By Trideset godina nakon “Oluje”, još uvijek nema pravog buđenja. Samo sablasna tišina i kolektivna amnezija. Srpski narod iz Krajine, koji je prešao stotine kilometara u kolonama prašine, suza i tišine, nikada nije dobio odgovore. Nitko im nije rekao zašto su morali otići, tko ih je izdao, je li moglo biti drugačije. Nitko se nije pojavio da im kaže istinu – ni tada, ni sada.
Kao što je 5. listopadu nedostajao 6. listopad, tako je i 3. kolovozu 1995. nedostajao dan poslije. Dan kada je Peter Galbraith napustio američko veleposlanstvo u Beogradu, a s njim tiho i definitivno propao i plan Z4, posljednja šansa da se izbjegne tragedija. Šansa koju su jednostrano i bahato odbacili upravo prodavači magle i mitova iz Krajine. Tog dana je i Milan Babić, premijer krajinske vlade, već bio na rubu očaja, blijed kao istina koju nitko nije smio izgovoriti. A istina je bila jednostavna: Krajina je bila precrtana, i nitko nije htio to reći, kao što se ni danas ne govori o Babićevoj isprici i sudbini.
Tko je tada bio u koloni? Nisu to bili kreatori „velike Srbije“, ni generali s kartama novih granica koje nisu postojale ni u međunarodnim dokumentima, a kamoli u stvarnosti. Njihova djeca bila su smještena u Beogradu, na Banovom brdu, na Dedinju, u stanovima i kućama pripremljenima na vrijeme. Oni koji su najglasnije govorili o „nebeskom narodu“, pobrinuli su se da zemaljske posljedice njihove politike izbjegnu.
Karadžić i Mladić su u Drvaru jasno rekli – vojne pomoći Krajini neće biti. Nisu objasnili zašto. Još manje su objasnili zašto je Krajina financijski i logistički bila pomagana upravo iz Hrvatske, od iste one države od koje su se „branili“. A možda bi i mogli objasniti, da su se obratili narodu. Ali nisu. Jer narod nije bio publika te predstave – bio je samo statista i žrtva.
Srpska politika tada je bila u rukama janjećih brigada – političara u udobnim foteljama i generala s odličjima koja su zaradili na tuđoj nesreći. Poslali su narod da brani neobranjivo, znajući da pomoći neće biti, ni vojne ni političke. Srpska nejač, žene, djeca i starci, prošli su kroz Beograd Bulevarom Arsenija Čarnojevića – kao kroz neku grotesknu reprizu seoba, ali bez vođe i bez svrhe. Samo nova tjeskoba, nova beskućnost.
Patrijarh Pavle je pet dana prije “Oluje” služio moleban u Kninu. Neki kažu da je to više bilo opijelo nego molitva. Dok su vjernici u Krajini čekali utjehu i ohrabrenje, većina episkopa i svećenika već je bila na putu – ne sa svojim narodom, nego daleko ispred njega, u automobilima i autobusima prema sigurnosti Srbije. Dok je hrvatska vojska ulazila u Topusko i dijelila pomoć, srpski svećenik već je raspoređivao svoj kofer u Beogradu.
I danas, 30 godina kasnije, najglasniji su oni koji su šutjeli kada je trebalo govoriti, i oni koji su bježali kada je trebalo ostati. Drže govore, snimaju spotove, organiziraju komemoracije. A nikada nisu objasnili zašto nisu bili tamo, na prvoj crti, s onima koje su vodili u zabludu i pogibiju. Nisu ostavili svoje kosti – ostavili su samo prazne riječi, ideologiju bez odgovornosti i povijest bez istine.
Dobro jutro, Olujo. Prošlo je tri desetljeća. Vrijeme je da se prestane s lažima. Vrijeme je da se pogleda u lice onima koji su izgubili sve – jer im nitko nikada nije rekao što ih je i zašto snašlo.
Bojan Jovanović
