“Dajte mi slobodu ili dajte mi smrt”
(Patrick Henry)
U današnjem neizvjesnom okruženju ambijentalne buke, dok svakodnevno punom brzinom jurimo u nepoznato, vrlo malo Hrvata razmišlja o gaženju narodne slobode ili o ograničavanju i ukidanju demokratskih i ljudskih prava pojedinaca. Kao da su zaboravili da slobodu i ljudska prava nismo stekli milošću predstavnika vlasti, niti smo ih naslijedili od svojih predaka, već ih jednostavno imamo jer postojimo kao ljudska bića. Ljudska prava su univerzalna i svojstvena svim ljudima, bez obzira na nacionalnost, spol, nacionalno ili etničko podrijetlo, boju kože, vjeru, jezik ili bilo koji drugi status. Sastoje se od najosnovnijih prava, poput prava na život, do onih koja život čine vrijednim življenja, poput prava na hranu, obrazovanje, rad, zdravlje i slobodu. Ne smiju se oduzeti ili uskratiti nikome, osim u određenim situacijama i u skladu s pravednim postupkom. Na primjer, pravo na slobodu može se ograničiti ako sud proglasi osobu krivom za kazneno djelo.
Međutim, iako se sloboda i ljudska prava stječu rođenjem i nitko nam ih ne može oduzeti, svjesni smo da u svijetu, čak i u najdemokratskijim zemljama, postoje neslobodni i obespravljeni pojedinci. To se često događa u vrijeme kada pojedinci zanemaruju svoje ljudske i građanske dužnosti i prestaju sudjelovati ne samo u očuvanju i obrani vlastite slobode već i u stvaranju uvjeta u kojima svi drugi mogu jednako ostvarivati tu slobodu.
Ljudska prava su nedjeljiva i međuovisna. To znači da se jedan skup prava ne može u potpunosti ostvariti bez drugog skupa. Na primjer, postojanje građanskih i političkih prava uvjetuje i olakšava ostvarivanje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava. Slično tome, kršenje ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava može negativno utjecati na mnoga druga prava.
Ograničavanje ili ukidanje slobode i ljudskih prava samo jednog od nas ugrožava i ograničava slobodu i prava svih nas, te stoga svi imamo dužnost štititi slobodu i prava jedni drugih. U svojim zahtjevima za vlastitim pravima i slobodama moramo paziti da uravnotežimo svoju slobodu i prava s odgovornošću, kako ne bismo ugrozili slobodu i prava drugih.
Opća deklaracija o ljudskim pravima (UDHR)
Opća deklaracija je prekretnica u povijesti ljudskih prava. Jasno navodi da se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima, bez ikakve razlike.
Sastavili su je predstavnici iz svih dijelova svijeta s različitim pravnim i kulturnim pozadinama, a proglasilo ju je Opće vijeće Ujedinjenih naroda u Parizu 10. prosinca 1948.
Njome su prvi put utvrđena temeljna ljudska prava koja bi trebala biti univerzalno zaštićena. Utrla je put usvajanju više od sedamdeset ugovora o ljudskim pravima, koji se sada trajno primjenjuju na globalnoj i regionalnoj razini. Prevedena je na više od 500 različitih jezika.
U preambuli Deklaracije navodi se da je priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu.
Njezinih 30 članaka pruža načela i temelje za sadašnje i buduće konvencije, ugovore i druge pravne instrumente o ljudskim pravima:
Članak 1.
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Obdarena su razumom i savješću te bi trebala postupati jedni prema drugima u duhu bratstva.
Članak 2.
Svatko ima pravo na sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji, bez razlike na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, imovinu, rođenje ili drugi status. Nadalje, ne smije se praviti razlika na temelju političkog, jurisdikcijskog ili međunarodnog statusa zemlje ili teritorija kojem osoba pripada, bilo da je neovisan, pod povjerenstvom, nesamoupravan ili pod bilo kojim drugim ograničenjem suvereniteta.
Članak 3.
Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.
Članak 4.
Nitko ne smije biti držan u ropstvu ili podložnosti; ropstvo i trgovina robljem zabranjeni su u svim oblicima.
Članak 5.
Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.
Članak 6.
Svatko ima pravo da ga se svugdje prizna kao osobu pred zakonom.
Članak 7.
Svi su jednaki pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na jednaku zaštitu zakona. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu od svake diskriminacije koja krši ovu Deklaraciju i od svakog poticanja na takvu diskriminaciju.
Članak 8.
Svatko ima pravo na učinkovit pravni lijek od strane nadležnih nacionalnih sudova za djela koja krše temeljna prava koja su mu zajamčena ustavom ili zakonom.
Članak 9.
Nitko ne smije biti podvrgnut proizvoljnom uhićenju, pritvoru ili progonstvu.
Članak 10.
Svatko ima pravo, u punoj jednakosti, na pravično i javno saslušanje pred neovisnim i nepristranim sudom radi utvrđivanja njegovih prava i obveza te svake kaznene optužbe protiv njega.
Članak 11.
Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima pravo smatrati se nevinim dok se ne dokaže njegova krivnja u skladu sa zakonom na javnom suđenju na kojem su mu pružena sva jamstva potrebna za obranu.
Nitko se ne smije proglasiti krivim za kazneno djelo zbog bilo kojeg čina ili propusta koji nisu predstavljali kazneno djelo, prema državnom ili međunarodnom pravu, u vrijeme kada su počinjeni. Niti se smije izreći teža kazna od one koja se primjenjivala u vrijeme počinjenja kaznenog djela.
Članak 12.
Nitko ne smije biti podvrgnut proizvoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili dopisivanje, niti napadima na njegovu čast i ugled. Svatko ima pravo na zaštitu zakona od takvog miješanja ili napada.
Članak 13.
Svatko ima pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica svake države.
Svatko ima pravo napustiti bilo koju zemlju, uključujući i svoju vlastitu, i vratiti se u svoju zemlju.
Članak 14.
Svatko ima pravo tražiti i uživati u drugim zemljama azil od progona.
Ovo se pravo ne može koristiti u slučaju kaznenih progona koji istinski proizlaze iz nepolitičkih zločina ili iz djela suprotnih ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.
Članak 15.
Svatko ima pravo na državljanstvo.
Nitko ne smije biti proizvoljno lišen svog državljanstva niti mu se smije uskratiti pravo na promjenu državljanstva.
Članak 16.
Punoljetni muškarci i žene, bez ikakvih ograničenja u pogledu rase, nacionalnosti ili vjere, imaju pravo sklopiti brak i osnovati obitelj. Imaju jednaka prava u pogledu braka, tijekom braka i prilikom njegovog razvoda.
Brak se sklapa samo uz slobodan i potpun pristanak budućih supružnika.
Obitelj je prirodna i temeljna jedinica društva i ima pravo na zaštitu društva i države.
Članak 17.
Svatko ima pravo posjedovati imovinu samostalno, kao i u zajednici s drugima.
Nitko ne smije biti proizvoljno lišen svoje imovine.
Članak 18.
Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; Ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu, bilo samostalno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazivanja svoje vjere ili uvjerenja poučavanjem, praksom, bogoslužjem i obredima.
Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja te traženje, primanje i širenje informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
Članak 20.
Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja. Nitko ne može biti prisiljen pripadati udruzi.
Članak 21.
Svatko ima pravo sudjelovati u upravljanju svojom zemljom, izravno ili putem slobodno izabranih predstavnika.
Svatko ima pravo na jednak pristup javnoj službi u svojoj zemlji.
Volja naroda temelj je vlasti; ta se volja izražava na periodičnim izborima koji se provode općim i tajnim glasovanjem ili jednako vrijednim postupcima slobodnog glasovanja.
Članak 22.
Svatko, kao član društva, ima pravo na socijalno osiguranje i pravo na ostvarivanje, kroz nacionalne napore i međunarodnu suradnju te u skladu s organizacijom i resursima svake države, ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava neophodnih za njegovo dostojanstvo i slobodan razvoj njegove osobnosti.
Članak 23.
Svatko ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravedne i povoljne uvjete rada i na zaštitu od nezaposlenosti.
Svatko, bez ikakve diskriminacije, ima pravo na jednaku plaću za jednak rad.
Svatko tko radi ima pravo na pravednu i povoljnu naknadu koja njemu i njegovoj obitelji osigurava egzistenciju dostojnu ljudskog dostojanstva, a koja se, ako je potrebno, nadopunjuje drugim sredstvima socijalne zaštite.
Svatko ima pravo osnivati sindikate i učlanjivati se u njih radi zaštite svojih interesa.
Članak 24.
Svatko ima pravo na odmor i razonodu, uključujući razumno ograničenje radnog vremena i povremene plaćene praznike.
Članak 25.
Svatko ima pravo na životni standard koji odgovara zdravlju i dobrobiti njega samog i njegove obitelji, uključujući hranu, odjeću, stanovanje i medicinsku skrb te potrebne socijalne usluge, te pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, invaliditeta, udovištva, starosti ili drugog nedostatka sredstava za život u okolnostima izvan njegove kontrole.
Majčinstvo i djetinjstvo imaju pravo na posebnu skrb i pomoć. Sva djeca, rođena u braku ili izvan njega, uživaju istu socijalnu zaštitu.
Članak 26.
Svatko ima pravo na obrazovanje. Obrazovanje je besplatno, barem u osnovnoškolskom i nižem stupnju. Osnovno školsko obrazovanje je obvezno. Tehničko i stručno obrazovanje mora biti opće dostupno, a visokoškolsko obrazovanje jednako dostupno svima na temelju zasluga.
Obrazovanje mora biti usmjereno na puni razvoj ljudske osobnosti i jačanje poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Promicat će razumijevanje, toleranciju i prijateljstvo među svim narodima, rasnim ili vjerskim skupinama te će unapređivati aktivnosti Ujedinjenih naroda za održavanje mira.
Roditelji imaju prvenstveno pravo birati vrstu obrazovanja koja će se pružati njihovoj djeci.
Članak 27.
Svatko ima pravo slobodno sudjelovati u kulturnom životu zajednice, uživati u umjetnosti i sudjelovati u znanstvenom napretku i njegovim dobrobitima.
Svatko ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proizlaze iz bilo kojeg znanstvenog, književnog ili umjetničkog djela čiji je autor.
Članak 28.
Svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji mogu u potpunosti ostvariti.
Članak 29.
Svatko ima dužnosti prema zajednici u kojoj je jedino moguć slobodan i potpun razvoj njegove osobnosti.
U ostvarivanju svojih prava i sloboda svatko će biti podvrgnut samo onim ograničenjima koja su određena zakonom isključivo radi osiguranja dužnog priznanja i poštovanja prava i sloboda drugih te ispunjavanja pravednih zahtjeva morala, javnog reda i opće dobrobiti u demokratskom društvu.
Ova prava i slobode ni u kojem slučaju ne smiju se ostvarivati suprotno ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.
Članak 30.
Ništa u ovoj Deklaraciji ne smije se tumačiti kao davanje bilo kojoj državi, skupini ili osobi bilo kakvog prava na sudjelovanje u bilo kojoj aktivnosti ili poduzimanje bilo kakvog djela usmjerenog na uništavanje bilo kojeg od ovdje utvrđenih prava i sloboda.
Je li današnja Hrvatska slobodna i pravna država?
Država u kojoj predstavnici vlasti dopuštaju pravo pisanja, govora i javnog isticanja slogana samo onima koji su im ideološki bliski, dok istovremeno koriste razne zakonske propise i prijetnje kako bi ušutkali skupine i pojedince koji se s njima ne slažu, nije ni slobodna ni demokratska. Činjenica da slobodu i ljudska prava u Hrvatskoj danas ne uživaju podjednako svi njezini građani najbolje se vidi u prijateljskom stavu predstavnika vlasti prema onima koji javno spominju i slave jugoslavenskog diktatora i ubojicu Josipa Broza Tita, za razliku od njihovog neprijateljskog stava prema onima koji ponekad pozitivno spominju dr. Antu Pavelića ili viču “Za Dom, spremni”. Javno slavljenje Josipa Broza Tita i isticanje simbola koji podsjećaju na Jugoslaviju smatraju se normalnim i demokratskim ponašanjem u Hrvatskoj, dok se svaka pomisao na Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), kao i isticanje hrvatske povijesne, vjerske i kulturne baštine te pjevanje narodnih pjesama, smatra buđenjem i širenjem fašizma.
Hrvati su diskriminirani u vlastitoj državi!
Tomislav Tomašević, zagrebački gradonačelnik
Hrvatskom domoljubu i popularnom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu stalno se prijeti zabranom javnih nastupa i pjevanja hrvatskih pjesama, dok se u ime slobode i univerzalnih ljudskih prava dopušta javni nastup srpskim pjevačima poput Lepe Brene i Momčila Bajagića (Bajagije), koji su svojim nastupima i pjesmama zabavljali srpske četnike tijekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1990-ih godina. Srpske novosti, glasilo Milorada Pupovca, otvoreno potiču razdor i mržnju između Hrvata i srpske manjine u srcu Zagreba. To je najbolji znak da Pupovca nije briga ni za srpsku manjinu ni za Hrvatsku, ali, uz sve to, zahvaljujući Plenkovićevoj “ljubaznosti” i odobravanju, hrvatska država financira ove novine.
Iako su tijekom Drugog svjetskog rata i četnici i partizani bili za Jugoslaviju, prvi za fašističku, a drugi za komunističku, u današnjoj Hrvatskoj njihovi se pristaše prihvaćaju ili barem toleriraju, dok se domoljubni Hrvati stalno omalovažavaju i zastrašuju raznim prijetnjama. Umirovljenici partizanskog pokreta primali su visoku mirovinu doživotno, dok mnogi hrvatski branitelji nemaju ni minimalnu mirovinu. Stoga ne čude pitanja nacionalno osviještenih Hrvata, na temelju čega jugoslavenski partizani i srpski četnici u današnjoj Hrvatskoj imaju veće zasluge i državno priznanje od hrvatskih branitelja Domovinskog rata?
Mnogo toga što se događa u glavnom gradu Zagrebu posljednjih nekoliko godina događa se na inicijativu gradonačelnika Tomislava Tomaševića i uz prešutno dopuštenje premijera Andreja Plenkovića.
Jesu li Plenković, Milanović, Tomašević i ostali sljedbenici i čuvari jugoslavenske političke baštine svjesni da oduzimanjem slobode i kršenjem ljudskih prava hrvatskih domoljuba i branitelja Domovinskog rata potiču Hrvate na javne nemire i pobunu koja bi mogla biti kobna za njih i za cijelu Hrvatsku? Zar ne razumiju da svjetski moćnici koji tobože u ime slobode i ljudskih prava potiču demonstracije i protudržavne slogane onih koji žale za bivšom Jugoslavijom žele nered i pobunu u Hrvatskoj, jer bi im oni mogli biti opravdanje za uspostavu neke nove balkanske ili jugoslavenske zajednice.
Najava raspisivanja referenduma
Tomislav Jonjić, zastupnik u Gradskom vijeću grada Zagreba i predsjednik političke stranke Jedino Hrvatska, ponukan Tomaševićevim nasrtajem na slobodu i ljudska prava svojih političkih protivnika, nedavno je najavio raspisivanje referenduma kako bi se spriječilo da „Hrvatska postane Sjeverna Koreja“ te kako bi se osigurala sloboda i pravo na mišljenje, govor i tisak u Hrvatskoj.
U intervjuu za portal Direktno, Jonjić je rekao da sloboda govora, tiska i znanstvenog istraživanja u Hrvatskoj ne postoji za sve hrvatske građane. Kao primjer naveo je veliku hajku protiv stručnjaka koji su na nedavnom okruglom stolu u Hrvatskom saboru predložili da bi umjesto dosadašnjih propisanih ideja ubuduće trebalo znanstveno istraživati žrtve Jasenovca i žrtve Drugog svjetskog rata i poraća općenito.
Kao odgovor na odluku gradonačelnika Tomaševića i njegovih istomišljenika u Gradskom vijeću da Marku Perkoviću Thompsonu zabrane održavanje drugog koncerta, Jonjić je rekao da za takvu odluku ne postoji zakonski razlog.
Smatra da Marko Perković Thompson nije pravi razlog hajke koju je protiv njega pokrenula neojugoslavenska ljevica, već pola milijuna Hrvata koji su bili nazočni na njegovom prvom koncertu, dok je Thompson samo izgovor.
U emisiji N1 televizije “Novi dan”, kada je upitan da formulira pitanje referenduma na kojem bi se odlučivalo o slobodi govora, Jonjić je odgovorio da bi takav referendum, ako se svede na jednu rečenicu, bio sličan Prvom amandmanu Ustava SAD-a.
Prvi amandman Ustava SAD-a štiti slobodu govora i okupljanja. Prema ovom amandmanu, Kongres ne smije donositi zakone koji ograničavaju slobodu govora. Međutim, postoje iznimke, jer ovaj amandman ne štiti apsolutno svaki govor.
Na primjer, u SAD-u privatne tvrtke i društvene mreže nisu podložne Prvom amandmanu. One mogu imati vlastita ograničenja na govor i javne izjave svojih zaposlenika.
Govor koji potiče nezakonite radnje nije zaštićen. Govor koji kleveće i lažno optužuje nekoga nije zaštićen. Širenje lažnih izjava koje štete nečijem ugledu nije i ne može biti zaštićeni govor. Govor koji potiče na nasilje nije zaštićen slobodom govora.
Jonjić s pravom smatra da se Hrvatima prisilno propisuju i nameću navodne istine te da je njihova sloboda svakim danom sve više ugrožena. “Naum birokratske hidre iz Bruxellesa da svim članicama EU nametne zabranu tzv. govora mržnje formuliran je tako da će se pod govor mržnje lako podvesti ne samo otvoreni izljevi mržnje i otvoreno pozivanje na nasilje, nego i svako mišljenje koje se proglasi nepoćudnim. Kad u oči pogledate činjenicu da smo svi mi svjedoci, primjerice, pokušaja da se na kršćanskom Zapadu zatre kršćanska tradicija, nije li razložno pomisliti da će sutra i križ biti proglašen simbolom mržnje, pa će se u prilog toj tezi posezati za ideologiziranim prikazom križarskih ratova, za procesima protiv heretika i tzv. spaljivanju vještica.”
Onima koji smatraju da je ta opasnost nerealna ili pretjerana, Jonjić je savjetovao da širom otvore oči i prepoznaju znakove vremena te da na njih savjesno reagiraju.
Netko bi se mogao pitati tko su ti ljudi u Hrvatskoj koji traže prava i privilegije za sebe i svoje istomišljenike, a istovremeno uskraćuju osnovna ljudska prava svojim političkim protivnicima. Jonjić ih svrstava u dvije kategorije. Prva kategorija uključuje potomke i nasljednike onih koji su od 1945. do 1990. držali svu vlast u Republici Hrvatskoj, koja je bila unutar komunističke Jugoslavije, a druga kategorija uključuje pojedince koji se brzo uklapaju u bilo koji režim. Drugim riječima, to su ljudske nakaze koje danas brane ono što će sutra napasti, ako dođe do političkih promjena. Prema Jonjiću, to je vrsta ljudi za koje je Ante Starčević rekao da su slični psu koji se i dalje drži čizme koja ga je udarila u rebra, pod uvjetom da ta čizma pripada onome tko će mu ponovno baciti oglođanu kost.
Zaključak
Kao pravni stručnjak i poznavatelj hrvatskih političkih prilika, Jonjić je svjestan da referendum usmjeren na osiguranje slobode misli, govora i tiska, kao i slobode znanstvenog istraživanja, neće biti lako ni jednostavno provesti te da njegova provedba neće riješiti sva pitanja vezana uz slobodu i ljudska prava u Hrvatskoj, jer sloboda uključuje ne samo pravo već i moralnu odgovornost svakog pojedinca.
Poznavajući našu ljudsku nesavršenost, Jonjić postavlja pravo pitanje, kako pojedincu jamčiti punu slobodu izražavanja i istraživanja, a da se pritom ne pruži izgovor i pravo neodgovornim ljudima za zlostavljanje. Tko nam jamči da netko ne bi zloupotrijebio tu slobodu za buduće eksperimente na nevinim i bespomoćnim ljudima ili nerođenoj djeci.
Svjestan je činjenice da organizacija referenduma zahtijeva puno truda, znoja i novca. Unatoč svemu tome, optimističan je jer vidi da postoje skupine i pojedinci koji njegovu inicijativu ne doživljavaju kao njegovu osobne političku ambiciju, već kao nacionalnu potrebu, i zato s pravom očekuje njihovu punu podršku.
Iako jugoslavenstvo i komunizam smatra najpogubnijim ideologijama u hrvatskoj povijesti, Jonjić odbacuje zahtjev onih koji traže zabranu simbola koji podsjećaju na Jugoslaviju, jugoslavenstvo i komunizam. Kao pravi demokrat, umjesto zabrana, traži jednaku slobodu za sve, naglašavajući da se vlastita sloboda najbolje brani braneći slobodu i prava svih ljudi, pa i onih s kojima se ne slažemo.
Šime Letina
Leave a Comment