Kada ne postoji ovostrano, imanentno-materijalno što nas održava u preživljavanju (kroz koegzistenciju) – dobrovoljna smrt postaje čin opravdan i moralno čist. Odbacivanjem suvišne materije odbacuje se i vlastita fizička manifestacija, obesmišljena u samim temeljima iracionalne egzistencije, koja je tek natalistički produkt nerijetko potpuno bezvrijednih jedinki – robova vlastitih bioloških nagona, oblikovanih kroz ekonomske odnose moći. Okončanje imanentne patnje – te fizičke manifestacije – jedina je iskra nade u tunelu mraka. Besmisleno bivstvovanje okrunjeno je svjetlošću smrti. Individua, post-iluzorno otklonjena od socijalne obmane, vapi za herojskom autodestrukcijom.
Val pesimizma (što individualni, što sveučilišnih aktera) te „volja za smrću” Philippa Mainländera kao polazišna točka radikalnog voluntarizma nagnali su me na pitanje o strahu od smrti u kontekstu latentnog sukoba koji prožima društvo. Naime, je li naša borba za život tek odraz naše bijede? Zašto bi bilo pogrešno s makrosociološkog, ali i ontološkog gledišta govoriti o globalnoj stopi samoubojstava za koju upravo zato smatram da je niska? Odgovori na takva pitanja uvijek će izostati, jer koliko god individue bile pesimistične, one se u dubini svoga bića plaše pomisli na nestanak vlastite fizičke manifestacije! Akademski titulari svojom egocentričnošću samo potvrđuju realsolipsizam. Voluntaristički pesimizam naizgled je prikladna maska – dok ne dođemo, primjerice, do Mainländera. Moja su sociološko-filozofska pitanja iznova potvrdila što je tek paravan za strah. Na koncu, sve je to irelevantno. Ako je tako kako vole besjediti – prihvati(mo) tu sudbinu!? Jer, u tom slučaju, ne postoji racionalno objašnjenje za perpetuiranje onoga čime smo ogađeni.
Nikola Puzović,
hrvatski publicist iz Vojvodine, 14. listopada 2026.
Leave a Comment