Završna epopeja, put, započela je kad je u siječnju 1984. rano u jutro u jednom mirnom dijelu Los Angelesa uhapšen 85. godišnjak Andrija Artuković bivši ministar Nezavisne Države Hrvatske (NDH) a okončala je njegovim izručenjem i suđenju u Jugoslaviji 12. veljače 1986. Na tom suđenju proglašen je krivim i osuđen na smrt.
Od raznih dužnosti koje je obavljao najviše je bila u pažnji njegova uloga kao ministar unutrašnjih poslova NDH-a, pogotovo vezano za donošenje rasnih zakona koje je on potpisao iako nije bio taj koji ih je začeo.
Čovjek u već dubokoj dobi, koji je bolovao od raznih bolesti, kao na pr. Alzheimerove bolesti, njegovi odgovori na preslušavanju nisu bili potpuni, nego djelomični, uz veliki broj ne sjećanja. Ali su ipak dali jednu interesantnu sliku ustaškog poretka koja je u mnogoćemu bila suprotna slici koju je Jugoslavia željela uputiti svijetu. I baš u tom kontrastu službenoj jugo-komunističkoj retorici leži važnost njegovog svjedočanstva!
Postavlja se pitanje što je ustvari bio razlog da se čovjeka u odmaklim godinama života stavi na sud. Što se s time željelo postići, kome je to trebalo, znajući već unaprijed zaključke suda po tipičnom komunističkom modelu, najprije si optužen (osuđen) a onda se pronalaze razlozi. U vezi Artukovića to je već učinjeno još 1945. godine kad je proglašen ratnim zločincem.
Ako je namjera njegovog izručenja bila na neki naćin poduprijeti, već u toku raspadanja, jugoslavenski režim, pogotovo nakon Titove smrti u svibnju 1980. uzimajući takozvani hrvatski fašizam kao protu polugu onda je ovo suđenje bilo jedan propust, kao i slično suđenje desetak godina kasnije Dinku Šakiću.
Dok se u ovom drugom sudskom procesu okrivljeni branio šutnjom, Artuković, jedini još živi od viših ustaških rukovodioca, nije se ustručavao, unutar svojih zdravstvenih mogućnosti, odgovarati na pitanja koliko god oni bili kontroverzni.
Primjerice, za većinu vodećih ljudi u NDH-a, onih kojih se sjećao, rekao je da su bili “pošteni” ljudi, dao im je pozitivne ocjene. Netko će reči da se to i očekivalo, brani svoje, ali nemojmo zaboravit da se radi o jednom tako rekuć senilnom starcu koji i da hoče nemože u svom skučenom pamćenju i skraćenom mentalnom kapacitetu kovati neku priču, neku pogodnu sliku, nego više u maniri jednog djeteta odgovara izravno, izvorno.
Te ljude i sebe samog označio je kao one koji su se držali moralnog zakona, “… ja držim da se nikada nisam svjesno ogrešio o moralni zakon” (St. 117) kojeg povezuje sa načelima vjere, katoličke crkve, ali isto tako “…ako se radilo protiv svoga naroda, prottiv Hrvatske države svjesno, da je uništi itd., onda sam postupao prema konkretnom slučaju od jednog do drugog” .
Osobu koju Artuković prikazuje u negativnom smislu je sam Poglavnik NDH-a dr. Ante Pavelić. Naime po njegovom prikazu u toj državi sve je uglavnom zavisilo o jednoj osobi po onoj poznatoj krilatici Luja IV: “država to sam ja”! Ispada da tu nije bilo pitanje ideologije kao takve nego diktature jedne osobe.
Imijući u vidu da se radilo o ratnim okolnostima postavlja se pitanje dali je bila moguća neka druga vrst vladavine u takvim prilikama osim diktature. Nešto što se često prebacivalo i prvom predsjedniku Republike Hrvatske (RH) dr. Franji Tuđmanu u vrijeme stvaranja hrvatske države, pogotovo prilikom Domovinskog rata.
O tome je pisao njemčki filozof G.W. F.Hegel u svojoj knjizi Filozofija povijesti. Opisujući Rimsko carstvo poznato je da su Rimljani u ključnim vremenima, opasnosti od neprijatelja, znali imenovati jednu osobu, vojskovođu, dati mu moć diktatora dok traje kriza.
Uglavnom prema Artukoviću on pa i mnogi ministri i čelnici u vladi radili su svoj posao kako su najbolje znali, često ne po poglavnikovoj volji, što je bio razlog da je Artuković iz ministarstva unutrašnjih poslova premješten u ministarstvo pravosuđa.
Interesantnan je dio koji se odnosi na Alojza Stepinca, kojemu se prebacuje da je bio blizak vrhu države? Na upit kakv je bio njegov odnos sa A. Stepincom Artukovic kaže:”vrlo dobar, intiman, kao sa rođenim bratom, on uopće nije htio iči šefu države kojega on nije htjeo, … nego bi dolazio, donosio k meni što je htjeo razgovarati sa šefom države” (St. 120).
Po pitanju fašizma Artuković negira da je bio pristaša, baš obratno, da je bio protriv. Smatrao je fašiste “vrhovnim nacionalistima i za fašistički ekspanizam, za proširenje Italijanskog imperija… ja nisam mogao se slagati ni sa … fašizmom, niti sa nacional socijalizmom” (St. 123).
Vrijedno je čuti njegovo razmišljanje o poznatoj ustaškoj krilatici:”na ljutu ranu ljutu travu”! On kaže: “Za vrijeme diktature Kralja Aleksandra Hrvatska kao pojam, historijski pojam, najstariji međju svih slavenskih naroda morala je reagirati ta Hrvatska na jedan naćin koji će biti adekuatan, onim presijama prema kojima je hrvatski narod trebao biti uništen. Da se to stanje promjeni i da se paralizira taj vrlo srpski napad koji je išao za tim da se istrijebi hrvatsko ime trebalo je na ljutu ranu ljutu travu, a ta je ljuta rana, ljuta trava, nađena u imenu ustaški pokret. To znači ustati, ustati, ustati, ustrajati ili nestajati. (Tercijem non dator). Trećeg izlaza nije bilo za hrvatski narod nego da upregne sve svoje snage, tako da se ta prokleta, prokleta, prokleta naždaja jedanput za sva vremena riješi tako da hrvatski narod može doći do svoje samostalnosti. To su bili uzroci ustaškog pokreta”(St. 141).
Sasvim oprečno od jugo-komunističkog stava, propagande, da je ustaški pokret primarno samo još jedan fašistički pokret, ideološki, a ne nacionalni, narodni, ustanak protiv velikosrpskog hegemonizma.
Po pitanju neprijatelja hrvatskog naroda indirektno dolazi i do pitanja ustupka, ili toliko naglašene prodaje hrvatskog teritorija. Na (St.142) Artuković osim srpstva upire prstom na:
“ … svi oni koji su željeli uništenje hrvatskog naroda i da se dočepaju hrvatskog jadranskog mora i bogatstva hrvatske Bosne i Hercegovine i tako dalje , koji su aspirirali za tom …”.
Jedna od kontroverznih tema je i navodno prekrštavanje (vjerski prijelaz – prema
kard. Stepincu) pravoslavnog življa na katoličku vjeru. On kaže “ pokrštavanje je bilo u izvjesnim krajevima to sam čuo”….izvjesni krugovi koji su i kažnjeni bili, izvjesni pojedinci, pokušali su katolicizam, ali ti su bili kažnjeni. To je brzo prestalo.” (St. 143).
Po pitanju židovskog pitanja izlazi na vidjelo da i tu nije bilo nekog konsensusa među čelnicima, da je rasni zakon odobren od vrha i jednostavno primjenjivan. U prijepisu ispitivanja govori se o valu Židova izbjeglica iz drugih zaračenih djelova Europe koji su nadoilazili u NDH, mnogi su slobodno nstavili put prema jugu, u od Talijana kontroliranu zonu. Taj prolaz dotičnim, prema Artukoviću, nije bio zabranjen iako su postojali anti-židovski zakoni.
Dalje na (St.144) kad je riječ o bježanju Židova iz Hrvatske on kaže:” jesu, … bježali su, bojali su se, bojali su se terora. … Terora kad su vidili da još nije pravi zakon mogao stupiti na snagu, pošto je bilo izvanredno stanje, bježali su radi toga, jer nije još bila uspostavljena upravna vlast u Hrvatskoj državi, koja bi mogla spriječiti eventualne incidente…..To je bilo u početku, uostalom kasnije čim je Hrvatska vlast dosla do izražaja, jer se je to umanjilo i poslje uopće i nije bilo pitanje, židovsko pitanje”.
Kao zaključni citat sa saslušanja Amdrije Artukovića vrijedi ova njegova izjava koja oblikuje cijelu ovu priču: “da, ali sad tako su, takve su prilike dozvolile da je bolje išta nego ništa. … Da nije bilo Pavelića nebi bilo …… Hrvatske. Svagdje treba tražiti gram mogućnosti, pod kojima se izvjesni dobici dobivaju i pod kojim se gubitci moraju dat, izgubit, dati kao naplatu”(St. 152)..
Ovaj kratki osvrt na Artukovićeve izjave prilikom suđenja ne teži veličanju niti opravdanju ustaškog pokreta, nego želi dati jedan uvid u to još upitno i skrajno politizirano vrijeme hrvatske povijesti. Svjedoćenje Artukovića je vrlo važno u smislu da je bio u samom centru događaja, u samom vrhu, iako nije bio, kako je izjavio, član Glavnog ustaškog stana.
Zato ovaj skup dokumenata sakupljenih u knjizi Andrija Artuković – dokumenti o uhičenju, saslušanjima i presudi od Mladena Pavkovića zaslužuju našu pažnju i dublju analizu.
Stjepan Asić
Leave a Comment