Pred izbore postajemo bolno svjesni da se Srbija kreće putem s kojeg nema lakog povratka. Sve manje izgleda da će sam izborni rezultat biti dovoljan da promijeni sustav koji je godinama građen tako da preživi svaku promjenu vlasti. I kada se promijene lica, institucije, obrasci moći i interesi koji ih povezuju mogu ostati netaknuti.
Zato se pravo pitanje više ne svodi samo na to tko će pobijediti. Pitanje je što ostaje nakon pobjede — i koliko je duboko sustav već ukorijenjen.
Nakon listopadskog kraha možda ćemo shvatiti ono što danas mnogi ne žele vidjeti: da nije postojala nikakva stvarna „rezervna opcija“. Da se iza različitih političkih lica često mogu prepoznati isti interesi, isti centri moći i ista spremnost da se građanin pretvori u sredstvo, a institucija u instrument kontrole. Svi prsti možda jesu različiti, ali ruka koja njima upravlja može biti ista.
Posebno mjesto u toj slici zauzima Srpska pravoslavna crkva. Umjesto da bude prostor moralnog utočišta i zaštite čovjeka, ona se prečesto doživljava kao dio društvenog poretka koji šuti pred nepravdom ili je svojim autoritetom legitimira. U takvom ambijentu građanin može ostati sam — bez obzira na to kojoj vjeri pripada ili je li uopće vjernik.
A iznad svega ostaje pitanje „ruskog svijeta“ u Srbiji. Koliko će dugo njegovo političko, kulturno i geopolitičko prisustvo opstajati i koliko će ga okolne države i europsko okruženje tolerirati, pitanje je koje će budućnost tek otvoriti. Srbija se nalazi između različitih utjecaja, a cijenu tih velikih geopolitičkih igara na kraju plaćaju obični ljudi.
Zastrašujuće nije samo ono što se može dogoditi nakon izbora.
Zastrašujuće je ako shvatimo da se, bez obzira na njihov ishod, suština sustava ne mijenja.
Jer tada izbori prestaju biti izlaz iz krize i postaju samo još jedna postaja na putu kojim već dugo idemo.
Bojan Jovanović
Leave a Comment