U vidu već poznate hrvatske šutnje na stalne napade veliko srpskih medija i političara na Hrvatsku i njene građane hrvatsko iseljeništvo nije ostalo nijemo. Hrvatsko narodno vijeće (HNV) kao krovna hrvatska iseljenička organizacija tog vremena odgovorila je na prvi Memorandum SANU već 1987., godinu dana nakon objave ovog prvog.
Hrvatski odgovor, stanovište, zajednički je uradak tadašnjeg Predsjednika Sabora HNV-a Radovana Latkovića i Predsjednika Izvršnog odbora dr. Mate Meštrovića. Od tada je objavljen još jedan Memorandum 2. SANU koji se puno ne razlikuje od prvog, uglavno jer je proizišao iz istih izvora kao nastavak projekta „Velike Srbije“
Iako u tom odgovoru se ne predviđa rat i srpska agresija na Hrvatsku očito se podrazumvjeva ta mogućnost u vidu srpskog hegemonizna. U tim godinama nije se pomišljalo na oružani sukob, riješenje se tražilo u postepenom, mirnom, rastrojenju tadašnje tvorevine Jugoslavije.
Memorandum SANU predstavlja upozorenje narodima Jugoslavije da znatni dio srpske inteligencije još uvijek zastupa ideju Velike Srbije i želi je, pod svaku cijenu, ostvariti unutar jedne nove, centralističke Jugoslavije pod maskom ‘integralnog federalizma’.
Ključne riječi u ovom odgovoru su “integralni federalizam”,… povratak na centralizam i unitarizam, definiran kao “demoktarstski integralni federalizam”, ustvari znači podvrgnuti druge narode Jugoslavije srpskom jarmu. To se je i počelo ostvarivati dolaskom Slobodana Miloševića na vlast 1989., prvo s ukidanjem pokrajina, Kosova i Vojvodine, zatim u ostvarenju novih trenutačnih srpskih automnih zona u Hrvatskoj i susjednoj Bosni i Hercegovini (BiH). Rat koji je slijedio je posljedica tog srpskog ekspansionizma na bazi Memoranduma SANU.
Hrvatsko gledište na prvi Memorandum SANU odgovor je na prigovor srpske akademije na stanje srpskog naroda u jugoslavenskoj federaciji, a koji vodi raspadu Jugoslavije i velikosrpskoj ekspanziji.
Ustvari, teško je shvatiti da su se Srbi osječali ugroženi u obje Jugoslavije imajući u vidu privilegirani položaj kojeg su imali u tim tvorevinama, a tu se misli ne samo na političku nego i ekonomsku prevagu, moć.
Primjerice…konstantu srpske hegemonije u obje Jugoslavije…. pokazuje trajni pad hrvatske ekonomije i neprikinuti uspon srpske u nepuna pola stoljeća, između 1925. i 1971.godine. Iz statističkih podataka …jasno proizlazi da je Srbija 1971. premašila razinu na kojoj je stajala Hrvatska 1925., a Hrvatska da se je 1971.spustila ispod razine na kojoj je bila Srbija 1925.
Kontrolom vojske i policije omogućena je politička i ekonomsko-financijska dominacija Srbije nad ostalim narodima, prvo u Kraljevini a kasnije u komunistickoj federativnoj Jugoslaviji. A kako se ta Srbija odnosila prema drugim sastavnim jedinicama, narodima Jugoslavije, služi primjer njezinog prvog vodećeg političara, stvoritelja prve Jugoslavije Nikole Pašića koji je smatrao, prema zabilješkama njegovog suradnika dra. Ivana Ribara „Makedoniju kao južnu, a Vojvodinu kao sjevernu Srbiju, obje u geografskom i narodnom jedinstvu s Bosnom i Hercegovinom, te Crnom Gorom u sklopu jedinstvene Velike Srbije”.
Tu leži srž cijelokupne velikosrpske mitologije ugroženost do uništenja, njihovo nepoštivanje prava drugih naroda koji su se našli u toj neprirodnoj zajednici. Posebice nepoštivanja u hrvatskom slučaju hrvatskog jezika.
Prema srpskim akademicima nalazimo se suočeni s jednom „jezičnom politikom koju se vodi u SRH”, s “ostrašnjenom revnosti kojoj je cilj konstituisanje hrvatskog jezika što se izgrađuje u protivstavu prema svakoj ideji o zajedničkom jeziku Hrvata i Srba i ne ostavlja dugoročno mnogo izgleda srpskom narodu u Hrvatskoj da očuva svoj nacionalni identitet“(st. 61.).
Stavljajući na stranu …. uvrijedljivu tvrdnju o povijesnom nepostojanju hrvatskog jezika …. važno je istaknuti arhaičku pogubnost izražene misli da postojanje i uporaba hrvatskog jezika ugrožava nacionalni identitet srpskog naroda u Hrvatskoj.
Jasno da sa ovakvom analizom nemoguće je imati a kamoli održati bilo kakav dijalog. Ovakva analiza ide samo u jednom smjeru, daje samo jedno riješenje a to je oružani sukob koji je slijedio nakon objave ovog srpaskog memoranduma, koji nas direktno vodi u Domovinski, obrambeni, rat, iz 1992.
Posljedica je bilo masovno svojevoljno iseljavanje srpskog pučanstva nakon Oluje tako da je njihov postotak od 11,5 % Srba u Hrvatskoj danas spao na 123.892 ili 3,2%! (Godine 2011. u vrijeme Memoranduma 2. činili su 4,4% stanovništva). Sumnjam da će gradnja tih 40. srpskih, tako zvanih Pupovčevih, kulturnih centrova koja se grade u Republici Hrvatskoj (RH) s hrvatskim novcem pomoći i zaustaviti taj trend. Prazne sale neće nadomjestiti konstantni pad u stanovništvu ali će stvoriti još veći razdor u međusobnim odnosima radi nepotrebnog trošenja novca iz državnog proračuna.
Srpski memorandumi su upereni na cijelokupni tadašnji jugoslavenski prostor, po već poznatom srpskom receptu, „gdje srpska noga stane to je Srbija”! Tako u jednom članku u Aljazeera od Edina Subašića stoji u naslovu Drugi memorandum SANU-a: Upute za udar na BiH.
Memorandum 2 sada više nego ikad dobija na značaju zbog proste činjenice što je njegov glavni provoditelj za Bosnu i Hercegovinu Milorad Dodik danas član Predsjedništva države, gdje će koristiti svaku priliku da realizira upute “oca nacije” o tome “kako u miru dobiti ono što su Srbi izgubili u ratovima”, jer “srpski porazi nisu konačni”, kako je pisao (Dobrica m.o.) Ćosić. Dakle, možemo očekivati da ćemo u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine svakodnevno prisustvovati nekom taktičkom manevru Milorada Dodika u skladu s tim dokumentom, od opstrukcije NATO puta, određivanja trase kružnog autoputa što povezuje Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, pa do manipulacija u oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, gdje SNSD i HDZBiH imaju veliku mogućnost utjecaja na odluke.
Očito je da se manipulacije oko sprovedbe srpskog memoranduma nastavljaju. Nakon katastrofalnog poraza veliko srpske ideje u Republici Hrvatskoj (RH), zatim na Kosovu ostaje još neriješeno pitanje neriješene kvazi države BiH. Kažem kvazi jer se nemože govoriti o državi, bilo umjetno ili prirodno stvorenoj, ako jedan od njenih konstitutivnih čimbenika teži njenom rastrojenju, gdje jedan od tih konstitutivnih naroda, hrvatski, nema svog legitimnog predstavnika u Predsjedništvu države. Takvo stanje je neizdrživo!
Važno je da u ovakvim okolnostima Vlada RH zauzme jedan definitivan stav napram još uvijek postojućoj velikosrpskoj najezdi, bilo to na domaćoj sceni bilo to u susjedstvu. Politika koja se sada vodi je politika status quoa, u najgorem slučaju politika appeasement, dodvoravanja Srbiji i velikosrpskim interesima, što je možda u interesu EU ali ne u hrvatskom interesu!
U suprotnom još jednom baklja ekstremizma, a ovdje nije samo riječ o velikosrpskom nego i mogućem islamskom ekstremizmu, će zapaliti ne samo Balkan nego i šire podrućje. Riječi izražene u završnom dijelu Hrvatskog stanovištva o Memorandumu SANU iz 1986., u vremenu kad još nije bilo RH, upučuju nas u cijelovitost problema, u borbi zdravog razuma vis a vis jedne bolesne ideologije koja izgleda „ništa nije zaboravila i još manje naučila“.
Nadamo se, ipak, da će nove srpske generacije shvatiti povijesnu dotrajalost i neostvarivost ove ideje, jer jugoslavensku državnu zajednicu,(Veliku Srbiju m.o.) u bilo kojem obliku, odbija danas većina nesrpskih naroda Jugoslavije, posebno hrvatski narod, samoodređenjem za svoju državnu neovisnost.
Nažalost, činjenice govore drugačije, zdrav razum nije uvijek dovoljan, a šutnja još manje!
Stjepan Asić
Leave a Comment