Stega natalističkog sustava nije ništa doli ujdurma; kao svojevrstan gambit samom intelektu. Što je „natalistički sustav”? To je u biti isti onaj „optimistički opij” o kojemu sam već pisao. To je poredak u cijelosti, to je društvo čija smo sastavnica. Prema tome, metodološki individualizam je teoretska postavka (de jure), ali je strukturalizam stvarnost (de facto). Vjerovati u slobodnu volju i polaziti od moći pojedinca bilo bi previše optimistično viđenje, odnosno iluzorno. Jedinka je zrno pijeska koje je determinirano u pustinji koju nazivamo društvom. Promatrati društvene fenomene je Sizifov posao, ukoliko uzmemo u obzir a priori pesimističnu poziciju. U latentnom sukobu koji društvena zbilja zapravo jest – ostaje pustoš vlastite misli okovana pred jedinom nadom – neizbježnom smrću. Stoga, dobna hijerarhija tu služi kao vid počasti koji se odaje smrtnicima zbog vremenski dulje proživljene patnje.
Promatramo li pak individualno, vjerojatno ne postoji čuvstvo, a tako ni etičko ili pak racionalno objašnjenje za biološko utjelovljenje. U tom kontekstu, protagonisti „junačkog pesimizma” bili bi samo iracionalni junaci koji perpetuiraju bivanje usprkos najmračnijim spoznajama, dok bi stvarna intencija prema iracionalnom materijalno-imanentnom obliku življenja bila gotovo sadistička crta. Polazimo li od biološkog determinizma te ukoliko sociološki dekonstruiramo sustav – civilizaciju bismo doista mogli okarakterizirati kao globalni zoološki vrt. Ipak, uz spoznaju da sve nestaje, homo sapiens je odvažan perpetuirati kolektivnu patnju, što mi se sve češće čini neopravdanim – iako sam ranije tvrdio suprotno, pronalazeći validaciju isključivo u kontekstu ispunjenja tobožnjih plemenitih ovosvjetovnih ideja. Tu nastupam i kao post-iluzorni idealist. Možda bi svojevrsna intelektualna meritokracija bila prikladna zamjena natalističkom sustavu, no ukoliko bi univerzalno sadržavala antinatalističke postulate – došlo bi do konačnog kraha jedne vrste.
Naravno, možda bi hipotetski takva ireverzibilnost bila prikladna, ali svjesni smo kako je isto iluzorno. Takav stav jest subjektivan, pa se i sama ideja implementira, odnosno ostvaruje individualno, iako je u samom temelju glavni remetilački čimbenik, odnosno društveni neprijatelj. Taj neprijatelj je pesimizam kao ideja, što je do sada izveden zaključak, mada je to samo po sebi paradoksalno. Najveći nedostatak ljudskog bića zasigurno jest njegova biološka determiniranost koja ga ne može previše udaljiti od životinjskog svijeta u užem poimanju. Naime, on mora biti vođen materijalnim, dok intelektom može samo unakaziti, odnosno izobličiti one temeljne biološke potrebe. U tom kontekstu – što je kolektiv? Ukoliko polazimo od toga da je potencijalno i onaj primarni disfunkcionalan, kako tražiti nešto plemenito u naciji – tom sociološkom, političkom i kulturnom konstruktu.
Postoji li istinska vrijednost u onome što se kategorizira kao sekundarni kolektiv? Napomenut ću kako ovdje nije riječ o nekom amorfnom nihilizmu, već o legitimnom propitkivanju koje je nužno, mada sam za dvadeset godina bivanja naučio kako je pitanje katkad najveći grijeh jedne individue.
Nikola Puzović
Hrvatski publicist iz Vojvodine
Leave a Comment