Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović odlikovao je Redom kneza Domagoja s ogrlicom hrvatskog domoljuba, humanistu, gospodarstvenika i uglednog iseljenika Antona Kikaša, koji je 31. kolovoza 1991., u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, učinio izniman podvig, kakvih je bilo malo i u svijetu. Naime, kao što je poznato, toga je dana dopremio oružje (oko 19 tona!) u zagrebačku zrakoplovnu luku Pleso, u zrakoplovu Uganda Airlinesa Boeing 707, s kojim je i sam stigao, svjestan da zbog tog čina stavlja na kocku i svoj život.
O tome je potresni dokumentarni film snimio i Jakov Sedlar – „Nisam se bojao umrijeti“.
Ovaj junački pothvat ovog hrvatskog domoljuba zabilježili su i mnogi mediji u svijetu, što je također doprinijelo da se sazna istina o hrvatskoj borbi za slobodu. Kad je zrakoplov prisilno prizemljen, i kad su iz njega izašli piloti i jedan od Junaka Domovinskog rata – Anton Kikaš, zločinci zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA) srdačno su se pozdravili s pilotima, a jedan naoružani pripadnik JNA s nekoliko bombi na prsima povukao je Kikaša na stranu, dok ga je drugi s uperenim oružjem zatražio dokumente. U tom trenutku netko je dobacio –„Sredite to ustaško đubre!“… A u zrakoplovu nalazile su se iznimno velike količine svih mogućih oružja i naoružanja, poklon hrvatske zajednice iz Toronta, Ministarstvu unutarnjih poslova, Zboru narodne garde i hrvatskim braniteljima.
Takav domoljubni podvig nije zabilježen ni u jednom ratu, bez obzira što je neslavno (zbog izdaje) propao. Čak su pojedinci, poput Manolića, u svezi s time proglasili Kikaša i „udbašem“, „kosovcem“ i nametali mu druge razne pogrdne nazive, ali Kikaš je i to podnio, iako je sve to bila jedna dobro smišljena laž.
Nu, nakon prisilnog slijetanja, Kikaša je JNA prebacila u jednu od ćelija vojnog zatvora u Beogradu, gdje su ga dodatno mučili, gotovo tri mjeseca. Slomili su mu rebra ili kako naš narod kaže- „U njemu su pretukli Boga!“ Uz slomljena rebra, gležnjeve i drugo, trebao je preživjeti i svakodnevne prijetnje da će ga strijeljati.
- „Ode ti svom Poglavniku, mi samo čekamo naredbu da te izbušimo ko fudbalsku loptu“ – govorili su mu., a o tome u Sedlarovu dokumentarnom filmu svjedoče i dvojica vojnika, čuvara u zatvoru.
Sjećajući se toga, Kikaš je jednom rekao: „Nakon što smo sletjeli i nakon ispitivanja počela je tortura, zapovjednik Jugomir Bajić je vikao i galamio, psovao, prijetio i kad je vidio da nisam reagirao, onda sam od udaraca završio na podu. Naredio je da dokrajče posao. Ne sjećam se što se dešavalo, znam da su me kao vreću ubacili u helikopter prema Beogradu. Po dolasku u Batajnicu, naređeno je da me stave u kut u čekaonicu i da cijevi pušaka budu uperene na moju sljepoočicu, to je bio doček“…-kazao je. Nu, ovaj veliki i istinski hrvatski domoljub sve je dostojanstveno izdržao. Čekao je da počne suđenje, pa da im kaže – „Ne priznajem ovaj sud, jer nije nadležan!“
Međutim, to se nije dogodilo, jer su hrvatska i srpska strana dogovorile razmjenu, tj. da Antona Kikaša razmjene za teškog zločinačkog generala Aksentijevića, kojeg su hrvatske snage zarobile u okolici Karlovca.
Kikaš je oslobođen 25. studenoga 1991.. Razmjena zarobljenika je obavljena u zračnoj luci Pleso.
- Na taj dan- kazao je- ponovno sam se rodio!
Međutim, kad su ga nakon povratka u Kanadu pitali – jel bi to opet učinio, rekao je:
- „Ako bi bio napad od strane vanjskog agresora, ponovno bih to učinio i za Kanadu, kao što sam to učinio za moju domovinu Hrvatsku!“
Inače, korijeni Antona Kikaša su iz mjesta Međugorje (Bijakovići), danas čuvenog svetišta Odrastao je u Bosni, malom rudarskom gradu, u obitelji s petero djece. Školovao se u Sarajevu i diplomirao na Geodetskom fakultetu u Zagrebu. Nakon toga otišao je u Kanadu gdje je ostvario svoje životne snove, gdje je uostalom dobio i mnoge prestižne počasti i nagrade, između ostalog Dijamantsku jubilarnu medalju Kraljice Elizabete II., a njegovo ime spominje se i u najprestižnijim kanadskim i svjetskim gospodarskim i inim knjigama i publikacijama.
Hrvatsku nikada nije zaboravio!
A očito Hrvatska i Hrvati nisu zaboravili ni njega ni njegov veliki doprinos u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države!
Možda je ovo odličje, za koje ga je predložila Matica hrvatska, došlo „prekasno“, ali za pohvale i priznanja – nikad nije kasno.
Mnogi se pitaju: odakle mu toliko snage i energije, a on često odgovora- ništa mi nije teško za Hrvatsku, ali i za svoju drugu Domovinu- Kanadu!
Biskup Juraj Jezerinac, koji je i nazočio u Predsjedničkim dvorima dodjeli priznanja, još je davno rekao:
- „Anton je renesansni čovjek. Pun je pozitivnog duha, uzvišenih ideja i uvijek odlučan ispuniti svoje ciljeve. Njegova ljubav prema čovječanstvu je vrhunac njegove iznimne ostavštine!“
Stoga, sve čestitke ovom velikom i dokazanom hrvatskom domoljubu, a prije svega iznimnom i jedinstvenom – Čovjeku!.
Mladen Pavković
Leave a Comment