Ako u promatranju domovinskog pozivanja i iseljeničkog neodazivanja izostavimo osnovna obilježja pojma koji su često u proturječnosti, onda nije čudo da su zaključci kategorički i negativni: razočarana dijaspora.
”Hrvatske političke emigracije više nema, a nadajmo se da je nikada više neće ni trebati biti! (…) S činom uspostave Republike Hrvatske i novog Hrvatskog (državnog ?) sabora, okončan je i emigrantski status, a svi oni Hrvati koji i dalje iz bilo kojih razloga kane i žele živjeti izvan Hrvatske, dobivaju sada status iseljenika/dijaspore. Oni Hrvati, pak, koji odluče i nadalje ostati u stranom svijetu, neće više moći tražiti opravdanje svom izlasku iz domovine, iseljenju ili nekom ‘progonstvu’ zbog političkih motiva, nego se moraju poistovjetiti s onima koji su napustili Hrvatsku zbog ekonomskih razloga, tj. s onima koji su otišli ‘trbuhom za kruhom’, ili se pak trebaju odlučiti na povratak rodnoj grudi.” (1)
Nakon objavljene Riječi uredništva u HP (1990.) mnogo toga se nije promijenilo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i dijaspori u prvih šest (6) godina, te sam došao do novih spoznaja, da sam bio u zabludi, s obzirom da su ostali ‘isti kočijaši’ koji su bili nositelji vlasti u jugoslavenskoj ‘Socijalističkoj Republici Hrvatskoj’, samo su promijenili taktiku.
Pozivi predsjednika Tuđmana na povratak Hrvata iz dijaspore sve su bili učestaliji, ali nije bilo odziva, mada je u iseljeništvu za povratak vladala velika želja i zanimanje. Ta zbilja me je potaknula da napišem politički osvrt i otiskam u posebnom izdanju/knjižici: Nema povratka u mirnu Hrvatsku, koju sam u većem broju primjeraka osobno donio u Hrvatsku i BiH i poklonio državnim i stranačkim čelnicima, institucijama i medijima, koji su se odlučno oglušili (čast izuzecima) i nastavili ”Prdjeti tamjan” – kako kaže latinska poslovica za onoga koji može činiti što hoće, a drugi mu se za to ipak klanjaju i dive. Istina je svima vidljiva!
900 hrvatskih djevojaka i mladića iz Kanade ‘izgubili su svoju lijepu…’
Savez hrvatskih folklornih društava iz Kanade organizirao je ljeta (1997.) Folklorni festival u Hrvatskoj. Mnoštvo hrvatske mladeži, odjeveni u crveno-bijelo-plave majice ukrašene izvezenim hrvatskim grbom i nacionalnim sloganima, bilo je ‘zaposjelo’ torontsko uzletište prigodom odlaska u Zagreb.
”Oko 900 djevojaka i mladića iz kanadskih škola i sa sveučilišta, u 14 folklornih skupina, sletjelo je zrakoplovima u glavni grad Hrvatske. Odmah sutradan (12. VII. 1997.) održali su zajednički veoma uspješni koncert u dvorani ‘Vatroslav Lisinski’. A dan kasnije mladež se razigrala na Trgu bana Jelačića i na Zrinjevcu, odjeveni u krasne narodnje nošnje. Uz sitne poskočice i tamburice Trg su pretvorili u Hrvatsko narodno kazalište.
U nedjelju (13. srpnja) došli su u svečanoj paradi od Kazališta do Katedrale gdje su imali zajedničku sv. misu koju je predvodio biskup Juraj Jezerinac.
Vrhovni pokrovitelj Festivala bio je dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, koji nije u Zagrebu pozdravio hrvatsku mladež iz Kanade, potencijalne građane Hrvatske. Predsjednik se, naime, odmarao na Brijunima. Nitko od viših dužnosnika nije našao za shodno da dočeka tu mladež na uzletištu ili u Saboru! Međutim, kad su došli na Brijune nije se Predsjednik čak ni tamo pojavio!? Tu su ih doveli u muzej ‘Maršala Tita’, gdje je mnogima bilo zlo kad su čitali o njegovim ‘zaslugama’ zbog kojih su njihovi roditelji morali pobjeći iz svoje domovine…
Budući da se radi o roditeljima i djeci koji su došli iz Kanade, odakle je u Hrvatsku otišlo nekoliko ministara i ‘uglednih’ osoba, bilo je za očekivati da će svi oni jedva dočekati da se ponovno sretnu sa svojim ‘zemljacima’. Nažalost, nije se nigdje pojavio ni g. Marijan Petrović, ministar za useljavanje, čiju je kćerku jedno vrijeme podučavao g. Nikola Vrdoljak u ansamblu ‘Zrinski Frankopan’!
Ima još nešto što je nama neshvatljivo. Naime, kad su naši dečki i djevojke došli u prekrasnim narodnim nošnjama s poklonima kardinalu Kuhariću, Katedrali i Kaptolu, kardinal Kuharić se nije udostojio ni da ih ‘očinski’ pozdravi u svojem domu! Zatajili su i drugi duhovni pastiri, posebice voditelj Inozemne pastve msgr. Stanković, koji je bio samo na koncertu, a bili su uvijek srdačno dočekani i ugošćeni u hrvatskim zajednicama i domovima u Kanadi..” (2)
Hrvatska politička emigracija
Nije moguće bilo nama, političkim emigrantima, ustanoviti približan broj u dijaspori izbjeglih i prognanih sunarodnjaka, koji su, kao rakova djeca, raseljeni diljem slobodnog svijeta. Nisu ni u Hrvatskoj mogli kroz Ministarstva za iseljeništvo, Hrvatsku maticu iseljenika, Hrvatskom nacionalnom vijeću, Hrvatski iseljenički kongres, Hrvatske katoličke župe, u većim hrvatskim zajednicama na četiri kontinenta (Europa, Australija, Južna Amerika i Sjeverna Amerika). Dakle, pretpostavlja se da nas u dijaspori ima preko četiri milijuna, odnosno više nego što Hrvatska ima stanovnika.
Prema objavljenom popisu stanovništva iz prošle godine (2021.), brojke su porazne i cijeli se proces popisa dovodi u sumnju, jer privilegiranoj srpsko-četničkoj manjini dozvoljeno je da ”oni popisuju svoje u njihovoj Lepoj našoj”, što graniči s ludilom, odnosno veleizdaja i poziv na uzbunu – smjenu vlasti, odnosno unutarnju izbornu revoluciju.
U demokratskoj državi, gdje je konstitutivan jedan narod, tamo je pravilo: svi građani su (politički) državljani i imaju ista prava i odgovornosti. Nema privilegiranih, koji imaju zajamčene zastupničke mandate, bez obzira koja je politička stranka na vlasti! To je diskriminacija hrvatskog naroda pred neprijateljskim nacionalnim manjinama – odnosno petom kolonom.
Značaj političke emigracije – iseljeničke zajednice nekada i sada. Veliki broj investicija dolazi u Hrvatsku iz iseljeništva. ”Količina novaca koja u Hrvatsku dolazi godišnje iz iseljeništva vrlo je velika. Značajan je broj tvrtki koje u Hrvatskoj zapošljavaju puno zaposlenika, a njihovi su vlasnici upravo povratnici. Prema podacima Svjetske Banke godišnje doznake iseljenika iznose oko 1,5 milijardi Američkih dolara. I niz godina oni donose između 2,5 i 3 posto hrvatskog BDP-u.
Uz transfere koji su registrirale središnje nacionalne banke, treba uračunati gotovinu koju iseljenici sami donose za vrijeme posjeta domovini. Procjenjuje se da je iseljeništvo od 1991. do 2011. poslalo u Hrvatsku oko 100 milijardi eura. Godine 2017. hrvatsko iseljeništvo u Hrvatsku je poslalo 1,004 milijarde eura, a 2018. 1,74 milijarde eura novčanih doznaka. Samo iz Njemačke te su doznake za 2017. godinu, prema podacima Središnje banke Njemačke, iznosile 187 milijuna eura, što je porast u odnosu na prethodne godine (2013. 121 milijun, 2016. 149 milijuna eura. (4)
Tragična strana hrvatske političke emigracije
Hrvatska politička emigracija platila je svoje domoljublje brojnim životima na najgnjusniji načina, kako to mogu samo činiti krvoločni četnici, UDB-a. KOS-a i hrvatski izrodi – veleizdajnici. Ne ćemo donositi podatke žrtava od Bleiburga do Đevđelije, koji iznose oko tri četvrtine milijuna hrvatskog stanovništva, gdje su ubijani i strpani u provalije, jame i bunkere, kojima se ni danas ne zna broj niti mjesto zločina! Ali zna se tko su bili koljači i naredbodavci, od kojih još ima stanoviti broj spodoba, koji s krvavim rukama do lakta slobodno šeću ulicama i parkovima Zagreba i drugih gradova u Hrvatskoj, ubiru velike mirovine i u posjedu su okupiranih vila i stanova ubijenih ili prognanih hrvatskih obitelji!
No, nije samo Bleiburg i Križni put, odnosno Kolona smrti, nego su od 1946. masakrirani Hrvati u svim državama Europe, Amerika i Australije. Evo njihovi imena:
| 1.) Dr. Ivan Protulipac – 1946. u Italija | 35.) Ilija Vučić – 1975. u Njemačkoj |
| 2.) Ilija Abramović 1948. u Austriji | 36.) Ivica Milošević 1975. u Njemačkoj |
| 3.) Dinko Domančinović 1960. u Argentini | 37.) Nikola Martinović 1975. u Austriji |
| 4.) Mate Miličević 1966 u Kanadi | 38.) Matko Bradarić 1975. u Belgiji |
| 5.) Marijan Šimundić 1967. u Njemačkoj | 39.) Vinko Eljuga 1975. u Belgiji |
| 6.) Jozo Jelić 1967. u Njemačkoj | 40.) Stipe Mikulić 1975. u Švedskoj |
| 7.) MIle Jelić 1967. u Njemačkoj | 41.) Nikola Penava 1975. u Njemačkoj |
| 8.) Petar Tominac 1967. u Njemačkoj | 42.) Ivan Tuksor 1976. u Francuskoj |
| 9.) Vlado Murat 1967. u Njemačkoj | 43.) Ivan Vučić 1977. u Njemačkoj |
| 10.) Anđelko Pernar 1967. u Njemačkoj | 44.) Jozo Oreč 1977. u Južnoj Africi |
| 11.) Hrvoje Ursa 1968. u Njemačkoj | 45.) Bruno Bušić 1978. u Francuskoj |
| 12.) Đuro Kokić 1968. u Njemačkoj | 46.) Križan Brkić 1979. u SAD-u |
| 13.) Mile Rukavina 1968. u Njemačkoj | 47.) Marijan Rudela 1979. SAD-u |
| 14.) Krešimir Tolj 1968. u Njemačkoj | 48.) Zvonko Štimac 1979. u SAD-u |
| 15.) Vid Marinčić 1988. u Njemačkoj | 49.) Goran Sefer 1979. u Kanadi |
| 16.) Ante Znaor 1968. u Italiji | 50.) Cvitko Cicvarić 1979. u Kanadi |
| 17.) Josip Krtalić 1968. u Italiji | 51.) Nikola Miličević 1980. u Njemačkoj |
| 18.) Nedeljko Mrkonjić 1968. u Francuskoj | 52.) Mirko Desker 1980. u Njemačkoj |
| 19.) Pero Čović 1968 u Austriji | 53.) Ante Kostić 1981. u Njemačkoj |
| 20.) Mirko Ćurić 169. u Njemačkoj | 54.) Mate Kolić 1981. u Francuskoj |
| 21.) Nahid Kulenović 1969. u Njemačkoj | 55.) Petar Bilandžić 1981. u Njemačkoj |
| 22.) Vjekoslav Luburić 1968. u Španjolskoj | 56.) Ivan Jurišić 1981. u Njemačkoj |
| 23.) Mijo Lijić 1970. u Švedskoj | 58.) Stanko Nižić 1981. u Švedskoj |
| 24.) Mirko Šimić 1971 u Argentini | 59.) Ivo Furić 1981. u Njemačkoj |
| 25.) Ivo Bogdan 1971. u Argentini | 60.) Đuro Zagajski 1983. u Njemačkoj |
| 26.) Maksim Krstulović 1971. u Engleskoj | 61.) Franjo Mikulić 1983. u Njemačkoj |
| 27.) Drago Mihalić 1972. u Njemačkoj | 62.) Milan Župan 1983. u Njemačkoj |
| 28. Josip Senić 1972. u Njemačkoj | 63.)Stjepan Đureković 1983. u Njemačkoj |
| 29.) Dr. Branko jelić 1972. u Njemačkoj | 64.) Slavko Logarić 1984. u Njemačkoj |
| 30.) Stjepan Ševo 1972. u Italiji | 65.) Franjo Mašić 1986. u SAD-u |
| 31.) Tatjana Ševo 1972. u Italiji | 66.) Damir Đureković 1987. u Kanadi |
| 32.) Rosemarie Bahrić 1972. u Italiji | 67.) Ante Đapić 1989. u Njemačkoj |
| 33.) Josip Buljan- Mikulić 1973. u Njemačkoj | |
| 34.) Mate Jozak 1974. u Njemačkoj | |
Gore navedenim hrvatskim žrtvama, koje je Udba-a ubila na najzvjerskiji način treba u glavnom gradu Hrvatske podignuti spomenik s uklesanim imenima, a jedan Trg u Zagrebu proglasiti: Mučenicima iz hrvatske dijaspore!
Uz naveden ubijene žrtve (kojih ima više nego na ovom popisu) veliki je broj hrvatski emigranata osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne čiji ukupni broj godina iznos nekoliko stoljeća robije:
”Prva grupa /1976./: Zvonko i Julienne Bušić, Slobodan Vlašić, Franjo Pešut i Petar Matanić;
Druga grupa/1977./: Marijan Buconjić, Jozo Brekalo i Vladimir Dizdar;
Treća grupa/1979./: Miro Barišić i Ivan Vujičević;
Četvrta grupa: Ivan Čale, Franjo Ivić, Stjepan Ivkuš, Ante Ćaran, Nedo Suvoj, Andrija i Petar Štambuk;
Peta grupa/1982./: Ante Ljubas, Mile Markić, Milan Bagarić, Ranko Primorac, Vinko Logarušić, Drago Sudar, Mile Boban, Miro Biošić, Anđelko Jakić i Ivan Mišetić.
Nakon izricanja kazne, 30. lipnja 1982. Ante Ljubas, koji je dobio 40 godina robije, je izrekao završnu riječ.”
Ljubas je Izrekao povijesni govor državotvornog revolucionara, kakav Amerikanci i slobodni svijet nisu čuli. Govor u New Yorku treba uvrstiti u hrvatske školske udžbenike u višim razredima, a na hrvatskim sveučilištima u obveznu literaturu.
Ante Ljubas preminuo je u Splitu 16. prosinca 2021. u 77. godini života. Pokojnom vječni daruj mu Gospodine, počivao u miru Božjem!
Zločin prema hrvatskoj dijaspori.
”Tijekom komunističke Jugoslavije emigraciju i iseljeništvo prozivalo se i klevetalo kao ‘ustaško-terorističku emigraciju’. Vladimir Bakarić kazao je kako ‘Hrvatsku karakterizira to što ima najveću i najgoru emigraciju, najveću po broju i najgoru po tome što je neprijateljski raspoložena prema Jugoslaviji.
– Emigraciji je bila namijenjena uloga ‘bankomata’ (sjetimo se samo Mesića i legendarnoga muvinga s čekovima) ali joj politika nije dopuštala da proporcionalno financijskim sudjelovanjem participira i u političkom životu zemlje. Tuđman je imao najbolje namjere da izvandomovinsko aktivno uključi u politički život države, no snaga kadrova nasljeđenih iz Jugoslavije, kadrova odgojenih na narativu o ‘najgoroj emigraciji’, bila je oko Tuđmana jednostavno prejaka. Dio povratnika uključio se u politiku i diplomaciju, no danas nakon 27 godina nakon hrvatskog osamostaljenja, i politika i diplomacija vjerno su zrcalo hrvatske države: premrežene ex-komunističkim i ex-udbaškim kadrovima, s utjecajem povratnika svedenim na minimum.
– Nakon trećesiječanjskog thermidora, odnosno prema izvandomovinskoj Hrvatskoj ponovno se vraćamo gotovo na predratne pozicije. Ukida se Ministarstvo povratnika i useljenika, a o Hrvatima izvan Hrvatske u političkim i medijskim krugovima od tada se ponovno govori (ako se uopće išta govori) na diletantski, stereotipni i nekulturan, upravo bakarićevski način.”
Demografska strategija: Uvozit ćemo studente i znanstvenike
”Nakon što je Državni zavod za statistiku objavio rezultate popisa stanovništva koji su pokazali da nas u samo deset godina ima 400 tisuća manje. S obzirom da su rezultati objavljeni uoči 30. obljetnice međunarodnog priznanja Hrvatske oni su egzaktno pokazali da je Hrvatska povijesni uspjeh stvaranja države uspjela pretvoriti u neuspjeh jer ljudi iz nje odlaze. Od 1991. godine Hrvatska je izgubila gotovo milijun stanovnika, a Slavonija 30 posto svog stanovništva. Toliki gubitak stanovništva je poraz svih poraza.”
Uvozit će se strani studenti, istraživači i radnici, hrvatski iseljenici i potomci naših iseljenika poželjne su skupine useljenika na koje će se ciljati novom migracijskom politikom koja je u izradi i u nadležnosti MUP-a, piše u Večernjem listu, nakon upita Središnjem državnom uredu za demografiju i mlade što se radi po pitanju izrade migrantske politike koju imaju uređene zemlje u EU. Dok su kod nas problem nestašica radnika rješava uvozom otkud stignu, iz Državnog ureda za demografiju Večernjem listu je odgovoreno da je prijedlog migrantske politike RH i izrada cjelovitog dokumenta u integraciji MUP-a. A Središnji državni ured za demografiju u tome će sudjelovati dostavom medijima i stručnim doprinosom.
Priopćeno je, s obzirom na aktualne demografske trendove u Hrvatskoj useljavanje je nužno kako bi se ukupni broj stanovnika i radno aktivnih osoba održao na odgovarajućoj razini za održavanje gospodarstva i bitnih funkcija države.
Hrvatska je u vrhu Europske unije po uvozu radnika izvan EU-a s obzirom na broj stanovnika, no jesmo li sposobni uvoziti strane studente, istraživače i privući potomke naših iseljenika na koje će se ciljati migrantska politika koja je u izradi?
Još prije pandemije Hrvatska je bila iznad prosjeka EU po uvozu stranih radnika izvan EU-a jer na svakih 1000 stanovnika uvezli njih 12 dok je EU u prosjeku uvezla 7 stranaca izvan Unije na 1000 stanovnika, a lani smo imali 81 tisuću državljana trećih zemalja s odobrenim boravkom.
No, drugo je pitanje može li privući strane studente i potomke iseljenika, a ne samo nižeobrazovane radnike, jer razvijene zemlje selektivnom imigrantskom politikom itekako vode računa da privlače mlade obrazovane ljude. U tom prednjače Irska, Britanija, Francuska i Njemačka.
Marina Perić Keselj, ravnateljica Instituta za migracije, ističe da sudeći prema novim istraživanjima na kojima je radila postoji veliki interes doseljavanja u hrvatsku, treće i četvrte generacije potomaka iseljenika, osobito visokoobrazovane populacije iz Južne Amerike i Australije.
”Naša administracije ne olakšava im dolazak, ne postoje programi za njihovu integraciju i snalaženje ili pri njihovu zapošljavanju, a nama nedostaje radnika. Kad govorimo o stranim istraživačima, Hrvatska u budućnosti ima tu šansu jer je pandemija promijenila način života i posla i ljudi mogu lijepo živjeti u Hrvatskoj i na otocima, a raditi za australske ili američke tvrtke, govori Perić Kaselj.” (8)
U Hrvatsku se žele doseliti deseci tisuća mladih iz Južne Amerike
Potomci iseljenih Hrvata, njih 120 mahom iz Južne Amerike, dobili su priliku učiti hrvatski jezik u Hrvatskoj u zimskom semestru akademske 2020/21.
Toliko je, naime, stipendija za učenje hrvatskog jezika dodijelio Središnji ured za Hrvate izvan Hrvatske. Učinio je to temeljem javnih poziva koji je izazvao veliko zanimanje, što potvrđuje i podatak od 440 prispjele prijave.
Učiti jezik predaka žele i potomci Hrvata iz Bolivije, Kolumbije, Brazila, Urugvaja, Paragvaja, SAD-a, Kanade, Novog Zelanda, Australije, Njemačke, Poljske, Španjolske. (9)
”Iseljenici znaju da je domovini potrebna pomoć i žele pomoći, ali ne znaju kako. Tisućama tih mladih ljudi u Australiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i zapadnoj Europi, treba poslati jasnu poruku. Od njih se ne očekuje humanitarna ili socijalna pomoć. Na sreću, nije više potrebno ni fizički braniti domovinu.
Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini potrebna je dvosmjerna komunikacija s iseljeništvom. I to ona u kojoj će se povezati potrebe, mogućnosti i potencijali domovine te znanje, kapital i moć iseljenika. Sazrele su za to političke i društvene prilike, ali i razvoj tehnologije i komunikacijske veze su danas takve da je lakše nego ikad povezivati se. Naravno, ako postoje volja i interes s obiju strana.”
Iseljenici znaju da je domovini potrebna pomoć i žele pomoći, ali ne znaju kako
Imamo primjere u svijetu, gdje je emigracija bila bitni čimbenik u oslobođenju domovine, o gospodarskom napretku i nacionalnom ponosu, kako su primjerice Irska i Izrael, čije su emigracije digle svoju domovinu na najveću stupanj državne sigurnosti i gospodarskog prosperiteta.
Za vrijeme Jugoslavije, mnogi smo bježali pod cijenu života izvan granice hrvatske tamnice – a danas imamo ‘slobodnu, samostalnu i demokratsku Hrvatsku” iz koje dnevno odlazi cvijet hrvatske mladosti – nacionalne budućnosti, u Irsku i Njemačku, a Hrvatska uvozi radnu snagu iz Srbije i Afrički država. Srbija je, prema dostupnim podacima, najveći vlasnik turističkih resorta, hotela, medija i unosnih poduzeće u Hrvatskoj!? Teško je tome se ne narugati!
Jednostavan je oblik istine
Razumne ljude nije potrebno uvjeravati u istinu, a beskorisno je uvjeravati nerazumne. Vjerujem da su u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i dijaspori mahom razumni ljudi, mada neki od njih nisu ni svjesni svoje odgovornosti prema sebi, narodu i državi.
Najveća zabrinutost hrvatskog naroda je za subraću u Bosni i Hercegovini, čiji je položaj najugroženijeg naroda u Europi. Dijaspora iz Sjeverne i Južne Amerike, Europe i Australije podržala je Hrvate u BiH s inicijativom ”Jedna Hrvatska”, koju su potpisale 21 hrvatska organizacija u dijaspori.
Poruka je kratka, ali ima značajan sadržaj. Što će svakako biti moralna potpora, a također prema potrebi i materijalna, a ako treba i aktivna participacija.
Dijaspora iz Sjeverne i Južne Amerike, Europe i Australije podržala Hrvate u BiH otvorenim pismom
Neka vjera bude baklja koja obasjava, oživljava i održava!- sv. Margareta Mary Alacoque
Da bi se što bolje naglasila povezanost hrvatskog naroda u domovinama i dijaspori, ove će se godine održati Peti hrvatski iseljenički kongres u BiH, u organizaciji Sveučilišta u Mostaru, što će samo po sebi imati pozitivan utjecaj na ono malo još hrvatskog žitelja koji se bori za opstanak nakon tisućgodišnjeg obitovanja u Bosni i Hercegovini.
Pisao smo o zbivanjima u BiH u nedavnom osvrtu: ”Nakon Neuma bezumlje u BiH”, pa se ne želim ponavljati, ali treba naglasiti da su poruke – Jednostavan oblik istine.
Već je upućen poziv Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva, da će se HIK održati od 30. lipnja do 03. srpnja 2022. godine u Mostaru. Najavljeni su također ugledni predavači i gosti, koji će ovoj manifestaciji dati i određene smjernice. Glavni organizator skupa je predsjednik programskog odbora dr. sc. Marin Sopta, a domaćin je rektor Sveučilišta u Mostaru prof. dr. sc. Zoran Tomić.
Zaključna misao
Dana 10. veljače 2022. Matica hrvatska proslavila je 180 godina, od dana kada ju je kao Maticu ilirsku osnovao grof Janko Drašković. Danas Matica broji 4000 članova koji djeluju u 123 ogranka diljem svijeta.
Novoizabrani predsjednik književnik Miro Gavran najavio je ambiciozno kretanje u modernizaciju Matice hrvatske, koja je u velikom zakašnjenju u mnogim odrednicama (jer je uvijek bila režimska ustanova, kao i HAZU): ”veća aktivnost i vidljivost, te jače povezivanje s gospodarstvenicima, osnovne su smjernice rada Matice hrvatske koja je u novu godinu ušla vrlo ambiciozno na čelu s novim vodstvom i predsjednikom Mirom Gavranom.”
Novo vodstvo ambiciozno kreće u modernizaciju Matice hrvatske
Dobio sam pismo jednog od najpoznatijih hrvatskih pera u dijaspori, političkog disidenta i domoljuba, Zlatka Božidara Markusa, kolege Brune Bušića čiji će sadržaj dati smisao današnjeg stanja u domovini i našeg statusa u dijaspori. Pismo prenosim u originalu:
”Dragi prijatelju Tomiću, tvoj tekst o BiH je tragični rekord naše nemoći i nestajanja u Bosni i Hercegovini. Još su tragičniji primejri i ponašanje naših političara. Kad smo još bili okupirani i živjeli u takozvanoj Yu ja sam uvijek znao što se mora napraviti i kako postupiti. Pogotovo sam to znao uz pobunjeni elan jednig Brune Bušića.
Sad ne znam ništa što bi mislio i još manje što bi se moglo uraditi i kako postupiti. Piše mi kolega vrsni pisac Slobodan Šnajder da je Hrvatska danas na najnižim granama ikada, a on u državnom smislu nije bio neki prvoborac, ali je znao dobro gledati i vidjeti. Sada mi piše da mu je jedino preostalo umrijeti.
Na jedan siguran način nama je svima, vjerujem po godinama, sada jedino još preostalo umrijeti gledajući jad i nevolju koja je snašla Hrvatsku. Što će biti od svega i nije teško reći. Da li kao pred Danteovim paklom treba ”napustiti svaku nadu”. Hrvatska nestaje fizički i duhovno to je činjenica i male su nade da bi se moglo oporaviti, spasiti se i da bi ponovno počela živjeti. Vidiš da već pišu da se ne treba brinuti za broj budućih stanovnika Hrvatske jer će u nju, s obzirom da je na putu do Erurope, stići ogromne bliskoistočne mase ljudi. Ali, koliko god to zvuče beznadno, islam polako ali sigurno osvaja Europu. Europa je kršćanstvo, rekao je kratko i istinito veliki general Charles de Gaulle. Nije li? Što će biti sada? Kalifat? Europa nema svoje djece. (Ne znam da li si u ”Hrvatskom slovu” vidio sliku moje obitelj: ja, moja Nada (rođena Mihetec) i naši sedmero djece. To ti je recept za opstanak Hrvatske, ali taj recept i program je ostvaren, ne u Hrvatskoj, nego Švedskoj.
Stoj mi sada dobro Rudi i neka te Bog poživi. Iskreno i prijateljski Zlatko B. Markus” (16. veljače 2022.)
PS: ovim činjenicama nisu potrebna daljnja tumačenja. Što ne stoji u spisima, toga nema u svijesti. Princip je krute administracije!
Tragični događaji u Ukrajini, koji podsjećaju na nedavna zbivanja u Hrvatskoj za vrijeme srpsko-crnogorsko-četničke i JNA agresije, gdje na malim ekranima vidimo Vukovar u svakom razorenom gradu u Ukrajini. Svijet je zabrinut za konačnih ishod Putinove luđačke i krvničke doktrine, sa zebnjom gleda exodus milijuna žena i djece u Poljsku, dok njihovi očevi, sinovi i muževi ostaju na prvim crtama bojišnice. Cijela Ukrajina izgleda kao Vukovar! Gdje su oni koji su ”garantirali” Ukrajini državne granice, kad su ih prevarili da predaju atomsko oružje Rusima? Samo budni i oprezni stječu prava!
Vrijeme je da se Hrvatska ojača vojno i brojčano. Hrvatsku vojsku treba opskrbiti s najmodernijim oružjem, bez obzira na cijenu. Uvesti obvezni vojni rok, makar jednu godinu kako bi se mladež vojno osposobila i domoljubno osvijestila. Treba također ukinuti petu kolonu u Hrvatskoj, koja je već jednom pokušala učiniti u Hrvatskoj što danas Putin čini u Ukrajini. Znamo tko su ”domaći” neprijatelji hrvatskog naroda i države, koje su podržavale sve vlade u RH: Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, srpska-četnička nacionalna manjina, kao i talijansko-ciganski predstavnici u Vladi i Saboru; ”nedržavne” organizacije za ”ljudska prava”. A vanjski neprijatelj je – Srbija, koja se naoružava s ubojitim oružjem, jer je ”ugrožena” od susjeda. (Sic!)
Ako hrvatske vlasti ne žele, ili nisu u stanju promijeniti današnje (ne)prilike u Hrvatskoj, onda treba rušiti nosioce vlasti – ne s oružjem nego prosvjedima, odavanjem neposlušnosti i provociranje uhljebljenih ulizica u vladi i saboru, gdje je u svakoj prilici 77 podignutih ruku: osam neprijateljskih i 69 oportunističkih. Prosvjedi su uvijek dobro rješenje, jer vlada treba služiti narodu, a ne narod služiti vladi.
Andrej Plenković je upropastio državotvornu stranku – HDZ i pokušava promijeniti hrvatsku državotvornost u ovisnost o EU i Zapadnom Balkanu. Plenković nas podsjeća na predsjednike/diktatore u Južnoj Americi: Sve za vlast – a vlas nizašto!
Hrvati: ”Učinite nešto, krećite se, riskirajte nove stvari, držite se toga, kleknite, a zatim budite spremni za veliko iznenađenje.” – sv. Angela Merici
Izvori:
(1) Riječ uredništva, Hrvatski put, br. 12. Toronto, prosinac 1990.
(2) Rudi Tomić: Asimilacija je, izgleda solucija!?, Zajedničar, Pittsburgh, SAD, 26. studenog 1997., Hrvatski vjesnik, Melbourne, Australija, 28. studenog 1997., Nacional, Zagreb, 4. veljače 1998., Pogled s Torontskog Tornja, ZIRAL, Mostar 1998. str.280-283.
Rudi Tomić
Leave a Comment