Ovaj moj osvrt na temu o Hrvatskom jeziku i kulturi u inozemstvu u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti odnosi se specifično na Australiju i to na period od 1945. (svršetak Drugog svjetskog rata) do 1990-ih. kad je 30. svibnja (prvi višestranački izbori u tadašnjoj Jugoslaviji) izabrana nova post komunistička vlada koja je započela proces uspostave nove hrvatske države Republike Hrvatske.
Taj period je važan za Australiju jer obuhvaća vrijeme kad se je konačno na tom dalekom kontinentu uspostavila zvanična hrvatska zajednica. To zvuči anakronično jer su se Hrvati useljavali u Australiju već negdje polovicom 19. stoljeća ali iz raznih razloga izostali su biti identificirani kao etnička grupa pod hrvatskim imenom.
U uvodu svoje knjige Povijest Hrvata u Australiji Mate Tkalčević postavio je pitanje :” ..zašto Hrvati moraju uvijek ostati bezimeni…jer su po dolasku u Australiju bili registrirani kao Austrijanci, Mađari, Turci, Talijani, Slaveni i Jugoslaveni – ali nikada kao Hrvati. Često insistiranje Hrvata da budu priznati i uvedeni po svojoj hrvatskoj nacionalnosti bilo je gledano kao “bavljenje politikom”.
To nije za čuditi se jer je Hrvatska bila pod raznim gospodarima, i kao podanici dotičnih su se naseljavali u Australiju. U nekim početnim fazma bilo je društava koja su nosila hrvatsko ime, kao na primjer Hrvatsko-slavensko društvo u Boulder u Zapadnoj Australiji iz godine 1912. ali tijekom vremena iz političkih razloga te predznake su ispuštene. Stvaranjem Jugoslavije, one prve i one druge, jednostavno je izbrisan čisto hrvatski identitet.
Čak i Večeslav Holjevac u svom epohalnom djelu Hrvati izvan domovine kad je riječ o Australiji kompletno prešučuje one hrvatske organizacije, društva i domove, koji su nikli nakon 1945. a knjiga je napisana 1968!
Tek uspostavom prvog hrvatskog doma ili udruge u Adelaidu u Južnoj Australiji 1950. zatim u Sydney, Melbourne 1951. i 1952. u Fremantle (Perth) predstavlja početak zvanične hrvatske zajednice u Australiji s hrvatskom predznakom.
Sve su te ustanove osnovali Hrvati, izbjeglice, iz ratom poharane Europe, iz kratkotrajne Nezavisne Države Hrvatske. Iako je država bila slomljena nije bio slomljen hrvatski državotvorni duh koji se nakon rata preselio u daleki kontinent Australiju i tu bacio svoje sjeme. Slijedila je borba za priznanje hrvatskog identiteta, jezika i kulture.
Jezik je bio specifično važan, jer nam se je htjelo nametnuti tako zvani srpsko-hrvatski što je odgovaralo tadašnjoj jugoslavenskoj priči o jednom narodu i jednoj državi. To je bio slučaj s jugoslavenskom zajednicom koja je većinom bila sastavljena od Hrvata, ali umjesto da promiču svoj hrvatski identitet, promicali su jugoslavenski.
Mnogi su se sramili reči da su Hrvati jer je komunistička jugoslavenska propaganda stvorila u svijetu negativnu sliku o Hrvatima vezanu za događaje u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Poznata je činjenica da pobjednici pišu povijest, takav je bio slučaj i na prostorima Jugoslavije.
Mnogi starosjedioci hrvatskog porijekla u Australiji umjesto da kažu da govore hrvatski upotrebljavali su izraz “naški”. U smislu naši ljudi, naši običaji, pa tako i “naš” jezik. Za razliku od njih doseljenici Hrvati nakon Drugog svjetskog rata instinktivno i deklarativno su se izjašnjavali Hrvatima i svoj jezik nazivali hrvatski što je izazvalo zbunjenje, nedoumicu, pa čak i otpor od strane starosjedioca koji su u tim novim emigrantima vidili opasnost njihovim nastojanjima da se čim prije asimiliraju u australsko, tada još većinom, anglosaksonsko društvo.
Svojim javnim nastupima pridošli Hrvati kad je trebalo iziči na ulice, demonstrirati, nisu se sramili reklamirati sebe i svoj jezik kao specifičnu etničku skupinu što je u ono vrijeme bio ne samo kuriozitet nego iznimka u općem društvenom ponašanju pogotovo među emigrantima. Oni su ustvari bili preteča budućem australskom multikulturalizmu koji se tek sedamdesetih godina prošlog stolječa počeo kristalizirati na australskom podneblju.
Braneći svoja prava, svoj identitet, Hrvati su u stvari branili i prava drugih etničkih zajednica u Austaliji. Suprotno tome bijaše nazivani od strane Jugoslavije ekstremistima, teroristima, fašistima i ustašama.
S obzirom na političku situaciju u kojoj se hrvatski narod našao krajem Drugog svjetskog rata, u tadašnjoj komunističkoj Jugoslaviji, nije mu bilo moguće ostvariti svoja prava ali je zato ta prava mogao slobodno ostvariti u Australiji.
Svojim dolaskom u Australiju Hrvati su u već ranijim godinama razvili razne kulturne aktivnosti, uz folklor i tambure tiskane su razne novine, publikacije, koje su često zavisile o političkoj situaciji, stanju, u domovini. Prva škola hrvatskog jezika u Zapadnoj Australiji osnovana je već 1955. sličnih inicijativa bilo je diljem kontinenta.
Veliko postignuće hrvatske zajednice u Australiji bilo je službeno priznanje hrvatskog jezika od strane australskih vlasti i uvedba hrvatskog jezika u australske škole godine 1979. tako zvane “subotnje škole”. To učenje uvedeno je diljem Australije, gdje god su postojale hrvatske zajednice, jer je svaka ta zajednica na svom terenu težila jednom te istom cilju.
Jedan od ključnih uspjeha hrvatske zajednice bila je uspostava učenja hrvatskog jezika na Macquarie sveučilištu u Sydneyu 1983. kao i uspostava Znanstvene zaklade 1984. a desetak godina kasnije Centra hrvatskih studija. Zaposlen je i hrvatski predavač koji je izabran javnim natjecanjem. Ono što je važno naglasiti je kako je došlo do toga da se jezik zove hrvatski.
Prema pisanju Tomislava Berama: “kada je Etničko vijeće u New South Walesu odlučilo dati potporu učenju hrvatskog, makedonskog, poljskog i srpskog jezika, Radni odbor za škole unutar Etničkog vijeća odlučio je da to bude “srpsko-hrvatski”. Hrvatski međudruštveni odbor sazvao je sastanak predstavnika hrvatske zajednice na kome je donešena odluka da samo Hrvati mogu i imaju pravo kazati kojim jezikom oni govore, a to je hrvatski jezik”.
Ovo je ključan stav kojeg su Hrvati u Australiji tada zauzeli ne samo kad je bilo pitanje jezika nego opčenito. Primjerice, uspostava Hrvatskih radio programa, jer nam se htio nametnuti jugoslavenski model koji tobože predstavlja sve etničke zajednice iz tadašnje Jugoslavije.
Samo upornim radom i voljom uspjelo se je dobiti vrijeme za specifično hrvatski radio u Australiji neovisno od jugoslavenskog a to je bilo moguće radi toga što su od 1950. pa dalje na australskom kontinentu postojale službene hrvatske zajednice koje su znale ustati u obranu hrvatskih interesa.
Možemo slobodno reći da nije bilo hrvatskih klubova i udruga nebi se znalo za Hrvate u Australiji sve do uspostave Republike Hrvatske a i to je upitno dali bi uopće došlo do realizacije hrvatske državotvorne ideje bez aktivne hrvatske zajednice u Australiji.
Hrvatske političke iseljeničke organizacije su bili predvoditelji te borbe u svim njenim segmentima. Bila je to mješavina političkog, sportskog i kulturnog djelovanja. Tako su uz političke organizacije stvoreni sportski klubovi koji su uz društvene okupljali Hrvate.
Crkva je tu imala znatnu ulogu, kao okosnica ne samo vjerskog nego i općeg društvenog života u zajednici.
Osnovane su dramske grupe, u Perthu; u Sydneyu razvila se je i filmska djelatnost, snimljen je film pod nazivom “Mala Hrvatska u velikoj Australiji”; izdavane su gramofonske ploče s hrvatskim pjesmama, jedan od tih bila je pjesma “Živjela Croacia” koja je postala neslužbena himna Hrvata u Australiji. Uvodom etničke telelevizije SBS 1980. na jednom od programa Vox populi učestovali su i Hrvati.
Jedna od največih kulturnih manifestacija bila je izvedba 1988. opere Nikola Šubić Zrinski u poznatoj Sydney Opera pod vodstvom hrvatskog dirigenta Ivana Cerovca, to je bio sveopći hrvatski doprinos svečanosti Dvjesta godina postanka Australije.
Ovo je samo jedan skučen prikaz raznovrsnih kulturnih aktivnosti hrvatske zajednice u Australiji u godinama prethodnim uspostavi Republike Hrvatske. Nakon tog povijesnog događaja ta kulturna aktivnost se tako rekuč udvostručila prvo, jer je došlo do spajanja dviju do tada razdvojenih zajednica pristupom bivših jugoslavenskih organizacija i klubova službenoj hrvatskoj zajednici.
To je znatno povečalo udio i interes a drugo, uspostavom hrvatske države Republike Hrvatske, hrvatska zajednica više nije bila izolirana u svom radu, konačno se mogla povezati sa Domovinom i zajedno organizirati razne kulturne manifestacije. Tako je u Zapadnoj Australiji desetak godina djelovao Tjedan hrvatske kulture gdje se je svake godine organizirala neka kulturna manifestacija u kojoj su nastupili zajedno umjetnici i razni eksponenti iz Republike Hrvatske i hrvatske zajednice u Australiji.
Kao na primjer, izložba Suvremene hrvatske grafike iz Klaićevih dvora ili nastup folklorne grupe Venčec iz Zagreba obišli su i druge gradove i hrvatske zajednice u Australiji. Na poznatom Festivalu grada Pertha izvedena je po prvi puta jedna hrvatska drama, Kata Kapuralica od Vlahe Stullia, dubrovačkog komediografa iz 18. – 19. stoljeća.
Imajući u vidu da se većina Hrvata u Australiji neće vratiti u Hrvatsku važno je da te hrvatske enklave ostanu i dalje žive i aktivne a za to je vrlo važno očuvati učenje hrvatskog jezika, organizirati redovne kulturne manifestacije i jačati međusobne veze.
‘Hrvatska u malom’ i dalje je prisutna u Australiji kao i diljem svijeta. Važno je to ne izgubiti iz vida, dati tim zajednicama što moguće veću potporu da se njhihov glas čuje i u domovini.
One su dio jedne veće, moderne, globalne Hrvatske i zaslužuju ništa manju pažnju od one domovinske, jer svojim iskustvom, znanjem i bogatstvom mogu i te kako doprinjeti ne samo u očuvanju nego i boljitku hrvatskog identiteta, jezika i kulture u svijetu.
Stjepan Asić
Leave a Comment