Svake godine na 26. siječnja Australci obilježavaju Dan Australije, dan kad je Australija službeno naseljena od bijele rase, to jest proglašena kao engleska kolonija.
To je bio i prvi službeni dodir s lokalnim domorodnicima, aboriđenima, koji se u novije vrijeme bune da taj dan ustvari je dan kad su oni bili porobljeni, izgubili svoju neovisnost.
Ovaj stav, kao i mnogi drugi vezani za aboriđene nemaju svu njihovu podršku, više je konstrukt i ima veću podršku dijela bijele rase koja iz čisto ideoloških razloga želi na taj način isprati navodne grijehe svojih predaka koji su na taj dan zaposjeli, naselili, Australiju.
To je jedan absurd, jer kako i na koji naćin se netko može ispričat za nešto što on osobno nije počinio?
Ustvari tu je pitanje isprike najmanje važno, jer se je jednom god. 2008 tadašnji premijer australske vlade Kevin Rudd javno ispričao aboriđenima u ime cijele Australije za počinutu nepravdu u prošlosti, razna ubojstva tokom stolječa, bijelih kolona nad crnom rasom.
Ta isprika je bila kratkog vijeka. Brzo je zaboravljena i sada je nedavno došla jedna nova varijanta, zahtjev, kad se htjelo nametnuti Australiji jedna vrst aboriđenske vlasti koja bi sukladno s već ustanovljenim zakonodavnim institucijama vladala zemljom. Ta namjera nije uspjela, referndum koji je kostao 450 miljuna dolara je propao. Tako da je i ova, već od prije, ideja promjene datuma Dana Australije za nešto prikladnije također u padu. Većina Australaca njih 65% želi očuvati status quo, što je ustvari porast od predhodnih godina.
Ovakve krivo postavljene i slabo smišljene promjene kao i samo pitanje samostalnosti aboriđenske rase, ako je to uopče moguće, nas tjera na usporedbu sa borbom Hrvata za svoju slobodu i samostalnost. Dali se tu radi o sličnim ili sasvim drugačijim prilikama.
Kao prvo ključna razlika je da je Hrvatska već jednom postojala kao država, kao kraljevina, da je prestala biti državom ali nije izgubila svoje povlastice, svoje narodno obilježje, posebnost kraljevine unutar jedne druge kraljevine sve do Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kasnije je ona ta prava vratila, za kratko, da bi se onda još jednom uklopila u jednu novu zajednicu naroda u kojoj je ona bila jedna od federativnih jedinica. No, da bi se oslobodila te ne demokratske tvorevine morala je voditi rat za konačno, ovog puta kompletno oslobođenje i državnotvorno osamostaljenje.
Nasuprot, aboriđnski narod ili bolje rečeno narodi, plemena, njih 250, nikad nisu postigli u svojih 60.000 godina postojanja neku društvenu koheziju, zajedništvo, niti jezično, niti kulturno a najmanje političko. Tako da suprotno tezi koja se želi plasirat da je na zemlju na 26. siječnja 1788. izvršena invazija ne stoji jer joj je nedostjala kompaktnost, uređenje, bilo kao nacija bilo kao država.
Ako je bila invazija bila je na dotično pleme koje se nalazilo u blizini a ne na cijeli kontinent. Ustvari nikakvog otpora nije ni bilo. Iskrcavanje je prošlo u miru u prisustvu jednog broja
aboriđena koji su novo došljake promatrali iz daljine.
Na 26. siječnja 1788. kapetan Phillip je podigao zastavu na australskom tlu dok je formalno oglašenje bilo tek 7. veljače kad se kolonija proglasila krunskom zemljom pod okriljem kralja Georga III. Isto tako manje poznata činjenica je da je Australija skoro mogla postati francuska kolonija umjesto engleske, jer su se te dvije velesile tako rekuč neslužbeno natjecale tko će prvi stiči u Australiju. Francuski su brodovi zakasnili za samo nekoliko dana, pitanje koje se dan danas postavlja je kakva bi bila povijest Australije da su je umjesto Engleza naselili Francuzi?
Drugim riječima priča o nekoj aboriđenskoj državi je iluzija, jer su dotična plemena bila u konstantnom međusobnom ratu. Samo pitanje neke civilizacije i kuture je problematično kad se sagleda mizerno postignuće i razvitak tokom tisučljeta prebivanja aboriđena na australskom kontinentu.
Nažalost su u međuvremenu iznikle mnoge priče, i to uglavnom iz bijelih izvora, sa suprotnim sadržajima gdje se aboriđenska kultura i znanonst diže u nebesa pozivajući se na tako zvanu „najstariju živeću kulturu u svijetu“ bez ikakvog konkretnog dokaza!
Dobro je to u svojoj knjizi Romancing the Primitive: Mit o ekološkom starosjediocu analizirao William J. Lines upučujući nas na priču civilizacije koja sama sebe kritizira, misli se na našu bijelu civilizaciju, idealizira ne-civilizirane to jest primitivna plemena kao neku idealnu zajednicu prošlosti davajuči im na taj način moč i postignuća koja oni nikad nisu posjedovali. Reklo bi se da je to, parafrazirajući aboriđenski dream time, „carstvo snova“!
Za razliku od Aboriđena Hrvati su iako nadošli na prostore Lijepe naše tokom stolječa stvorili jaku uređenu zajednicu, koja se putem veza sa susjednim zajednicama razvila kulturno i jezično, a nada sve bila je u stanju obranite se od susjednih napada i invazija. Ne uvijek uspješno, čak i pogubno, ali uvijek kao jedan identitet, iako je skoro kroz cijelo vrijeme od gubitka svog kraljevstva početkom 12. stolječa pa sve do kraja Prvog svjetskog rata bila podijeljena na tri konstitutivna dijela.
Zato i nije bilo problematično ostvariti ponovno svoju nezavisnost i to u najtežim okolnostima, prvo u vremenu Drugog svjetskog rata a zatim u vrijeme raspada Druge Jugoslavije.
U oba navrata platila je tu svoju nezavisnost krvlju ali ne radi toga što nije imala pravo na svoju državnost nego radi toga što su joj drugi to pravo negirali. Pravo na državu treba izboriti, ono se nikome ne daje samo tako, besplatno. Ako australski aboriđene žele svoju vlastitu državu onda ju trebaju izborit, ne nekim plebiscitom u kojem drugi odlučuju nego vlastitom snagom.
No, to je kako se kaže bridge too far, predaleko, jer je današnja Australija ne samo jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta nego je dala aboriđenima ono što nikad prije nisu imali, a to je pojam zajedničkog identiteta, priliku za ekonomski i društveni razvitak na razini bijele rase, sva prava i privilegije koja i druge narodnosti u multikulturnoj Australiji uživaju.
A da je to tako potvrđuje činjenica da je broj onih koji se izjasnuju aboriđenima u porastu, dok s druge strane za hrvatski narod bi se moglo reči da je narod u padu, ali to je druga priča.
Stjepan Asić
Leave a Comment