By Potres na Banovini bio je doista razoran. Ljudi su ostali ne samo bez krova nad glavom, nego i bez temeljnih uvijeta za život. Međutim, brojne stvari su u Hrvatskoj također „isplivale na površinu“! Ne organiziranost državnog sustava, ali i pljačka prigodom posljeratne obnove Banovine u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća. Na stranu pljačka izvedena u graditeljstvu prije dva desetljeća, a na stranu i sporost i mrljavost državnih instituca. Hrvati su se već davno navikli na temeljnu odrednice državnog sustava, sporost i korumpiranost.
Središno pitanje koje se nameće samo po sebi je kako obnoviti Banovinu, preciznije rečeno na koji način. S jedne strane je učinjena potpuna gospodarska zapostavljenost Banovine nakon rata, pa su nastupila masovna iseljavanja i Hrvata i Srba sa prostora koji je Srbija svojatala. Nakon rata praktično više nitko nije želio ostati. Veliki broj Srba se u masovnoj evakujaciju okupatorski vlasti odseilo čim su izgubili rat, dok su tek neki ostali. Hrvati su ostali, a brojni su se i doselili iz BiH. Međutim, umjesto boljeg života zbog ostvarenja tisućljetnog sna o vlastitoj državi, doživjeli su Hrvati graditeljsku pljačku, te propast željezare i rafinerije kao najvažnijih gospodarkih objekata Banovine. Investicija u Banovini nije bilo, a zbog propasti željezare i rafinerije broj nezaposlenih se uvećao. Politika uništenja poljoprivrede je temeljito provedena u čitavoj Hrvatskoj, pa i na Banovini i stoga nije bilo života ni od poljoprivrede.
Kada se slušaju premijer Plenković, ministar gospodarstva Horvat, ministar financija Marić, ministar Aladrović, onda se dade zamjetiti kako je po prvi puta vlada spomenula „javne radove“. Naravno, pruženo je odmah objašnjenje kako ti „javni radovi“ neće biti masovni kao u doba velike depresije kada su prvi puta u povijesti izvođeni. Sa druge strane jedino što se spominje kao novac su donacije, ili kako bi se to reklo na hrvatskom jeziku, milodari iz EU. Istina, brojni kontejneri za stanovanje pristižu, ali to naravno nije obnova nego sredstva za preživljavanje.
Hrvoje Bujas inače predsjednik udruge hrvatskih poduzetnika, zatražio je od hrvatske vlade oslobađanje poduzetnicima od plaćanja poreza na dohodak i poreza na dobit na prostoru Banovine. Zatražio oslobađanje od plaćanja parafiskalnih nameta iz plaća zaposlenih osoba na prostoru Banovine. Isto tako, zatražio je i izgradnju autoceste do Siska. Sve to bi trebalo biti u trajanju od 5 do 10 godina.
Istina, ideje su doista hvale vrijedne, međutim problem sa tim idejama je vrlo jednostavan, tamo više nema uopće gospodarstva. Novih investitora nema nigdje, jer jednostavno pitanje koje se nameće samo po sebi je u što bi se investiralo? Inozemnih investitora nema već desetljećima u Hrvatskoj i ne treba imati iluziju o njima. Sa druge strane, Banovina bi bila doista pogodna za prehrambenu industriju i poljoprivredu, ali je poljoprivreda i industra hrane u Hrvatskoj su sektori koji se bez milosrđa uništavaju već 30 godina. Investicije se događaju onda kada se može ostvariti povrat uloženog i određena dobit.
Dakle, prvo država doista mora pokrenuti javne radove, zaduženjem države Hrvatske kod HNB! Bez novca se baš ništa ne može obnoviti, ništa sagraditi! Monetarna ekspanzija je jedina mogućna opcija! Bez jeftinog kreditiranja gospodarstva, ne može biti niti slova „o“ od obnove Banovine! Sve države svijeta to čine, jer to je doista jedini mogućni način. Milodari nisu i ne mogu biti izvor financiranja gospodarskog razvitka. EU jednostavno NEMA u svojim fondovima onu svotu novca koja je Banovini potrebna za gospodarsku obnovu! Isto treba reći one „obećane“ 22 miljarde eura, jednostavno nisu novac za obnovu Hrvatske od potresa! Niti jedan euro ne može biti potrošen u tu svrhu! Vajna „digitalizacija“ ili „zeleni razvitak“ su puste besmislice kada je u pitanju uništena Banovina! Vidjela je javnost kako je katastar u Sisku prije neki dan „digitaliziran“ u Sisku iz uništene zgrade u kamion! To je stvarni problem Banovine i Hrvatske, sve je uništeno, a „beskonačni“ fondovi EU koji su opčinili premijera Plenkovića su samo besmilica.
Obnova Banovine u graditeljskom smislu konačno mora biti sprovedena sa tzv. „montažnim“ kućama i objektima kakvi se grade diljem Sjeverne Amerike! Otporne su na potrese i oluje! Više od 300 milijuna ljudi živi i radi u takvim objektima, a baš nitko od njih ni ne mašta o „čvrstim“ blokovskim objektima, jer se pri svakom potresu raspadaju kao kule od karata. Osim toga, „čvrste“ blokovske kuće zahtjevaju stalno održavanje, kako vanjsko tako i unutarnje, a za to Hrvati općenito nemaju novca. Dovoljno je pogledati koliko je mnogo kuća po Hrvatskoj bez vanjske žbuke. Čak i cigla i blokovi se počnu raspadati na kućama, ali Hrvati ne mogu ožbukati si kuće. No, za te montažne kuće, koje su puno jeftinije potreban je novac, a taj novac mora biti iz jeftinog kredita koji će država preuzeti od HNB-a! Jeftine montažne kuće i objekti su jedina mogućna opcija za siromašnu Banovinu.
Kao i uvijek i prigodom ovkve tragedije nastale od potresa, pojavljuje se potreba za raznim oslobađanjima od poreza i parafiskalnih izdataka, kako poslodavaca tako i zaposlenih osoba. To zahtjeva reformu hrvatskog fiskalnog sustava. Tu „reformu“ nije mogućno izvesti bez doista suštinske promjene u poreznoj politici. Ta suštinska promjena se sastoji u tome, što ne bi glavni prihod za državni proračun bio PDV, već porez na pokretnu i nepokretnu imovinu. To znači porez na porez na nekretnine i ukupni prihod koji ostvariva svako punodobni hrvatski državljanin! PDV danas pruža 80% prihoda u državnom proračunu!
Zbog toga imamo doista idiotske situacije u državi. Tako recimo, jedna Dubravka Šuica koja ima ogromne osobne prihode, te beskonačan broj nekretnina, ne plaća niti jednu kunu poreza na svu tu imovinu i prihod! Sa druge strane, jadni umirovljenici plaćaju čak 25% poreza na svaku štrucu kruha! To je ta socijalna neosjetljivost poreznog sustava u Hrvatskoj! Jasno je i pticama na grani da Dubravka Šuica nije niti četvrtinu svoje imovine zaradila nikakvim radom, već je sve to bila samo „legalna“ krađa i ništa drugo! Nikad Dubravka nije otvarala usta, već je samo klimala glavom svim „mudrim“ vođama HDZ-a i „muzla“ državu. Kad je konačno otvorila usta Dubravka, onda smo doznali ono što smo svi već davno zanali, ona je samo lopovska neznalica.
Stoga, kada bi se sve sumiralo, može se reći kako je Hrvatskoj potrebna promjena u monetarnokretinoj politici, ili sturčno rečeno monetarna ekspanzija kako bi se obnovio potresom uništeni prostor. Potrebna je monetarna ekspanzija i radi pokretanja gospodarstva općenito! Nisu dovoljni milodari iz EU fondova, već daleko veći iznos. Isto tako, potrebna je daleko kvalitetnija porezna politika prihoda i nekretnina, a koju niti jedna vlada i niti jedan ministar financija nema hrabrosti sprovesti! Potrebno je daleko jeftinije graditeljstvo koje se neće oslanjati na skupe i na izgled „čvrste“ graditeljske objekte, već puno jeftinije i izdržljivije na potres!
Može li Plenković gore navedeno učiniti? Vrlo kratko i jasno, NE može! On ima iluziju nametanja eura u Hrvatskoj po svaku cijenu, zbog toga neće biti niti ozbiljne monetarne ekspanzije, niti obnove od potresa, a niti ozbiljnog gospodarskog rasta. Mlađe osobe sa Banovine nakon par godina napustit će život u kontejnerima odlaskom u inozemstvo, a stare osobe će poumirati u kontejnerima i to će biti „final solution“ za Banovinu.
Hrvatska će ostati i dalje ne razvijena kao i do sada, sa tek sa par milijuna žitelja, a i oni će biti sve siromašniji, jer sustav krađe neće imati više gdje krasti, a fondovi EU neće biti dostatni!
Dr. Tihomir Janjiček
