraciji. Opišite nam Vaša sjećanja, osobne osjećaje i procjene o tim važnim povijesnim zbivanjima. Iznesite njihove sličnosti i razlike?
2. Vi ste sin dr. Vladka Mačeka koji se u hrvatskoj političkoj historiografiji spominje kao istaknuta i sporna ličnost. Kao političar i predsjednik Hrvatske seljačke stranke, dr. Maček je cijeli svoj život proživio u uvjerenju da se hrvatsko pitanje može riješiti unutar Jugoslavije, dogovorom sa Srbima. S tim uvjerenjem 1939. godine ušao je u pregovore s predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem, a 26. kolovoza te godine sklopio poznati sporazum kojim je bila uspostavljena Banovina Hrvatska. Neki to zovu mačekovskim rješenjem hrvatskoga pitanja i smatraju da je bilo u suprotnosti s željama većine Hrvata koji su željeli slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Nakon uspostave Banovine Hrvatske, predstavnici Hrvatske seljačke stranke su ušli u vladu, a dr. Maček je postao podpredsjednik vlade. Par godina kasnije, nakon puča 27. ožujka 1941. godine, postao je prvi dopredsjednik u vladi Dušana Simovića. Međutim, niti dva tjedna kasnije, u procesu raspadanja Jugoslavije, odbio je priliku da osobno proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nije li to dokaz da je dr. Maček, kao predsjednik HSS-a i glavni predstavnik hrvatskog naroda, vodio više računa o budućnosti i sudbini Jugoslavije nego o uspostavi hrvatske države, za kojom su čeznuli oni koje je on predstavljao? Kao njegov sin, recite nam nešto o političkim uvjerenjima, dilemama i kontraverznostima Vašeg oca. Po Vašem mišljenju, koji je bio glavni i najvažniji cilj njegove politike?
3. U opisivanjima uspostave NDH postoje različita tumačenja i tvrdnje o sastanku, razgovoru i ponudama njemačkog izaslanika Veesenmayera s Vašim ocem, dr. Vladkom Mačekom, neposredno prije Kvaternikova proglašenja Države Hrvatske 10. travnja 1941. Da li Vam je poznat sadržaj tih razgovora i pod kojim uvjetima su Nijemci nudili Vašem ocu proglašenje hrvatske državne nezavisnosti, prije nego su to ponudili pukovniku Slavku Kvaterniku?
4. Danas postoji suglasnost većine Hrvata da je hrvatski narod u velikoj većini 1941. bio prihvatio Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali ne i ustaški poredak. Međutim, kao što znate, bilo je tada Hrvata koji su zbog poretka odbacivali i rušili džavu, kao što je bilo i onih koji su branili, ne samo državu, nego Pavelića i ustaški poredak. Dakle, jedni i drugi su poistovjećivali državu s postojećim poretkom. Kako Vi gledate na to i smatrate li da je bilo opravdano rušiti vlastitu državu zbog njezinog krivog poretka ili je trebalo rušiti poredak a sačuvati državu?
5. Mnogi Hrvati misle i prigovaraju da je Hrvatska seljačka stranka u vrijeme Drugoga svjetskog rata mogla i morala više utjecati na odluke Saveznika i putem tih utjecaja spasiti državu Hrvatsku, ali da to nije učinila jer je vodstvo Stranke više vodilo računa o mišljenju, interesima i zahtjevima zapadnih saveznika nego o željama hrvatskog naroda i važnosti hrvatske države. Da li su ta mišljenja i prigovori ispravni i opravdani?
6. Gospodine Maček, kako tumačite činjenicu da je velika većina hrvatskog naroda, kao i velik broj pripadnika Hrvatske seljačke stranke, čiji je predsjednik bio Vaš otac, 1941. prihvatila NDH, dok je vodstvo HSS-a bilo za Jugoslaviju?
7. Gledajući iz današnje perspektive, nakon svega što smo kao narod proživjeli u obe Jugoslavije, te poslije bezbrojnih žrtava, koje smo kao narod proživjeli u vrijeme ostvarenja i obrane današnje države Hrvatske, kakvo je Vaše mišljenje o prvoj i drugoj Jugoslaviji i onima koji su bili za Jugoslaviju?
8. Smatrate li da su velikosrpska agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te uspostava i obrana današnje države Hrvatske početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, nedvojbeno opovrgli uvjerenja onih Hrvata koji su mislili da je moguć sporazum sa Srbima i zajednički život u bilo kojoj i kakvoj Jugoslaviji?
9. Koliko mi je poznato Vaš je otac s obitelju napustio domovinu 6. svibnja 1945. Opišite nam Vaše sjećanje o odlasku iz Zagreba i poteškoće s kojima ste bili suočeni u novoj sredini. Sjećate li se kada ste i od koga saznali za odlazak i kako ste reagirali?
10. Dr. Branko Pešelj, osobni tajnik dr. Mačeka, u razgovoru s Mirkom Galićem, koji je bio objavljen najprije u “Startu”, a zatim u Galićevoj knjizi, “Politika u emigraciji”, Globus, Zagreb, 1990., str. 34., izjavio je da je Pavelić omogućio Mačekov bijeg, jer je shvaćao da je njegovo vrijeme prošlo, te da bi Maček mogao nešto spasiti, dok dr. Jere Jareb u svojoj knjizi “Zlato i novac Nezavisne Države Hrvatske izneseni u inozemstvo” piše da je Maček dobio od Pavelića tisuću zlatnika u subotu 5. svibnja navečer, dan prije napuštanja domovine. Da li Vam je poznata ta Pavelićeva pomoć Vašem ocu, koju spominju Branko Pešelj i Jere Jareb?
11. Nakon kratkog boravka u Austriji, uz pomoć Engleza i Amerikanaca, Vaša je obitelj bila prebačena u Pariz. Pod kakvim okolnostima i zbog kojih razloga se to dogodilo?
12. Kakav je bio ljudski i politički odnos službenih predstavnika Engleske i Sjedinjenih Američkih Država prema obitelji Maček, posebno prema Vašem ocu, dr. Vladku Mačeku koji je vjerovao u njihovu pomoć i demokratske principe koje su te zemlje propagirale?
13. Za vrijeme boravka u Parizu, prije odlaska za stalno u SAD, dr. Maček je 23. srpnja 1945. godine dao intervju dopisniku New York Timesa, gospodinu Sulzbergeru i u tom intervjuu oštro napao Josipa Broza Tita. Mnogi su u tom napadu vidjeli očit znak da se Vladko Maček ne namjerava vratiti u Titovu Jugoslaviju, kako su to očekivali i priželjkivali neki njegovi prijatelji, kao npr. Ivan Meštrović. Da li Vam je poznato kako je došlo do toga intervjua i koji su bili stvarni razlozi za oštru kritiku Tita.
14. Da li je komunistička Jugoslavija ikada nudila i jamčila Vašem ocu i obitelji siguran povratak u Jugoslaviju uz uvjet da on javno prizna Tita i Jugoslaviju?
15. Vaša je obitelj bila jedna od prvih hrvatskih obitelji koja se poslije Drugoga svjetskog rata nastanila u Washingtonu D.C. Koji su bili razlozi u izboru i dolasku u Washington i kakvi si bili prvi životni počeci Vaše obitelji u njemu?
16. Dr. Branko Pešelj i njegova supruga napustili su domovinu skupa s Vašom obitelju i nakon dolaska iz Pariza nastanili se u Washingtonu DC. Da li je taj zajednički životni put dviju obitelji bio rezultat istovjetnih političkih uvjerenja Vašeg oca i njegovog osobnog tajnika Branka Pešelja, ili je bio uvjetovan čisto ljudskim i prijateljskim odnosima dviju obitelji?
17. Što znate o pokušaju stvaranja jednog sveopćeg hrvatskog tijela pod imenom “Hrvatski odbor” 1947. godine, kojem su na čelu trebali biti Vaš otac, te Ivan Meštrović i franjevac dr. Dominik Mandić? Sjećate li se tko je bio inicijator toga pokušaja i zašto je Vaš otac odbio tu ponudu?
18. Prof. Bogdan Radica, koji je bio u dobrim i prijateljskim odnosima s Vašim ocem i Ivanom Meštrovićem, pisao je u Hrvatskoj reviji da odnosi između Mačeka i Meštrovića nikada nisu bili dobri ni iskreni. Je li i to bio jedan od razloga što dr. Maček nije želio ući u Hrvatski odbor? Možete li nam reći kakvo je mišljenje imao Vaš otac o Ivanu Meštroviću kao Hrvatu i političaru?
19. Da li je između Vašega oca, dr. Vladka Mačeka i dr. Ante Pavelića, ikada u emigraciji došlo do bilo kakvog kontakta?
20. Premda su u emigraciji ljudski odnosi između dr. Mačeka i dr. Krnjevića uvijek bili dobri i korektni, činjenica je da su njihova mišljenja o rješenju hrvatsko-srpskih sporova i životnih pitanja bila različita. Da li je dr. Maček smatrao da se Krnjević politički udaljuje od službenih stavova stranke i približava “frankovcima”, kako je dr. Maček nazivao hrvatske nacionaliste? Pojasnite nam razloge njihovih dobrih odnosa, usprkos njihovim suprotnim pogledima o važnosti i načinu uspostave hrvatske države?
21. Gospodine Maček, opišite nam sjećanja iz djetinjstva, posebno o Vašem ocu. Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo i kakav je Vladko Maček bio kao otac?
22. Vi osobno nikada niste bili aktivni u hrvatskoj emigrantskoj politici. Uslijed toga, za razliku od Mate Meštrovića, ostali ste nepoznati široj hrvatskoj javnosti. Koji su bili razlozi za Vaše stajanje izvan hrvatske politike? Čime ste se u životu profesionalno bavili? Opišite nam Vaš osobni život u SAD.
23. Nakon napuštanja domovine i odlaska u emigraciju 1945., kada ste ponovo, prvi put, posjetili Hrvatsku? Kako ste doživjeli taj prvi posjet domovini?
24. Mnogi Hrvati smatraju da u današnjoj Hrvatskoj, od njezine uspostave do danas, vladaju pripadnici i sljednici starih jugokomunističkih struktura i da se u njoj svakih nekoliko godina, kroz slobodne i demokratske izbore, na vlasti izmijenjuju sinovi i unuci bivših jugokomunista, te da se u Hrvatskoj ništa ne će promijeniti sve dotle dok na vlast ne dođu oni koji su potpuno raskrstili s Jugoslavijom i komunističkim sustavom. Što mislite o današnjoj Hrvatskoj i onima koji su od 1990. do danas u njoj bili na vlasti?
25. Među nekim Hrvatima postoji još uvijek veliki strah od uspostave neke nove balkanske zajednice u koju se želi gurnuti hrvatski narod. Vjerujete li da je taj strah realan i opravdan?
26. Kako gledate na današnje odnose između Hrvatske i Srbije i što bi svaka od njih trebala učiniti da se ti odnosi poboljšaju, te da konačno Hrvati i Srbi žive u trajnom miru kao dobri susjedi?
27. Postoji mogućnost, a među Hrvatima i velika nada, da će blaženi Alojzije Stepinac uskoro biti proglašen svetim. Poznato Vam je da se tome opiru neki Srbi, a posebno Srpska pravoslavna crkva. Dokazi s kojima se Srbi protive Stepinčevu proglašenju, nisu novi, već se radi o istim dokazima koje je Jakov Blažević iznosio u optuživanju Stepinca na montiranom jugoslavenskom sudu 1946. godine. Kakvo je Vaše mišljenje o blaženom A. Stepincu i protivljenju SPC njegovu proglašenju?
28. Kao sin nekadašnjeg prvaka Hrvatske seljačke stranke, što mislite o Hrvatskoj seljačkoj stranci u domovini i onima koji su joj danas na čelu?
29. Vi ste čovjek s velikim životnim iskustvom i znanjem. Hrvati bi sigurno rado čuli Vašu poruku i ohrabrenje. Koja je Vaša poruka Hrvatima u svijetu, a posebno onima u domovini?

 

Poštovani i dragi g. Maček,                                                                                        13. listopada 2016.

Premda nije žurno, molim Vas javite mi, kada po prilici mogu očekivati Vaš odgovor na pitanja? Nadam se da ste u dobrom zdravlju i da uživate u ovim jesenskim danima, nakon nepodnošljive ljetne vrućine i vlage, koja je uobičajna za ovaj kraj. Vama i Vašoj gospođi želim puno sreće i srdačno Vas obadvoje pozdravljam, Šime Letina

Dragi Šime,                                                                                                                  18. listopada 2016.
Evo sa zakašnjenjem, ali vidjet ćete zašto.

Pred dva ili tri tjedna sjeo sam odgovoriti na pitanja, ali odmah vidio da je tu veliki problem.  Neka pitanja nisu samo pitanja, nego neosnovane političke tvrdnje, s implikacijom da se slažem.  Dobar primjer je odmah drugo pitanje, koje bi se moglo kao uistinu pitanje svest na jednu rečenicu, ali s političkom disertacijom ispalo pola stranice. Situacija me podsjetila na staru američku priču, gdje je pitanje “Da li si konačno prestao tući svoju ženu?”  Moraš odgovoriti Da ili Ne.  Iako je u slučaju nas uzornih supruga točan odgovor “Ne”, ne bih htio tako odgovoriti bez razjašnjenja.  Dakle počeo sam razjašnjavati, ali odmah u početku, nakon dva ili tri paragrafa, stao, pročitao napisano i vidio da bi moji “odgovori” bili primljeni kao polemika, kao i Vaša “pitanja”.  Taj početak prilažem, dolje.

Možda najvažniji dio ove poruke: Nije mi do polemike bilo s kim, a najmanje s tako dobrim starim znancem.

Dakle ne namjeravam nastaviti ovo donje.  Ali ne mogu niti početi odgovarati bez razjašnjenja, koja bi vjerojatno bila mnogo dulja nego taj početak.  Onda, gdje smo sada?  Odlučite da li bi bilo vrijedno ponoviti pitanja kao pitanja, bez politike. Ne znam. Moji bi odgovori, kako rekoh ranije, uglavnom bili elaboracija onih u knjizi “Maček Izbliza” i u intervjuu s Lipovcem, možda s dodatnim primjedbama o čestoj kritici Mačekove “politike čekanja”, osobnih mišljenja o Paveliću, možda razlike između njega i Krnjevića, u svakom slučaju ništa bitna nova.

Još nešto indirektno u vezi s tim svime.  Ako dobro razumijem, pitanje da li je NDH bila dobra ili zla se nekom čudnom logikom povezuje s posve separatnim pitanjem da li Hrvati hoće svoju državu.  U vezi s tim moram reći da je ta polemika u koju se, kako vidite, ne ću upuštati 100% nepotrebna.  Što se samih Hrvata tiče, moje osobno pamćenje — vjerovali ili ne — ide preko 80 godina u dane teške diktature kralja Aleksandra, i tu nema apsolutno ništa sporna.  Odrastao sam u sredini gdje je bilo jasno da je samostalna, slobodna Hrvatska konačni cilj.  Do te mjere, da me neugodno iznenađuje kad sada, nakon što smo potigli taj cilj, nalazim u Hrvatskoj spomena “jugo-nostalgije”.  Što se pak tiče svjetskog mišljenja, danas je također nepotrebno tumačiti da su Hrvati narod koji zaslužuju svoju državu.  Nije uvijek bilo tako.  Pola stoljeća mi je bilo vrlo teško vidjeti da kadgod bi se ime Hrvatske pojavilo u štampi, mogao si u pravilu očekivati da će slijedeći redci iznijeti na dnevni red fašizam, genocid, Jasenovac, itd.  Mnogo ste mlađi od mene, ali mislim da ćete shvatiti s kolikim zadovoljstvom sam bio svjedokom silne promjene sredinom devedesetih godina.  Najednom, neki novinari pisali simpatično o hrvatskim naporima.  A onda tokom Domovinskog rata Robert Dole, kandidat za predsjednika 1996, se je otvoreno izjasnio u prilog Hrvatske.  Malo zatim, Richard Holbrooke u svojoj knjizi opisuje kako je radio s Gojkom Šuškom na planovima za hrvatsku vojsku u Bosni!  Konačno, Bill Clinton u memoarima piše otvoreno da je “navijao” za Hrvatsku (“I rooted for Croatia”).  Sve u svemu, dragi Bog mi je dao doživjeti da je demokratska Hrvatska poznata cijelom svijetu, kolikogod mi sami kadkad gunđali o ovom ili onom u hrvatskoj politici.

Dosta pisanja.  Ako imate komentara, mogli bismo se možda sastati na kavi ili čašici vina.

Srdačno, Andrej M.

(Slijedi komentar g. Mačeka na moja pitanja, koja sam mu uputio; SL)

“…hrvatski narod (je) u velikoj većini… prihvatio NDH, ali ne ustaški poredak”. Tu su ne jedna, nego dvije političke tvrdnje, obje povjesno nemoguće. Prvo, kad su Nijemci pokušavali uspostaviti vlast u Hrvatskoj, najprije preko Mačeka, a zatim preko Pavelića, oni nisu pitali hrvatski narod ni očem, naravno najmanje o tom kakav će to biti poredak, osim toga da će ta vlada surađivati s njima. Drugo, tu je jasna implikacija da se NDH nekako može lučiti od ustaša, koji su je uspostavili i vladali njom od prvog do zadnjeg dana. Prvo je samo po sebi jasno. Osvrnut ću se na drugu tvrdnju, koja opet ima dva naličja. Prvo naličje. Kakve god bile priče pola stoljeća kasnije, svi koji su živjeli u NDH, bez obzira na političko opredjeljenje, su smatrali NDH posve ustaškom tvorevinom. Mi, obitelj Maček, smo imali mnogo doticaja s ustašama, od naših čuvara nižeg čina, do kaponja Luburića i Moškova, i vidjeli smo da su svi smatrali NDH bitno takvom i bili ponosni na nju. S partizanima nismo imali doticaja iz jednostavnog razloga što je sam Maček bio izoliran od listopada 1941. do kraja rata, a mi familija od ožujka 1942, kad se za partizane još jedva znalo. Ali možemo predpostaviti da su i partizani smatrali NDH ustaškom tvorevinom i borili se protiv nje. A mi u sredini — ili kako je Maček znao reći na cesti, a ne u desnoj ili lijevoj grabi — smo je također smatrali takvom i strepili ne samo radi strašnih krvoprolića, nego i od bojazni da bi nakon rata svijet uvažio propagande veliko-srba da je većina Hrvata bila za “nezavisnu”, genocid, itd. Ono drugo, da je NDH bila dobra, samo ustaše zli, je u neku ruku od još više važnosti. Ima više razloga zašto se NDH nikako ne može opravdati. Navest ću samo jedan. U NDH, ako je i jedan od tvojih četvorice djedova bio Židov, bio si isključen iz ljudskog društva. Stepinac se je razumljivo oštro suprotstavio, jer je to uključilo mnoge njegove katoličke vjernike. Ali tu ima mnogo više. Bez obzira na postotak židovske “krvi”, teško je zamisliti veće kršenje ne samo općih ljudskih nazora nego naročito kršćanskog pojma Božjeg stvaranja. A to nije nipošto bila neka zloupotreba vlasti od strane ustaša. To je bio zakon NDH. Ironija: kad sam pred mnogo godina debatirao o tom s jednim prijateljem, ustašom, on je tvrdio da tog rasizma nema u ustaškim načelima. Dakle prema njemu (ne tvrdim da se je on baš točno tako izrazio): ustaše dobri, barem mnogi od njih, NDH zla!

 

Poštovani gospodine Maček,                                                                                                31. listopada 2016.

uslijed prezauzetosti i moga kratkog odsustva od kuće, tek sada Vam odgovaram na gornje email pismo. Nastojat ću biti kratak. Iako sam Vaš odgovor očekivao u sasvim drukčijem obliku, jer ste mi u potvrđivanju primitka mojih pitanja bili javili da ćete na njih odgovoriti, dužan sam Vam zahvaliti i na ovakvom odgovoru. Žao mi je što ste moja pitanja shvatili kao (zlu) polemiku, do koje Vam, kako rekoste, nije stalo. Uz sve to, meni ste uputili odgovor u obliku polemike. Ja to ne smatram nikakvim zlom, niti Vam pripisujem zlu namjeru, jer smtram da polemika o pitanjima hrvatske sudbine, u koju su utkane naša prošlost, sadašnjost i budućnost, nije uvijek loša, ni zlonamjerna.

 

Iz Vaših odgovora na moja pitanja želio sam čuti ne samo Vaše mišljenje i političko uvjerenje, već i povijesne činjenice i okolnosti na temelju kojih ste stekli to mišljenje i uvjerenje.  Smatrao sam da bi, zbog Vašeg životnog iskustva i činjenice što ste sin Vladka Mačeka, bilo korisno da hrvatska javnost pročita te Vaše odgovore i kroz njih što bolje shvati i politiku Vladka Mačeka.  Umjesto odgovora, Vi se skanjivate nad mojim pitanjima i pišete:  “Neka pitanja nisu samo pitanja, nego neosnovane političke tvrdnje, s implikacijom da se slažem.  Dobar primjer je odmah drugo pitanje, koje bi se moglo kao uistinu pitanje svest na jednu rečenicu, ali s političkom disertacijom ispalo pola stranice. Situacija me podsjetila me na staru američku priču, gdje je pitanje “Da li si konačno prestao tući svoju ženu?”  Moraš odgovoriti Da ili Ne.  Iako je u slučaju nas uzornih supruga točan odgovor “Ne”, ne bih htio tako odgovoriti bez razjašnjenja.  Dakle počeo sam razjašnjavati, ali odmah u početku, nakon dva ili tri paragrafa, stao, pročitao napisano i vidio da bi moji “odgovori” bili primljeni kao polemika, kao i Vaša “pitanja”.  Taj početak prilažem, dolje.”

 

Gospodine Maček, nije mi bilo poznato da Vi odgovorate samo na ona pitanja koja Vam se sviđaju. Ja sam bio spreman primiti Vaše odgovore bez obzira na to da li mi se sviđaju ili ne. Meni je bilo jasno da su Vaša mišljenja u pitanjima NDH drukčija od mojih. Meni su također dosta poznati i jasni politički stavovi Vašega oca, ali velikom broju Hrvata, posebno onima koji nisu proučavali hrvatsku povijest, ti stavovi nisu dovoljno poznati. Ima dosta Hrvata i to među onima koji su bili protiv NDH, kao što ste i Vi, koji smatraju Vašeg oca jugoslavenom. Jedan od tih bio je i dr. Franjo Tuđman, koji je 1978. u kući Bože Baćka meni u razgovoru (diskusiji) rekao da su hrvatski komunisti bili jugoslavenski i kao takvi za Jugoslaviju, te da je i Maček bio Jugoslaven, a Pavelić zločinac. Dakle, kako vidite, želio sam da Vi kao Mačekov sin opovrgnete takva mišljenja, ukoliko mislite da su kriva.

 

Za razliku od Vas, ja branim NDH i pravim razliku između države i onih koji su joj trenutačno na čelu. Smatram također da je država jedno, a državni sustav nešto drugo. U tom smislu vjerujem da je dopušteno rušiti režim (sustav), ali ne i vlastitu državu. Talijani su bili razočarani u Musolinija i njegov fašizam, na koncu su ga i objesili, ali nikada nisu rušili državu, niti su zbog Musolinija i fašizma dovodili u pitanje njezinu opstojnost.

 

S najboljim željama, srdačno Vas pozdravljam,

Šime Letina

 

Poštovani g. Maček,                                                                                             1. studenoga 2016.

U predzadnjem pasusu moga odgovora koje sam Vam poslao jučer, želim ispraviti datum razgovora s dr. Franjom Tuđmanom. Umjesto 1978. treba biti 1988. godine. Nakon boravka dr.Tuđmana i njegove supruge Ankice u Washingtonu DC, Božo Baćak i ja smo ih iz hotela vozili na National airport u Arlington. Odatle su trebali otputovati u Kanadu. Na žalost, zbog isteka njihove vize, tu večer nisu mogli otputovati u Kanadu, a kako je bila subota i Kanadska ambasada zatvorena, morali su negdje prenoćiti. Prenoćili su kod gospodina Baćka. Tu večer smo imali večeru kod obitelji Baćak. Na večeri, uz Franju i Ankicu Tuđman, osim mene, kao gosti bili su također Slavko Jambrušić i Viktor Herenda. Prije večere dr.Tuđman i ja vodili smo dugu diskusiju. Ja sam više pitao, a on je odgovarao.

Srdačno, Šime Letina

 

Dragi Šime,                                                                                                               22. studenoga 2016
Hvala na porukama od 31. listopada i 1. studena.  Dobro je da smo izmijenili mišljenja.  U prvom redu, tu je prigoda primijeniti krasnu američku izreku da se može posve prijateljski “agree to disagree”.  Ali, ako sam ispravno shvatio naše izmjene, ima tu i bolje.  Slažemo se u dvije važne stvari:  ustaški se zločini ne mogu opravdati, i većina Hrvata već davno žudno želi hrvatsku državu.  Ne slažemo se samo da je NDH bila ta željena slobodna Hrvatska.

Drugo, Tuđmanova ocjena Mačeka mi je poznata.  Njegov prijatelj Vraniczany, među inima, mi je interesantno pričao o tom.

Ali činite mi krivo kad kažete da ne ću odgovarati na pitanja koja mi se ne sviđaju.  Ne znam kako je došlo do toga.  Pitanja se ne mogu sviđati ili ne sviđati; samo tvrdnje se mogu.  Jasno sam pisao da bih mogao odgovoriti na sva pitanja i ostajem kod toga. Ali kad bih se kod toga morao i ograđivati od tvrdnja, koje bi inače ukazivale da se slažem s njima, to ne bi bilo teško, ali vrlo dugo.  Vidjeli ste kako sam pokušao jedno. Još važnije: to bi bilo ne samo dugo, nego i neumjesno.  Nekako sam smatrao da bi se i Vi složili.  Koliko god mi osuđivali ustaške zločine, o njima i o NDH smo čuli već dosta.  Tu se slažem s nedavnom izjavom Kolinde kako bi sad bilo vrijeme čuti nešto više o komunističkoj Jugoslaviji i njezinim zločinima.

Nadam se da ćemo se opet vidjeti u crkvi, nažalost bez naše Ankice.  Hrvatska kolonija u Washingtonu ne će nikad biti ista bez nje.

Srdačno, Andrej M.

(Napomena: Radi se o pok. Ankici Pavlić, Amerikanki hrvatskog podrijetla, koja je bila aktivna u našoj hrvatskoj župi. ŠL)

Poštovani gosp. Maček,                                                                                            23. studenoga 2016

hvala Vam na ponovnom javljanju. Kamo sreće da Hrvati više međusobno komuniciraju i raspravljaju o pitanjima o kojima imaju drukčija mišljenja. Lako je voditi razgovor s onima koji misle kao i ja, ali je hrabrost i vrlina razgovarati s onima koji imaju suprotna mišljenja i životne poglede. To zahtijeva strpljenje, intelektualne napore i dobru volju. Ja se uvijek sjećam mojih razgovora s dr. Brankom Pešeljem. Kad god smo bili na sv. misi, u vrijeme službovanja fra Ilije Živkovića, nakon mise dr. Pešelj i ja smo razgovarali o hrvatskoj politici. Njegova supruga, na žalost, nije ga voljela vidjeti sa mnom, pa ga je često vukla od mene. Sjećam se da joj je jednom rekao da je njemu drago razgovarati sa Šimom. Jednom sam ga otvoreno pitao, da li smatra da je Pavelić bio fašist. Odgovorio je: Pavelić je bio krvnik i diktator, ali nije bio fašist. Više je bio liberalac nego li konzervativac.

A sada par riječi kao odgovor na Vaš tekst. Franjo Tuđman nije jedini Hrvat koji je o V. Mačeku imao takvo mišljenje. Vi, barem do sada, niste ni pokušali javno opovrgnuti takvo mišljenje. Meni bi, ipak, bilo drago čuti Vaše mišljenje o tome.

Pišete da se nas dvojica slažemo u dvije stvari: 1. da se ustaški zločini ne mogu ničim opravdati i 2. da većina Hrvata već davno žudno želi hrvatsku državu. Ja bih tomu nadodao da se ničiji i nikakvi zločini moralno i ljudski ne mogu opravdati, ali zbog različitih okolnosti, motiva i ciljeva u kojima se je neki zločin dogodio, potrebno ga je analizirati i, ako je ikako moguće, shvatiti. Iako nitko pametan ne odobrava i ne priželjkuje rat, Sv. Augustin i Sv. Toma Akvinski su držali da je obrambeni rat, za razliku od napadačkog, opravdan i pravedan. Napasti drugi narod i pokušati ga uništiti ili silom držati u ropstvu je težak zločin. Ubojstvo onoga koji napada i onoga koji se brani nisu i ne mogu biti ista. Za one koji vjeruju da se uspostava NDH ne može ničim opravdati, sasvim je normalno reći da se ni njezina obrana ničim nije mogla opravdati. Njima je sasvim svejedno, da li je neki ustaša ubio svoga protivnika u borbi ili u Jasenovcu. Za njih su jedan i drugi ustaški zločinci.  Ako je, kao što kažete, većina Hrvata prije uspostave NDH žudno željela hrvatsku državu, zašto V. Maček i njegovi sljedbenici u HSS nisu prihvatili tu državu? Možda ćete reći, da to nisu učinili, jer su znali tko su Nijemci? Pa zar su beogradski vlastodršci bili bolji? Umjesto mijenjanja ustaškog režima i spašavanja hrvatske države, Mačekovi haesesovci odlaze u London da spašavaju Jugoslaviju. J. Krnjević tek nakon smrti V. Mačeka otvoreno zastupa uspostavu hrvatske države. Zašto tek tada?

Uspostava NDH je bila legitimna, moralno i legalno opravdana, a iz toga proizlazi da je takva bila i njezina obrana.  Zločin su napravili oni koji su, bez suda, ubili zarobljenog neprijateljskog vojnika, nedužnog civila ili ideološkog protivnika. Zločin su također napravili i oni koji su prihvaćali Jugoslaviju a nisu državu Hrvatsku. Zašto se na strani saveznika nisu zalagali za drukčiju državu od one kakva je bila NDH. Umjesto ustaškog režima otvoreno su odbacivali državu, dok su jugo-komunisti bili još i gori, jer su je oružjem rušili. To su bili najveći zločinci.

Nadam se da ćemo, kada nam vrijeme to dopusti, nastaviti s našim razgovorom. Poštovani i dragi gospodine Maček, ovim putem Vama i Vašoj ljubaznoj supruzi od srca želim sretan Dan Zahvalnosti (Thanksgiving).

Prijateljski Vas oboje pozdravljam.

Šime Letina

Dragi Šime,                                                                                                                      8. prosinca 2016.

Vjerojatno se ne ćemo vidjeti ove godine, jer jedina hrv. Misa prije Božića je 11. prosinca kad ne možemo doći, a bojim se da ne će biti ni tradicionalne Christmas party.  Pa da svršim ovu godinu s pozitivnom porukom.

Do nedavno sam mislio da vjerojatno ne ćemo nastaviti diskusiju jer, iako u dobrim osobnim odnosima, politčki smo jednostavno predaleko.  Ali Vaša poruka od 23. studena mi daje nade da ipak možemo dalje.  Danas samo o jednoj bitnoj temi, koja za čudo još nije dovoljno uvažena.  Nema je ni u Vašoj poruci, iako dokumenti postoje.  Možda bi ovo donje bilo čak i novo za neke.

Tema je internacionalna situacija, specifično drugi svjetski rat.  Tu je nešto o čemu pred 60 do 70godina, za života Mačeka i Pavelića, nije ni jedna od tih dviju političkih struja bila voljna govoriti, iako su se uoči i za vrijeme rata svi važni čimbenici slagali: Hrvatska ne smije biti na strani poraženih.  Kad kažem  “važni čimbenici” imam na umu Mačeka i vodstvo HSS s jedne strane, a Ante Pavelića i njegovog doglavnika Mile Budaka s druge.  Vjerojatno je da su tako mislili i drugi u ustaškom vodstvu, ali ne ću tvrditi nešto o čemu nemam konkretnih podataka.

Prvo o Budaku.  Bio je Mačekov osobmi prijatelj i usko surađivao s njim ranih1930tih.  Nakon što je umalo zaglavio u pokušaju atentata sa strane jugoslavenske policije, otišao je u emigraciju i postao manje-više Pavelićev zamjenik.  Vratio se u Hrvatsku početkom 1938, obnovio prijateljstvo — čak ga se, kao dječarac od 12 godina, sjećam osobno za našim stolom u Kupincu — i rekao Mačeku da je bolje raditi iz Jugoslavije, jer su Talijani nepouzdani. (U tome je sa strane ustaša imao pravo, jer je Ciano u to doba pokušavao zamijeniti Pavelića s Mačekom).  Ali bila je to kobna 1938.  U ožujku Hitler učinio anschluss Austrije, a u rujnu Muenchenski ugovori, pa preuzimanje Sudeta, očiti dokazi njemačke snage i zapadnjačke nemoći.  Budak je smatrao situaciju kritičnom, i hitno potražio Mačeka, koji je baš tih dana bio na nekom oporavku u Rogaškoj Slatini: evo dolazi rat, Hrvatska ne smije biti na strani poraženih; moramo se hitno povezati s Osovinom.   Maček, kao što je poznato, je odbio i to je bio kraj suradnje.

Nešto preko tri godine kasnije, u veljači 1942, Pavelić je dao izjavu, najkoncizniju od sve trojice, u tom pogledu: “Politika dra Mačeka je pogrešna, jer on vjeruje u englesku pobjedu, a moja je politika pravilna, jer ja vjerujem u pobjedu Osovine…”  Namijenjena i za njemačke i talijanske uši, ali ne isključivo.  Bilo je to naime nakon Rimskih ugovora kad su i mnogi “desni” oštro kritizirali Pavelića zbog prepuštanja djela Dalmacije i prihvaćanja talijanskog kralja.  Naravno, u NDH ta kritika nije mogla biti otvorena, ali nakon rata čuo sam da su ga i neki njegovi nazivali izdajicom, čak plaćenikom, jer  — tako su možda rezonirali — je očito da bi nakon pobjede Osovine Italija permanentno preuzela Dalmaciju.  Diagnoza je ispravna, ali upravo radi toga nepravedna prema Paveliću.  Što je on mogao pod predpostavkom pobjede Osovine?  Dva bitna “jer” u njegovoj izjavi ukazuju kako je bio svjestan realnosti.  Sigurno nije si mogao priuštiti onakvu izjavu kao što je ona poznata Mačekova u sličnoj situaciji nakon stvaranja Banovine Hrvatske, naime kako je taj sporazum i sam opstanak Jugoslavije samo uvjetan i privremen. A da Pavelić nije potpisao Rimske ugovore, moglo bi za Hrvatsku biti samo lošije.  Talijani bi neminovno rekli da je Dalmacija bila dio Jugoslavije, koju su oni pobijedili, i uzeli ono što hoće.  Ne znam ništa o tome kakve su bile diskusije prije ugovora, ali predmijevam da je Pavelić ipak imao ozbiljnih natezanja i spasio što se je moglo.

Maček naravno isto: Hrvatska ne smije biti na strani poraženih.  Ali on u memoarima jasno izjavlja kao nije krivio Pavelića ni za njegovu vjeru u pobjedu Osovine, ni za njegovu politiku.  To nije bio ni zločin, ni pomanjkanje inteligencije.   Milijuni su mislili tako, mnogi od njih vrlo inteligentni.  Maček je smatrao zločinima samo one fizičke, koje svi normalni ljudi prepoznavaju.  Štoviše, rekao je da je netko morao vladati, a Pavelić sa svojim talijanskim i njemačkim vezama je bio logičan izbor.  (Maček je kasnije u životu dao izjave, dosta komentirane, da bi on 1941. možda i preuzeo vlast pod njemačkim protektoratom da je znao da u slučaju istočne Europe pobjednik neće biti ni Osovina, ni zapadni saveznici, nego Sovjetska Unija. Tako su svi napori — i teške žrtve biranih zastupnika HSS od strane ustaša i partizana — da Hrvatska bude na strani pobjednika ostali bez mnogo rezultata.  Ovo u zagradi.  Iako interesantno u vidu gornje diskusije, to potpada pod jalovu rubriku ” što bi bilo da je bilo drugačije nego što je bilo”).

Sve u svemu, neki će se začuditi (možda i s negodovanjem!) mojoj ocjeni da politička rezoniranja Mačeka i Pavelića nisu bila toliko suprotna.  Maček, kako rekoh u predhodnom paragrafu, je to izričito izjavio.  Za Pavelićevo mišljenje, naravno, ne znam.  Ali njegov stav prema Mačeku u NDH je značajan.  Nije dopustio da se Maček fizički zlostavlja.  Istina, on je mnogo pretrpio i ozbiljno obolio u Jasenovcu, ali to je bilo psihički, jer je bio svjestan strahota koje se događaju oko njega.  Ali na koncu rata, kad je bilo jasno tko je vojnički pobjednik, Pavelić je ne samo dozvolio Mačeku i ostalim HSSovcima izlaz na Zapad, nego im dao važnu pomoć.  Detalje o tom sam opisao u knjizi Maček Izbliza (Disput, Zagreb, 1999).

Mislim da će ova čitulja, dulja nego što sam očekivao kad sam započeo,  odgovoriti na jedno pitanje u Vašoj poruci od 23. studena.  One kobne 1941. nije bilo ni najmanje važno da li su HSSovci protivni kolaboraciji s Osovinom  “znali” što su Nijemci.  Važno je da je većina njih, Maček sigurno, vjerovala da će Hitler izgubiti rat.  Pod tom predpostavkom nije trebalo osobite inteligencije ni političke mudrosti shvatiti da će NDH, kako je bila uspostavljena na dan kad su Nijemci ušli u Zagreb, tako će nestati čim Nijemci odu.  Bilo da dođu Zapadni saveznici, čemu su se mnogi u istočnoj Europi uzalud nadali, ili vrlo neželjeni komunisti, bilo je jasno da se nitko ne će obazirati na njemačko krojenje granica, nego nastaviti s Jugoslavijom kao da njemačke okupacije nije bilo.  Kako rekoh u zagradi, dva paragrafa gore, tragedija je da su nakon pobjede komunista napori i žrtve vodstva HSS da se Hrvati nađu na strani zapadnih demokracija bili mnogo manje važni nego što se je nadalo.

Svršit ću s drugom Vašom napomenom da još nisam pisao o Mačekovim pogledima o Jugoslaviji kao takvoj.  Točno. Možda ću pokušati, ali bi ispalo dosta dugo.  Moralo bi imati barem 4 dijela: razdoblje od 1928 do 1939: kratko doba Banovine, svega 19 mjeseci (tu bi bio opis izjave koju sam natuknuo u jednom od gornjih paragrafa); 1941-45, iako zapravo samo do listopada 1941. kad su ga izolirali; i emigracija do smrti 1964.  A uzmite u obzir da sam nedavno prevršio 90tu, što stvara dvije poteškoće.  Jedno, energija se smanjila.  Drugo, da sam 70 godina mlađi, podstreka bi bila da će iznošenje dokumenata i činjenica promijeniti neka mišljenja.  Ali pošto, kako vidite, nisam više 20 godina star, shvaćam da bi takvo očekivanje bilo naivno.  Ako se ipak latim toga, poslat ću Vam kopiju, jer vidim da Vas zanima.  Sretan Božić i Nova!

Andrej Maček

Poštovani gospodine Maček,                                                                                  17. prosinca 2016.

Hvala Vam na odgovoru i zaključku o dobrom početku. Iako ste do sada, u svakom odgovoru, majstorski izbjegli na moja konkretna pitanja dati konkretan odgovor, svaki Vaš novi odgovor doživljavam kao znak Vaše dobre volje i iskrene želje za nastavak našega dijaloga. Vi ste, bez sumnje, u pravu, kada kažete da smo nas dvojica politički jednostavno predaleko. Uz sve to, ne odustajete od razgovora. Hvalevrijedna odluka, na kojoj Vam iskreno zahvaljujem.

Svrha našega dijaloga nije omalovažiti jedan drugoga, niti utjecati na promjenu mišljenja, jer je očito da smo obojica (jednako) ustrajni i postojani u našim političkim uvjerenjima, a posebno u pitanjima uspostave Nezavisne Države Hrvatske. To, ipak, ne znači da mi, ni pod koju cijenu, nismo spremni za promjenu osobnih mišljenja, jer na otkrivanje novih činjenica, normalni ljudi ne mogu biti imuni ni indiferentni. Dakle, svrha našega pismenog komuniciranja je saslušati jedan drugoga i na temelju povijesnih činjenica i logične analize, što bolje shvatiti hrvatska povijesna zbivanja i ljude koji su unutar svojih funkcija, svojim ljudskim držanjem i odlukama utjecali na ishod tih zbivanja. Da bismo mogli što bolje shvatiti određene povijesne događaje, potrebno je poznavati njihove aktere, odnosno njihov cilj i namjere u poduzimanju određenih događaja. Teško je stopostotno saznati namjere ljudi, no kroz redoslijed njihova višegodišnjeg rada, moguće je, barem donekle, shvatiti njihove ciljeve, a iz njih i namjere.

U svom odgovoru ističete, kao važnu temu, “Hrvatska ne smije biti na strani poraženih”, o kojoj su, kako kažete, jednako mislili tadašnji “važni politički čimbenici”, Pavelić, Budak i Maček, dakle oni koji su bili za NDH (Budak i Pavelić) i oni koji su bili protiv nje (Maček).

Uslijed činjenice da je NDH 1945. propala, te da su, nakon njezine propasti i uspostave komunističke Jugoslavije, i Pavelić i Maček morali otići u emigraciju, danas je sasvim sporedno koji je od njih bio u pravu. Ostaje žalosna i tragična činjenica da su, nakon propasti NDH-a i uspostave Titove Jugoslavije, obojica, Pavelić i Maček, zajedno s Hrvatima, neovisno o tome da li su bili za hrvatsku državu ili protiv nje, iz Drugog svjetskog rata izašli kao gubitnici. Moguće je shvatiti ratni poraz onih koji su bili na krivoj, gubitničkoj strani, ali kako shvatiti poraz onih Hrvata (Mačeka i njegove struje HSS-a, te tzv. hrvatskih komunista), koji su bili na “pravoj”, savezničkoj i pobjedničkoj strani? Što više, ti bivši hrvatski komunisti, zaslijepljeni ideologijom, kao što je Stipe Mesić, još i danas ističu Titovu pobjedu i prikazuju je kao našu hrvatsku pobjedu.  Da su Hrvati uistinu bili pobjednici u Drugom svjetskom ratu, zar bi bilo potrebno 1990. uspostaviti i braniti današnju hrvatsku državu. Znamo da je cilj hrvatskih komunista, koji su u stvari bili jugoslavenski komunisti, bio uspostaviti komunističku Jugoslaviju, a ne demokratsku, pa čak ni komunističku, hrvatsku državu. U toj komunističkoj Jugoslaviji Hrvati nisu bili ni slobodni ni punopravni. Zar se to isto ne bi bilo dogodilo i u Jugoslaviji za koju su se zalagali haesesovci na čelu s dr. Mačekom?  Dakle, Mačekova izreka, da Hrvatska ne smije biti na strani poraženih, imala je sasvim drugo značenje, od izreke Budaka i Pavelića. Mačekov je cilj bio očuvati Jugoslaviju, a Pavelićev i Budakov uspostaviti hrvatsku državu.

Nije, dakle, dr. Maček odbio ponudu Nijemaca 1941. da stane na čelo Nezavisne Države Hrvatske zato jer je tada znao da će Njemačka izgubiti rat nego zato jer je želio sačuvati Jugoslaviju, uvjeren da Hrvati u njoj mogu postići svoju slobodu. U prilog ove tvrdnje dobro je navesti nekoliko povijesnih činjenica.

Počnimo ovim redom:

1. Mjesec dana prije nego što je dr. Maček odbio stati na čelo NDH, a Vi smatrate da je on tada znao da će Nijemci izgubiti rat, Mačekova vlada je pristupila Hitlerovu Trojnom paktu (25. ožujka 1941.)
2. Hrvatski povjesničar dr. Jere Jareb, pišući o dr. Mačeku, piše sljedeće: “Čitavo njegovo djelovanje obilježava ga  kao jugoslavenskoga federalista…” (Usp. J. Jareb, n.dj., 77-80)
3. Tomislav Jonjić, u knjizi Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., na str. 606., piše “Prema jednome njemačkom obavještajnom izvještaju iz rujna 1943., Mačekov bliski suradnik dr. Ivan Pernar izjavio je Arthuru Haefneru da je Maček 10. travnja 1941, zapovjedniku njemačkih snaga u Zagrebu, vjerojatno generalu Kuhneu, izjavio kako bi bilo najbolje očuvati teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije, te u Hrvatsku uvesti njemačku vojnu upravu, kojoj bi pomagala činovnička vlada sastavljena od domaćih ljudi”.

Nakon toga Jonjić u futnoti na istoj stranici donosi sljedeće:

“B. Krizman je pisao da se tu ne radi o pukoj izmišljotini jer da sam Maček u svojim uspomenama piše kako je, početkom listopada 1941. nekom njemačkom časniku, koji ga je posjetio u Kupincu, predložio da Nijemci oduzmu vlast ustašama i da na čelo uprave u zemlji postave kojega svoga generala, koji bi uz domaće službenike postavio red i mir. Dakle, sam Maček priznaje da nije imao hrabrosti preuzeti odgovornost ni u travnju ni u listopadu 1941.”

Vašem spominjanju Rimskih ugovora, za koje mnogi protivnici NDH okrivljuju Pavelića, dok se Vi pitate, što je on mogao pod pretpostavkom pobjede Osovine, nemam što dodati.

U razumijevanju Pavelićeve odluke o Rimskim ugovorima, pišete: “Sigurno nije si mogao priuštiti onakvu izjavu kao što je ona poznata Mačekova u sličnoj situaciji nakon stvaranja Banovine Hrvatske, naime kako je taj sporazum i sam opstanak Jugoslavije samo uvjetan i privremen. A da Pavelić nije potpisao Rimske ugovore, moglo bi za Hrvatsku biti samo lošije.  Talijani bi neminovno rekli da je Dalmacija bila dio Jugoslavije, koju su oni pobijedili, i uzeli ono što hoće.  Ne znam ništa o tome kakve su bile diskusije prije ugovora, ali predmijevam da je Pavelić ipak imao ozbiljnih natezanja i spasio što se je moglo.”

Možda se varam, ali mi se čini da ovom rečenicom Vi više idete za tim da povijesno i moralno opravdate Mačekovu odluku o prihvaćanju Banovine Hrvatske, nego li Pavelićevu odluku o prihvaćanju Rimskih ugovora.

(Pitanje: Da li u Vašem razumijevanju Pavelićeve suradnje s Mussolinijem i odluke o Rimskim ugovorima imalo igra ulogu činjenica da je i dr. Maček preko A. Carneluttia tražio suradnju s Mussolinijem?)

Vašu analizu i zaključak o Pavelićevoj odluci razumijem, ali smatram da usporedba Pavelićeve odluke s Mačekovom odlukom o prihvaćanju Banovine Hrvatske nema povijesnu ni logičnu podlogu. Naime, Pavelić nakon Mussolinieva pada više nije prihvaćao niti priznavao Rimske ugovore, dok je dr.Maček, na žalost, čak i u emigraciji, nastavio vjerovati u Jugoslaviju.  U intervjuu (u New York Timesu) sa Sulzbergerom, 23. srpnja 1945. dr. Maček, nakon što je konačno javno napao Tita i time dao do znanja da se ne namjerava vratiti u Titovu Jugoslaviju, javno ističe: “Jedno je sigurno: dok živim, uvijek ću biti za istinsku demokraciju. Hrvatska, da li u federaciji s drugim južnoslavenskim državama ili nezavisna, mora stvarno biti slobodna.

Prema dr. Branku Pešelju, za vrijeme boravka u Parizu, u njegovoj pratnji dr. Maček je posjetio više svjetskih ambasada i ambasadora, pa tako i ambasadora Čang Kaj Šekove Kine. Za vrijeme razgovora, ambasador je upitao Mačeka, “molim Vas gospodine predsjedniče, recite mi iskreno, da li ste za Jugoslaviju ili za samostalnu Hrvatsku državu? Na ovo otvoreno i jasno pitanje, dr. Maček daje potpuno nejasan odgovor. Rekao je da se on zalaže za pošten i garantiran sporazum Hrvata i Srba, Hrvatske i Srbije, Zagreba i Beograda, ali “ako Srbi ne će pravedan sporazum, nego žele Jugoslaviju, u kojoj će oni, u jednoj ili drugoj formi, vršiti svoju hegemoniju, onda nisam za Jugoslaviju.”  Dakle u njegovom planu Jugoslavija je na prvom mjestu, ali ako to ne uspije, on bi bio za hrvatsku državu.

Sasvim je jasno da Saveznici, posebno Englezi, u koje je dr. Maček polagao velike nade, nisu puno držali do njegovih stavova ni želja. To potvrđuje i njihov odnos prema njemu za vrijeme njegova boravka u Parizu, gdje je čekao da ga spoje sa Šubašićem i Krnjevićem, koji su bili u Londonu.  Isto tako, to potvrđuje i njihov postupak prema dr. Tomi Jančikoviću i puk. Ivanu Babiću.

Da je dr. Maček vjerovao u hrvatsku državu i da je imao hrabrosti stati joj na čelo u travnju 1941. ishod Drugoga svjetskog rata bio bi vjerojatno drukčiji za hrvatski narod. Iako je danas, nažalost, kasno nagađati, što bi bilo, kad bi bilo, potrebno je o tim stvarima raspravljati i iz prošlih pogrješaka nešto naučiti. Po mom mišljenju, to je svrha našega dijaloga.

U odgovoru ste napisali:  (Maček je kasnije u životu dao izjave, dosta komentirane, da bi on 1941. možda i preuzeo vlast pod njemačkim protektoratom da je znao da u slučaju istočne Europe pobjednik neće biti ni Osovina, ni zapadni saveznici, nego Sovjetska Unija. Tako su svi napori — i teške žrtve biranih zastupnika HSS od strane ustaša i partizana —  da Hrvatska bude na strani pobjednika ostali bez mnogo rezultata.  Ovo u zagradi.  Iako interesantno u vidu gornje diskusije, to potpada pod jalovu rubriku ” što bi bilo da je bilo drugačije nego što je bilo”).

Nisu mi poznate te izjave. Molio bih Vas da me malo više upoznate s njima i uputite me na literaturu u kojoj su objavljene.

Što je dr. Maček mislio postići za hrvatski narod u slučaju pobjede Sovjetske Unije i uslijed kojih činjenica je mislio, da bi jedino ona mogla izići iz rata kao pobjednik?

Posebno me je obradovao zadnji paragraf u Vašem odgovoru: “Svršit ću s drugom Vašom napomenom da još nisam pisao o Mačekovim pogledima o Jugoslaviji kao takvoj.  Točno. Možda ću pokušati, ali bi ispalo dosta dugo. Moralo bi imati barem 4 dijela: razdoblje od 1928 do 1939: kratko doba Banovine, svega 19 mjeseci (tu bi bio opis izjave koju sam natuknuo u jednom od gornjih paragrafa); 1941-45, iako zapravo samo do listopada 1941. kad su ga izolirali; i emigracija do smrti 1964.  A uzmite u obzir da sam nedavno prevršio 90tu, što stvara dvije poteškoće.  Jedno, energija se smanjila.  Drugo, da sam 70 godina mlađi, podstreka bi bila da će iznošenje dokumenata i činjenica promijeniti neka mišljenja. Ali pošto, kako vidite, nisam više 20 godina star, hvaćam da bi takvo očekivanje bilo naivno.  Ako se ipak latim toga, poslat ću Vam kopiju, jer vidim da Vas zanima.”

Nadam se da će Vas dragi Bog poživjeti i dati Vam zdravlje, snagu i poticaj za ovaj pothvat.

Poštovani i dragi g. Maček, dopustite mi da na kraju moga razmišljanja, Vama i Vašoj supruzi, poželim sretan i blagoslovljen Božić, te zdravu i uspješnu Novu godinu.

Šime Letina