Fenomen nasilnog hrvatskog nacionalizma tijekom Hladnog rata tijekom godina 1949.-1972. bilo je gorko novo poglavlje australske političke povijesti. To pitanje, mali broj emigrantskih Hrvata koji su bili spremni upotrijebiti nasilje kako bi ostvarili svoje političke ciljeve, preraslo je u značajnu političku kontroverzu u Australiji i postalo mikrokozmos dubokog političkog ponora između vodećih australskih političkih stranaka tijekom Hladnog rata.
Kada su nasilni hrvatski nacionalisti u Australiji počeli činiti nasilje, vlada na čelu s Liberalnom strankom koja je predsjedala tim razdobljem suočila se s žestokim kritikama. Optuženi su za nedjelovanje, dopuštajući da njihova ideološka potpora hrvatskom nacionalizmu pomuti njihovu prosudbu, i licemjerje u neprocesuiranju ovog pitanja s istim žarom koji su pokazali u represiji nad lijevim i komunističkim pokretima. Oporbena Laburistička stranka i drugi elementi političke ljevice postajali su sve ogorčeniji jer su se u tom razdoblju događala i ponavljala djela sumnje na hrvatsko nacionalističko nasilje uz malu reakciju vladajuće stranke na čelu s liberalima.
Svrha ove teze je ispitati ulogu Liberalne stranke u izdržljivosti ovog pitanja u Australiji. Razmatra se što su učinili, a što nisu učinili kako bi riješili nasilni hrvatski nacionalistički problem u Australiji. Ne nastoji osuditi niti opravdati Liberalnu stranku i njezinu politiku na ovo pitanje, naprotiv, kako bi ih se razumjelo i kontekstualiziralo. Pritom otkriva poglavlje australske povijesti daleko bogatije i nijansiranije od jednostrane literature iz prenesenog razdoblja. Ova se teza bazira na bogatstvu rijetko ispitanih primarnih izvornih dokumenata koji jasno prikazuju razvitak ovog pitanja od poslijeratnog migrantskog vala koji je doveo značajan broj hrvatskih nacionalista u Australiju, do pada vlade na čelu s liberalima u prosincu 1972. usred najgoreg vala hrvatskog nacionalističkog nasilja u Australiji.
Do sada se ovo pitanje nikada nije razmatralo izolirano u australskom kontekstu, ali značajni napori su ucinjeni posljednjih godina da se obrazlozi nasilje hrvatskih emigranata. Nadalje, ova se teza povezuje s raznovrsnim istraživanjem migracijske, sigurnosne, političke povijesti i studije terorizma. Povijesni zapisi otkrivaju da Liberalna stranka nije bila aktivni pristaša nasilnih hrvatskih nacionalista, ali su retorički podržavali, nerado priznali da postoji bilo kakav problem i dosljedno su vodili politiku manjeg otpora koje nisu učinile mnogo da odvrate nasilne hrvatske nacionaliste u Australiji. Ovaj zaključak nije samo vidljiv u primarnim izvorima, ali je i zaključak koji je vlada Liberalne stranke donijela u posljednjim tjednima svoje vladavine.
Komentar (Stjepan Asić)
Čini mi se da je Laburistička stranka bila pakleno sklona dokazivanju hrvatskog ekstremizma u Australiji. Dokaz je bila čuvena racija u urede ASIO-a od strane Sen. Murphyija. Čudim se da to niste spomenuli u svom tekstu? Znam da je izvan opsega vašeg rada, ali to je trebalo biti naznačeno. (Radi se o poznatom upadu u prostorije Australske tajne sluzbe (ASIO) od tadašnjeg državnog odvjetnika (Murphy) da bi pronašao tajne dokumente o hrvatskom terorizmu koje je navodno dotična služba imala a nije ih učinila dostupnim javnosti, otišao je praznih ruku!).
Mislio sam da je službena povijest ASIO-a od Johna Blaxlanda dokazala da laburistička stranka lovi duhove. Nijedan od takozvanih terorističkih djela koja se pripisuju Hrvatima nije dokazan, čak ni slučaj Hrvatska šestorka, kasnije se ispostavilo da je montiran!
Pretpostavljam da je pitanje što je to ekstremizam? Laburistička stranka nije samo htjela dokazati da su Hrvati u Australiji ekstremisti, već su željeli da to bude fašistički ili neo-nacistički ekstremizam. Na kraju su naglasak stavili na Ustaše, mješajući nacionalizam s ideologijom. Cijelo to vrijeme Laburističku partiju komunistička partija Jugoslavije hranila je desinformacijama. Usred Hladnog rata Liberalno-zemaljska koalicija bila je jako zabrinuta komunističkim utjecajem u Australiji i s pravom je stala na stranu Hrvata protiv opaženog utjecaja komunizma na Laburističku stranku.
Ne slažem se da do 1963. godine Jugoslaviju nije zanimao takozvani hrvatski ekstremizam u Australiji, tamo su bili od početka. Udbin nadzor nad Hrvatima u Australiji je bio jer su oni (Hrvati) smatrani neprijateljima. Jugoslavija je imala pravo bojati se hrvatskog nacionalizma. Zato su hrvatsku vojsku i civile u tisućama pobili Titovi partizani nakon završetka Drugog svjetskog rata, 15. svibnja 1945. nadalje, vidi (Bleiburška tragedija i Križni put). Hrvatski nacionalizam bio je poštena borba za svoje pravo, neovisnost i suverenitet; nema nikakve veze s ideologijama kao što su fašizam, nacizam ili čak komunizam.
Kada govorite o pozadini takozvanog hrvatskog ekstremizma zaboravili ste spomenuti atentat na hrvatskog vođu S. Radića i prijatelje u beogradskom saboru 1928. godine kao jedan od razloga uspona hrvatskog nacionalizma i formiranja Ustaša! Također, strašna okrutnost i ubojstvo koje su doživjeli Hrvati pod srpskom vlašću.
To je raspoloženje raslo s usponom srpske diktature, a eskaliralo je nakon što je kralj Aleksandar 6. siječnja 1929. suspendirao Ustav i raspustio parlament i uveo diktaturu. U “bijelom teroru” od 1929. do 1932. ubijeno je 328 ljudi. Mnogi istaknuti Hrvati bili su prisiljeni pobjeći u inozemstvo u strahu za svoje živote.
Prvo ubojstvo na početku njemačkog napada na Jugoslaviju 1941. bilo je nad hrvatskim civilima, izvršeno od strane jugoslavenskih (srpskih) vojnih odreda na povlačenju, što je dovelo do hrvatske odmazde. Inače, zašto bi Hrvati ubijali Srbe bez razloga, je li se itko ikada zapitao?
Takozvana ‘arijanska’ ideologija nije imala nikakve veze s tim. Bio je to oportunistički stav koji su Ustaše zauzele kako bi impresionirale svoje njemačke okupatore. Slično kao i sa Židovima, nije bilo predratnog animoziteta prema Židovima, mnogi visoki ustaški dužnosnici bili su u braku sa Židovima. Lažno se navodi da je židovsko pitanje riješeno do 1942. godine, miješate ga sa Srbijom i njihovom pronacističkom vladom .
Ukupno 16.000 srpskih Židova živjelo je u predratnoj Srbiji. Većina Židova živjela je u Beogradu, oko 12.000, dok su ostali živjeli u navedenim gradovima i naseljima. Tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno je oko 14.500 srpskih Židova, odnosno 90 posto od ukupnog broja onih koji su živjeli na teritoriju tadašnje Srbije. Također je poginulo više od 90 posto ukupnih beogradskih Židova. Samo 1.115 Beogradski Židovi su preživjeli. Kao rezultat toga, Emanuel Schäfer, zapovjednik Sigurnosne policije i Gestapa u Srbiji, slavno je nazvao Berlin nakon što su posljednji Židovi ubijeni u svibnju 1942.: “Serbien ist judenfrei”. (Wikipedia)
Većina hrvatskih Židova (22.500) prevezena je u Njemačku i tamo likvidirana, nekoliko tisuća je preživjelo. Oko tisuću ih je nakon rata otišlo u Izrael, nakon što su morali potpisati svoje nekretnine novoj jugoslavenskoj komunističkoj vladi.
St 111
Koliko su Srba, Židova i Roma općenito ubili ustaše, a posebno u velikom logoru koncentracije i istrebljenja u Jasenovcu, bila je i ostala stvar intenzivne rasprave. Socijalistička Jugoslavija ustvrdila je kako je u ratu poginulo 1,7 milijuna njezinih građana, u Jasenovcu 600.000, dok su neke kasnije studije revidirale ukupne smrtne slučajeve na oko milijun, od čega polovicu Srbi.
Broj žrtava Jasenovca zastario je za stotine tisuća! Sadašnja službena brojka je oko 80.000, ali najnovija istraživanja smanjila su taj broj na samo nekoliko tisuća!? Habeas corpus, nakon nekoliko iskopavanja komunističke vlade nakon rata bio je prenizak da bi odgovarao njihovim napuhanim brojkama, nakon čega je bio zaustavljeno, stoga je nemoguće znati točnu brojku dok se navedeno područje temeljito ne ispita. Sadašnja hrvatska Vlada, vjerovali ili ne, nije previše zainteresirana saznati istinu?
1,7 milijuna poginulih u ratu napuhana je brojka komunističkog režima kako bi od Njemačke dobila maksimalnu ratnu odštetu. Od 2019. utvrđeni broj ljudskih gubitaka je 657.290 (Cvetković 2019., str. 95).
Vodeći Yugo ‘povjesničar’ i poznati Titov biograf Vladimir Dedijer, koji je dobio ogroman državni novac za širenje mita o Jasenovcu, u svojim kasnijim djelima i svjedočanstvima prije smrti priznao je da su tamo odvedeni “uglavnom oni koji su se odupirali uspostavi NDH, bez obzira na nacionalnost, vjeru, spol i dob”.
St 178
S obzirom na njihovu stalnu retoričku potporu hrvatskom nacionalizmu, vlada predvođena liberalima bila je potpuno iznenađena kada se u australskoj zimi 1972. godine o hrvatskom nacionalističkom djelovanju u Australiji naširoko pisalo zbog spornih događaja u Victoriji, a onda je nova skupina Hrvata povezanih s HRB-om, uključujući mnoge stanovnike i građane Australije, ušla u Jugoslaviju u drugi, krvaviji upad
(Ustvari bilo je sve skupa tri upada u Jugoslaviju!)
U ovom upadu sudjelovalo je 19 osoba koje se kolokvijalno naziva Bugojanska Grupa, nazvana po mjestu u Bosni gdje su se odvijale borbe. UDBA mu je dala kodno ime Operacija Phoenix. I danas se još uvijek raspravlja je li UDBA cijelo vrijeme znala za taj upad, planirala ga i kontrolirala cijelu operaciju?
Što se tiče ovog upada, možda je nastao u Australiji, ali se dogodio u Jugoslaviji. Ne pokazuje li to da takozvani hrvatski ekstremizam nije bio namijenjen Australiji?
Da Hrvati žele promicati ekstremizam u Australiji pomislili biste da bi ovdje radili svoj posao. Bilo bi im puno lakše nego otići, poginiti, u Jugoslaviji?
Zapravo, kako je objavljeno u knjizi Johna Blaxlanda o ASIO-u The Protest Years on St 149-150 u vezi članova Bugojanske grupe, uključujući devet bivših stanovnika Australije, kaže: Čini se da je većina njih bila neaktivna u Australiji i stoga ih ASIO nije zabilježio – što znači da su se uključili dok su bili u Europi.
St 223
Čak i nakon završetka rata, bivši vojnici i optuženi ratni zločinci koristili su Australiju kao nadležnost za skrivanje od kaznenog progona.
Da, ali većina su Srbi, a ne Hrvati, ne pola-pola kao što to sugerira vaše pisanje!
Nasilni raspad Jugoslavije devedesetih godina, posebno Domovinskog rata, od 1991. do 1995., i Bosanskog rata, od 1992. do 1995., doveo je do značajne aktivacije i ponovne aktivacije hrvatskih nacionalističkih mreža dijaspore u Australiji koje su imale ulogu u tim sukobima.
Da pojasnimo, stvaranje Republike Hrvatske značilo je ostvarenje hrvatskog sna da ima svoju slobodnu i suverenu državu, stoga je većina predratnih političkih stranaka prestala postojati. Ono što je zauzelo njihovo mjesto je osnivanje ogranaka političkih stranaka osnovanih u Republici Hrvatskoj, poput HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) stranke koja je stvorila samostalna Republika Hrvatska. Te nove grane bile su aktivne u prikupljanju pomoći za pomoć ratom razorenoj Hrvatskoj, ali nakon što je to ostvareno do 1996. godine većina ih je prestala postojati ili im je ostalo nominalno članstvo.
St 224
Korištenje simbolike povezane s NDH u razdoblju od hrvatske samostalnosti, posebno isticanje simbola, zastava i slogana Ustaša do i uključujući na prosvjedima povezanima s bolešću COVID-19 u Australiji 2021. godine
Morate paziti što smatrate ustaškim simbolima. Najčešće se navodi hrvatska zastava s hrvatskim grbom u sredini. Današnja zastava Republike Hrvatske ima dodatne manje grbove u obliku krune na vrhu glavnog grba. Zastava prije nove nije imala ovaj dodatak. Ova je hrvatska nacionalna zastava, druga državna zastava. Neki klubovi u Australiji još uvijek pokazuju obje zastave. Ni jedna od njih nije ustaška zastava. Na službenoj ustaškoj zastavi u gornjem kutu bilo je ispisano slovo ‘U’. Ova zastava nije viđena u Australiji od 1950-ih!!!!
Vandalizam srpskih australskih sportskih klubova i kulturnih centara s ekstremističkim hrvatskim nacionalističkim sadržajem, iako nije uobičajen, nastavio se u 21. stoljeću, a australski istraživači poput Campiona zabilježili su ga u razgovoru za Balkan Insight.
U šezdeset godina provedenih u Australiji ne sjećam se nikakvog vandalizma Hrvata prema srpskim institucijama!?
St 225
Jedan perspektivni pogled smatra hrvatsko nacionalističko nasilje u Australiji hladno-ratovskim katoličkim terorizmom kao predhodnicu islamskom terorizmu 2000-ih i 2020-ih, smatrajući hrvatski ekstremizam ‘prvim’ iskustvom Australije s modernim terorizmom i osporavajući tvrdnju da je islamistički terorizam fenomen bez presedana u Australiji.
Ovo je apsurdan citat T. Jonesa, poznatog mrzitelja Hrvata, koji je u svom programu na ABC Q&A izjavio da su prvi teroristi u Australiji bili Hrvati katolici! Nitko nikada prije nije miješao religiju s hrvatskim aktivizmom u Australiji. Islamistički terorizam ubijao je ljude, to je terorizam inspiriran vjerom; Hrvatski nacionalizam nema nikakve veze s religijom, iako su većina njih katolici.
St 228
Ova teza nije nastojala demonizirati ili osloboditi Liberalnu stranku, ili doista Laburističku stranku, jer su se obje stranke borile s ovim kompliciranim pitanjem čak i kad je degenerirala u gorko, partizanski, moralni natječaj. Umjesto toga, to pokazuje kako je Liberalna stranka percipirala ovo pitanje i zašto su oni tako snažno branili balkansko neprijateljstvo uvezeno u Australiju. Slika koja se pojavljuje daleko je bogatija, uvjerljivija i daje bolji uvid u stvarni, empirijski dokazivi odnos Liberalne stranke i nasilnih hrvatskih nacionalista.
Šteta što na samom kraju svoje teze ubacujete ovo balkansko neprijateljstvo u kombinaciju. Potpuno je neumjesno, isto kao i raniji vandalizam protiv srpskih sportskih klubova?! O kakvom balkanskom neprijateljstvu govorite? Želite reći da je liberalna stranka poticala taj takozvani animozitet i u koju svrhu?
Liberalna stranka nije protiv Srba, naprotiv, tretirani su kao ratni saveznici pod izlikom borbe protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu, te im je stoga dopušteno marširati na paradi povodom Dana ANZAC-a. Istina je da su više surađivali s (Nijemcima) nego se protiv njih borili, ali to je druga priča.
Stjepan Asić
Leave a Comment