Tema hrvatske pomirbe nedavno je ponovno iskrsla na scenu na podkastu projekt SNOVI na kojem je gostovao Wollfy Krašić izvanredni profsor povijesti na Fakultetu hrvatskih studija na Sveučilištu u Zagrebu.
Jedan vrlo vrijedan intervju, uvid, u uvijek prisutnu tematiku sveopčeg hrvatskog zajedništva u vidu prividne društvene i političke polarizacije u hrvatskom društvu. I kao obično krivi se vlada koja je navodno skrenula sa Tuđmanova puta, što često podsjeća na slično pozivanje u vrijeme nakon Tita parolom: “Titom i nakon Tita”!
Svakako da je zajedništvo potrebno ali poziv na zajedništvo uobičava se pojavit u vrijeme krize, opasnosti za opstanak, u vrijeme rata, gladi ili bolesti. Tuđamnu je bilo bitno ostvariti sveopće hrvatsko zajedništvo da bi ostvario san hrvatske državnosti, suvereniteta i slobode.
Dok, u vremenu nakon smrti jugoslavenskog diktatora Tita taj poziv za očuvanje Jugoslavije, u svim njenim segmentima, bio je samo jalov korak da se spriječi njen konačni raspad, jer je postalo jasno da se mrtvaca (Jugoslaviju) nemože dalje “održati” na životu.
Razlog kritike oporbe da je Plenković skrenuo sa tog Tuđmanova puta (pomirbe) se odnosi na “događaj” na Hipodromu, jer je navodno svojom politikom dozvolio širenje (ekstremne) desnice u Hrvatskoj. Drugim riječima širenje ustaštva simboliziran podravom Za Dom … spremni.
A što je ta (ekstremna) ljevica očekivala, da on silom spriječi pola miljuna plus gledalaca, da im zabrani ulaz, jednom kad je koncert odobren od grada Zagreba. U jednoumlju je to mogće ali ne u demokraciji.
Takva jedna zabrana, protiv volje građana, naroda, bio bi politički harakiri, Ono bitno što oporba ne shvača da je narod bio taj koji je dao do znanja što želi, neovisno od politike, a politika (vlada) je to jednostavno prihvatila.
Nemislim ovdje kazati da je baš to bio razlog Premijerove podrške, ali i da je tko mu može na to zamjeriti. Što mislite da bi dotični kritičari postupili drugaćije da su se našli u sličnoj situaciji, jasno da nebi, i tu se vidi sva bijeda (ekstremne) ljevice kao i desnice.
Ljevice koja je bila dio Tuđmanove pomirbe u stvaranju Republike Hrvatske ali je isto tako bila ta koja je pokušala pučem (Mesić) a kasnije na izborima (Račan) učiniti sve da se to zajedništvo razbije i vrati na prvotnu diobu.
Zato se s pravom može postaviti pitanje dali je ne samo pomirba moguća nego dali je uopće i potrebna, jer postoji opasnost da u pomirbi se previše reskira.
Intersantno je bilo gledati sučeljavanje između istraživaća povijesti Igora Vukića i bivšeg profesora Ive Goldsteina po pitanju Jasenovca gdje ovaj drugi na kraju ipak pristaje na ispitivanje, “reviziju”, broja žrtava radnog logora Jasenovac ali “da brojke (navodno, m.o.) pobijenih ostanu iste”!
“Perfidni albion”, iako nije Englez. A to nije samo moguća već i stvarna opasnost da se u pomirbi žrtvuje istina. Jer kako pristupiti tom pomirbenom stolu kad jedna strana drži skoro sve adute u ruci, jer je kroz 45. godina jugo-komunističke diktature pisala povijest. Ono malo što je do sada istraženo suprotno tom narativu nije dovoljno da se stavi na pomirbenu vagu.
Istina je da je ustaški general Maks Luburić u iseljeništvu još 1965. bio prvi koji je pokrenuo pitanje jedne drugačije buduće Hrvatske države, drugačije što se tiće unutarnjeg uređenja. Otvorio je mogućnost da ona bude komunistička, “crvena”, samo da je Hrvatska država a ne Jugoslavija, pozivom kojeg je naslovio Poziv hrvatskog narodnog odpora komunistima Hrvatske. (Hrvatski narodni odpor je bila organizacija koju je Luburić osnovao 1955.)
To je bio smio korak u vrijeme “hladnog rata”, sveopćeg, svjetskog anti-komunizma, nešto sasvim novo, radikalno za tadašnju hrvatsku političku emigraciju. S tim je on osobno pokazao da osim onog karkterističnog lokalnog mentaliteta ima širu viziju i da se ne ustručava zagaziti u dublje vode u borbi za hrvatsku državu.
Danas jedna od kritike Tuđmanu je da je stvorio državu ali da je nije ustrojio kako treba.
Rekao bi da se ovdje želi reči da je nije ustrojio po nećijem nazoru!
Ne sjećam se da smo mi vani ikad o tome u dubini razmišljali, jedini nam je bio cilj rušiti Jugoslaviju uspostaviti hrvatsku državu, jasno slobodnu i demokratsku po uzoru zemalja u kojima smo tada živjeli, a onda je do naroda da bira vladu koju želi. Zato je ovaj Luburićev poziv još radikalniji, jer ide čak u ekstremu, totalitarizam, da bi ostvario svoj cilj, prvo država a onda sve drugo!
Osim njega okret na lijevo učinio je nešto kasnije i hrvatski politički emigrant i peživjeli od Udbinog atentata Branko Jelić 1970. kroz svoj Hrvatski narodni odbor, plasirajući u javnost vijest da ima podršku Sovjetskog Saveza za uspostavu slobodne Hrvatske države.
Mate Meštrović, jedan od prvaka krovne hrvatske iseljeničke organizacije Hrvatskog narodnog vijeća, prilikom odluke Ustavnog suda u Beogradu kojom se proglašava neustavnom odredba Ustava SR Hrvatske da je službeni jezik Hrvatske hrvatski književni jezik u svom je pismu mjesnim odborima HNV-a od 21. prosinca 1988. uz poziv na javne demonstracije izjavio slijedeće:
Neophodno je, bez obzira na politička opredjeljenja, bez obzira da li se netko uključuje u politiku ili ne, da hrvatska dijaspora dade snažnu i jedinstvenu podršku onim snagama unutar Saveza komunista Hrvatske, i onim kulturnim i znanstvenim institucijama i intelektualcima u domovini, koji su spremni da se kategorički odupru i poraze Velikosrpski nasrtaj na nacionalni identitet hrvatskog naroda. Imperativ je hrvatske politike da sve demokratske snage u Hrvatskoj podupru SK Hrvatske u svim inicijativama koje su u interesu naroda.
Također, s putovanjem u Moskvu 1989. tražio je moguću podršku od Sovjetskog Saveza za uspostavu suverene hrvatske države, što nebi bilo moguće bez učešća hrvatskih komunista.
Po pitanju pomirbe nezaboravimo da je u tu prvotnu pomirbu Tuđman uključio i državnotvornu hrvatsku političku emigraciju, hrvatsko iseljeništvo, bez kojeg stvaranje današnje Republike Hrvatske nebi bilo moguće. Iseljeništvo, primjerice u Australiji, koje se danas ponovno dijeli na one podobne i one nepodobne. One koji su do jučer zagovarali jugoslavenstvo da bi masovno devedesetih prešli na drugu stranu i one koji su od početka stajali na braniku hrvatskog identiteta i hrvatske državnosti.
Ta tada stvorena pomirba ponovno je na udaru nepromišljenim potezima i politikom koja teži razbijanju hrvatskog zajedništva.
Sam Dr. Franjo Tuđmn je svojevremeno izjavio da u Hrvatskoj ima oko 15-20 posto onih kojima se ne sviđa hrvatska država, što je bilo vidljivo i na nedavnim javnim demonstracijama ekstremne ljevice. S takvim mi nemamo što zajedničkog tražiti.
Osobno nevidim problema u postotku onih koji nevole Hrvatsku, s tim se uvijek može živjeti, jer je isto tako važno da nas netko drži na oprezu, jer ovo što je postignuto se može vrlo lako izgubiti.
Državu treba očuvati neovisno o političkoj opciji koja je na vlasti. Vlast u demokraciji je prolazna, dok država treba biti vječna. U tom mislu sveopća hrvatska pomirba je moguća ako kao i devedestih jasno i bez dvojbe znamo što hočemo i spremni smo se za to žrtovati.
Stjepan Asić
Leave a Comment