By Hrvatska Zora iliti hrvatski dosanjani san.
Mali uvod o sebi:
Za razliku od ostalih, jer sam autentični sudionik slične akcije i događanja te i kao motor pokretač i ponajveći animator u prikupljanju sredstava ovome projektu, ja ću prvenstveno govoriti o kontektstu tog vremena. U kontekstu čega valja naglasiti da se mi nismo borili i žrtvovali iz nekog osobnoga razočarenja u životima nam, već smo, u ondašnjim uvijetima mogli i imali normalne živote i zavidne perspektive ispred nas.
Sušne, poratne i gladne 1947. godine rođen sam upravo dok su kuće gorile u zaseoku Vlašići. U osmoljetnoj školi bio sam upisan tako da sam bar polovicu godine, igrom slučaja ili i ne, dijelio klupu sa Stipom Crnogorcem. Moj djed Jure, rođ. brat bake Ivanu Prliću, nakon što je 3 g. punio topove u Prvom svjetskom ratu, izgubio je bubnjiće i oglušio, pa su ga zvali Drule. Osim što je još bio ranjen u lijevu nogu, imao je i živu ranu na Ahilovoj tetivi. Čak je i za to bio zahvalan Bogu. Moleći bi išao u krevet, a kako je na prekide tonuo u san i iz sna se budio, opet bi molio i molio Boga, samo zato što se bio zavjetovao Bogu, da ako bi morao biti ranjen, da to ne bude desna noga, jer bez nje ne bi mogao orati, volunjskom zapregom, a ako je lijeva makar i sa štakom, nekako bi se vukla po strnini. Sve da bi mogao imati žita na tavanu što je u to doba bilo glavno mjerilo bogatstva tj. biti osiguran prehraniti brojnu obitelj. Bilo plug, bila motika, on je bio najpoznatiji kao najtežak u selu i u okolici. Ja sam mu, od na desetke unučadi bio najomiljeniji. Od milja me je zvao “moj mali jarebac” – vrabac. Ja bih se raskinuo radeći uz njega da se dokažem. Kao “najvaljaliji”, orlio me i sokolio me, tako da je i nagovori oca mi, ćaću, Verdu, da me se ispiše iz škole, nakon petoga razreda. Zaigrane naravi, a jer su u ta vremena i učitelji bili strogi, u početku nisam volio ići u školu. No nešto poslije sam plakao i plakao što nisam s ostalom djecom u školi i na igralištu u dvorištu. Tek druge godine su me ponovno upisali.
Po prirodi sam bio radoznao i živahan, u 6. ili 7. razredu, na dan štafete, zapadne me dužnost traženja i branja cvijeća, bršljana i crvenih ruža, te kićenja škole i pravljenje cvjetnih natpisa što na pročelju škole i na samoj cesti, i na proviziranoj bini s natpisom. «ŽIVIO DRUG TITO«, i sl. Pri samoj predaji štafete, na zadnjoj od na tisuće takvih postaja diljem Jugoslavije gdje su se držale govorancije, veličanje i klicanje drugu Titu kao pionira me zapala ta nečasna dužnost – predati štafetu.
To što su nas već učili u šestom razredu škole da smo postali od majmuna uz sve druge indoktrinacije, roditelji su nam stalno savjetovali, da mi tek kimamo glavom u školi, ali da im ništa ne vjerujemo. Čuvši od preživjelih đaka iz Širokobriješke gimnazije, koji su bili premladi nakon što su se vratili s Križnoga puta, brojne mučne priče o nestalima, o načinima ubijanja, te razne racije i premetačine kuća, koje su kružile po selu od komandira milicije, odbojnost koju smo stekli i prema učiteljima, a koji su mahom bili iz Crne Gore i Srbije, slušajući nešto starije studente iz Zagreba naspram onih iz Sarajeva ili Beograda, za vrijeme ferija i preko ljeta, kao i od brojnih bogoslova u Vlašićima, te slušajući radio što Radio Free Europe, Grgu Zlatoperu, a što i Radio Madrid, naručito onu Zajčevu budnicu, “U boj, u boj”, od uzbuđenja su nas ježurci obuzimali, tako da sam već u 7. razredu bio dovoljno svjestan režima i sustava u kojem smo životarili.
Za ilustraciju, iz pritajenoga revolta, prilikom predaje štafete, tobože od velikoga ushićenja i uzbuđenja, prema drugu Titu, toj ” voljenoj Ljubičici Bijeloj”, prinoseći štafetu k podiju, nogama sam šutao i meo cvijeće ispod nogu, tj. ispred same bine. Komunističke glavešine, «šaže« su ljutito reagirali, i okomili se na mene. “Bandit mali”. Ja sam glumio da je to od sreće i ushićenja. Razrednik Ķrešić me je za soluf povukao i odveo ispod plota, vičući da se čuje: “Magarac jedan! Nemoj mi to raditi”. Inače je bio dobar i blag učitelj. Imao je vidljivu brazgotinu na vratu. Dugo nakon, kasnije, u emigraciji, doznao san da mu je ta brazgotine od četnika, kada su zaklali nekoliko mladih momaka u okolici Mostara i da mu slučajno nije prerezano grlo i jednjak.
U prvome razredu gimnazije, u tzv. Lištici, sam se ponovno usudio nešto slično izvesti.
Naime nakon mjesec dana uvježbavanja đaka za slet i paradu, prilikom zadnje smotre te parade, za nadolazeći tzv. Dan Mladosti, namjerno sam opstruirao već uvježbane izvedbe za nadolazeću paradu na Pecari. Nakon čega sam bio kažnjen do predisključenja iz škole. Da bi me ćaća, s molbama i pršutima razredniku, jedva spasio od izgona iz škole.
Boravkom u Domu, “vaspitač” Ivan Lasić Gorankić privodio me je na ispitivanja i kušnje, s obzirom da sam ispravljao neke đake, da ne govore srpskim izrazima već hrvatskim, što je doprlo do njegovih ušiju. Nakon te školske godine sam se preupisao u gimnaziju u Imotskom. Direktor Maslenica imao je kartoteku karakteristika o meni držeći me na oku. Posebno zato što smo se izrugivali s đacima koji nisu išli na vjeronauk, kod omiljenoga fra Vjeke Vrčića. Nakon čega, i na svoj avanturistički duh, na jednom druženju nogometnoga turnira u Sovićima, Slobodan Prlić, zvani Pikul i ja sastanemo se s vršnjacima, Gabrom Bogutom, zv. “Gajo” i Antom Knezovićem zv. “Cigićem”, dogovorimo se i pridružimo im se, kako bi se preupisali u Gimnaziju u Varešu, a gdje su oni već bili i završili prethodnu godinu.
Duhan, škija, nam je bio jedina popudbina za snalaženje za život. U Varešu smo bili jako omiljeni jer smo jedini bili iz druge sredine. Raja. Ja sam zaprimio dva nadimka. Prvi je bio Lola jer sam bio druželjubiv, a drugi je bio „Nacionalno Svjesni“, na moje često inzistiranje da se ne zove, kako je to bilo uvriježeno, samo “srpskohrvatski jezik”, već (po abecedi): hrvatskosrpski jezik, uslijed čega sam morao na popravni iz “Srpskohrvatskog” kod profesora Lekića, inače Srbina iz Srbije. Kasnije. iduće školske godine sam se ponovno vratio u Imotsku gimnaziju.
U ta vremena, slušali smo i čitali o snažnoj Deklaraciji te 1967. godine, o pitanju hrvatskoga jezika. Mladost se u mome okruženju budila u osvit masovnog pokreta Hrvatskoga proljeća. Kao i Stjepan i Ivan, i ja sam suosjećao i osjećao se proljećarem. Generacijski, pa i dan danas tako. Netom nakon mature, u oči i umjesto maturalnog plesa, otišao sam u emigraciju, u Francusku, na 2 godine, a poslije u Ameriku, i punih 35 godina ostao, kao politički emigrant, a hrvatsko pitanje mi je neprekidno bila svakodnevnica. Nije slučajno da je za vrijeme trajanja komunističke tvorevine, iz zaselka Vlašići, ako ne troje ili dvoje, onda zasigurno jedan od Vlašića bio politički zatvorenik, a i ja jedan od zadnjih. Ta Vlašići su bili prozvani „Mali Vatikan“.
Mojih 12 godina odrobijanih u strogim pržunima za jednu hrvatsku manifestaciju, u jednoj, makar i protuzakonitoj akciji valjda opravdava mojih, ako ne 12 onda bar 5 minuta obrazlaganja – zašto smo se žrtvovali, kako i Stjepan i Ivan, a tako i moji suborci, Julienne, Zvonko, Petari i Frane. Može netko to omalovažavati i ovako i onako, ali i mi smo doprinijeli na jedan spektakularan način, kao nepokorivi nagovjestitelji hrvatske slobode.
19 + 1 čovjek, sudjelovali su u vojno-redarstvenoj akciji i podigli na uzbunu tisuće iz svih rodova i redova službi režima: što jugo-vojske, što policije, što teritorijalne obrane, što prisilnih aktiviranja lokalnih pričuvnih garda, kurira, čeka i straža.
S obzirom da je hrvatsko pitanje bilo toliko zakuženo s najcrnjim zločinima, tako da su, navodno, čak i u jednoj Švedskoj, od zubobolja bebe u kolijevkama babe ušutkivale plašeći ih da ne plaču, jer bi mogli doći Hrvati da ih ne pokolju. Što srpski um može dokučiti u propagandi to nema granica.
Činjenica je da “Hrvatska Petorka”, za uzvrat otmici (čitaj posudbi) TWA zrakoplova, apropo naše akcije 10. 9. 1976 godine, nije tražila nikakve ucjene, upite materijalnog karaktera, niti materijalne vrijednosti, nego samo i jedino, da se čuje glas o ugroženosti našega naroda. Tijekom sudskoga ročišta, za sudsku obranu s uvjetne slobode, sudovi su naložili po osobi jedan milijun američkih dolara na federalnom sudu i po $250,000 po osobi na njujorškom državnom sudu, ukupno $6,250,000 jamčevine.
FENOMEN bez presedana: u roku od dva tjedna Hrvati su u okolici New York Cityja, što za taj izrijek, a što za odvjetničke troškove, skupili $7,500,000, 90% mahom vrijednosnim zalozima imovine, a od toga oko 10% valutno. U današnjim mjerilima to bi iznosilo barem deset puta više. Tu se pokazala hrvatska solidarnost, posebno zato, što trebamo istaknuti, jer nitko od upitanih nije odbio potpisati svoju imovinu, svoje domove, ono što su teško stekli, a što bi mogli izgubiti ako bi netko od nas prekršio propisane restrikcije i ograničenja uvjetne slobode. Što je također još jedan od nezabilježenih fenomena u analima ne samo naše emigrantske i suvremene povijesti, već i u svijetu. Svoje posebne osjećaje zahvalnosti Hrvati su diljem slobodnijeg svijeta, pokazali na dan presude, s tim što su Hrvati, preko agencije MAYFLOWER, poslali na desetke tisuća buketa cvijeća na adresu zatvora [150 Park Row, NYC, New York, 10007] NASLOVLJENO na: Mrs. Julienne Eden Bušić, koju su, u hrvatskoj dijaspori, od milja prozvali “Hrvatskom NEVJESTOM”.
Nije dakle slučajno što se Tuđman, kao hrvatski desident, akademik, pisac, povjesničar, aktivist, strateg, pa i novi Otac Domovine, od brojnih hrvatskih političara, djelatnika i disidenata, ipak ponajviše oslonio na Brunu Bušića, kojega je posebno vrednovao. Poznato je da je Bruno bio izvorni autor teksta spomenute “Deklaracije” i “Poziva na Dostojanstvo i Slobodu”, za koju smo se mi žrtvovali, i svoju mladost smo poklonili – da svijet čuje istinu za inače prezakuženo hrvatsko pitanje.
Pod vodstvom vizionara Tuđmana, uslijedio je domovinsko-obrambeni i oslobodilački rat i uspostava hrvatske države. Uz gore navedeno mnoštvo drugih povezanih čimbenika, prožimano i u sinergiji, ostalo je za povjesničare da prosuđuju što smo, koliko smo, i kako smo ostvarili milenijski hrvatski san…
San ili java, za razliku od Ivana i Stjepana, ja, ipak, ispunjen živim.
Bog s nama, mili ljudi.
Slobodan Vlašić, dpl.oec.
