Dana 17. lipnja pozvan sam u Tužiteljstvo Istočno Sarajevo, ured u Vlasenici, kako bih dao iskaz u svojstvu svjedoka u predmetu koji se odnosi na zlostavljanje i ubojstvo djeteta u manastiru Srpske pravoslavne crkve, bogoslova Milića Blažanovića.
Prošle godine iskaz sam dao po nalogu tužiteljstva i Interpola u Beogradu.
Taj poziv ne predstavlja dokaz da je pravda konačno stigla. On je prije svega dokaz da je pravda 27 godina sustavno bježala od ovog slučaja.
Tijekom gotovo tri desetljeća objavljene su stotine tekstova, emitirani deseci televizijskih emisija, iznesena su svjedočanstva, postavljana pitanja i ukazivano na brojne nelogičnosti. Unatoč tome, ozbiljna i sveobuhvatna istraga nikada nije provedena. Nije bilo političke volje, nije bilo institucionalne hrabrosti, a očito nije bilo ni želje da se dirne u one koji su uživali zaštitu moćnih.
Ovo više nije samo pitanje jednog zločina. Ovo je pitanje organizirane šutnje. Pitanje odgovornosti svih onih koji su desetljećima znali, a nisu govorili. Koji su mogli postupati, a nisu. Koji su imali zakonsku obvezu istražiti, a nisu.
Ako je dijete ubijeno, onda nisu krivi samo neposredni počinitelji. Krivi su i oni koji su prikrivali tragove. Krivi su i oni koji su zataškavali činjenice. Krivi su i oni koji su zloupotrebljavali autoritet institucija kako bi zaštitili pojedince umjesto istine.
Zbog toga se danas ne postavlja samo pitanje: tko je ubio Milića Blažanovića?
Postavlja se i mnogo teže pitanje: tko je omogućio da istina o njegovoj smrti bude skrivana 27 godina?
Tko je sprječavao istragu? Tko je vršio pritiske? Tko je donosio odluke da se šuti? Tko je u ime crkvenog ugleda, političkog interesa ili osobne koristi procijenio da je važnije sačuvati sustav nego otkriti istinu o smrti jednog djeteta?
Bez odgovora na ta pitanja nema ni pravde ni povjerenja u institucije.
Slučaj Milića Blažanovića nije samo priča o jednom zločinu. To je ogledalo korupcije, sprege moći i dugogodišnjeg institucionalnog zataškavanja koje je omogućilo da gotovo tri desetljeća nitko ne odgovara.
Posebnu težinu ovom slučaju daje i ponašanje Srpske pravoslavne crkve. Institucije koja desetljećima nastupa kao vrhovni autoritet za pitanja morala, pravde, istine i obiteljskih vrijednosti. Crkve koja od društva zahtijeva odgovornost, pokajanje i poštovanje etičkih načela, a koja u ovom slučaju gotovo tri desetljeća nije dala jasne odgovore na pitanje što se dogodilo jednom djetetu u njezinim redovima.
Drskost takve šutnje postaje još veća kada se zna da se ovaj zločin dogodio u vrijeme kada je na čelu SPC-a bio patrijarh Pavle, čovjek kojeg mnogi vjernici i danas smatraju simbolom moralnosti i duhovnog autoriteta. Međutim, ostaje činjenica da javnost nikada nije čula njegov zahtjev za temeljitu i neovisnu istragu ovog slučaja, niti jasnu i nedvosmislenu osudu okolnosti pod kojima je dijete stradalo. Još bolnije je pitanje je li obitelj ikada dobila pažnju, suosjećanje i potporu koju je zasluživala od institucije u čijem se okrilju dogodila tragedija.
To nisu pitanja usmjerena protiv vjere. To su pitanja upućena instituciji koja je samu sebe postavila kao čuvara najviših moralnih načela. Ako je Crkva pozvana biti glas istine, zašto je šutjela? Ako je pozvana štititi slabe, zašto nije stala uz obitelj? Ako je pozvana svjedočiti pravdu, zašto nije zahtijevala da se do kraja rasvijetli smrt djeteta koje se nalazilo pod njezinim okriljem?
Upravo zato danas nije dovoljno utvrditi samo tko je počinio zločin. Mora se utvrditi i tko je desetljećima šutio o njemu. Jer šutnja pred mogućim zločinom nije neutralnost. Šutnja je izbor. A kada traje 27 godina, ona postaje dio problema koji se istražuje.
Istina duguje odgovor ne samo obitelji i javnosti, već i svakom djetetu koje mora znati da nijedna mantija, nijedna funkcija i nijedna politička veza ne smiju biti jači od zakona.
Nakon 27 godina, vrijeme šutnje je isteklo.
Vrijeme je da se utvrdi puna istina. Vrijeme je da se sazna ne samo tko je odgovoran za smrt Milića Blažanovića, već i tko je odgovoran što je ta istina desetljećima skrivana od javnosti.
Jer zločin traje onoliko dugo koliko traje njegovo prikrivanje. A u ovom slučaju, prikrivanje traje već 27 godina.
Bojan Jovanović
Leave a Comment