By Uvod
Kao individua koja je više puta dosad pisala o vlastitom nacionalnom identitetu i svjetonazorskom pogledu te kao netko tko ga definira poprilično nekonvencionalno – politički, no kroz prizmu filozofske misli, ali i kao sociološki fenomen – subjektivno ću se u kratkim crtama, a u esejističkoj formi, osvrnuti na svojevrsne anacionalne poglede koji bivaju odraz negiranja realističkih društvenih mehanizama te poprimaju iluzorne značajke, a okarakterizirani su kao anacionalna utopija. Ovaj kratki osvrt separiran je na tri podnaslova: Identitetski bitak, Nacionalizam kao vid političkog identiteta, Deterministički kaos i destrukcija hibridne globalizacije. Autor je Nikola Puzović (r. 2006., Rijeka) – autodidakt, aktivist i publicist iz Vojvodine.
Identitetski bitak
Svojedobno sam pisao i o određenim autobiografskim značajkama u kontekstu identitetskog bitka. U publikaciji naslovljenoj Autodestruktivna individualistička bit: branik opstojnosti – pišem o karakternoj individualističkoj crti kao činu svjesne pripadnosti nacionalnom kolektivu.
Sa sociološkog aspekta možemo zaključiti kako nacija kao kolektiv jest primarni eksponent realističkog mehanizma društva, odnosno samog poimanja sustava. Identitet kao kolektivna odrednica ima presudnu društvenu ulogu na mikro planu definiranja svakodnevične zbilje. U kontekstu lokalnog realizma i mikro-sociologije, identitet jest socijalni kapital. Iako na makro planu (primjerice: gospodarski u kontekstu međunarodnih globalističkih korporacija) često nailazimo na distinkciju – nepobitna je činjenica da pojedinačno identitet ima značajnu ovozemaljsko-životnu ulogu.
Kada nailazimo na ljude koji svjetonazorski podliježu globalističkim i/ili anacionalnim krugovima – uviđamo kontradikciju. Naime, postajemo svjesni kako utopijski modeli anacionalne politike (promatrajmo nominalistički) nisu u praksi funkcionalni. Tako ćemo naići na iluzionističke ideje poimanja općeg društvenog poretka koji u stvarnosti ne postoji. Ukoliko imamo kolektivnu smjesu u vidu društva – koja kroji sustav, a koji jest aparat moći nad jedinkom – onda razumijemo i proces kauzalnosti. U ovom slučaju, kauzalna posljedica odstupanja od glavnog narativa jest izopćenost. Prema tome, sam čin manjinske nacionalne pozicije (što pišem kao pripadnik manjinske zajednice) jest čin individualizma kroz svjesnu pripadnost kolektivu, no ujedno ona postaje i akcija otpora. U tom kontekstu, anacionalne ideje su iznova neodržive, jer zapravo bivaju u kontradiktornosti s identitetskim bitkom: ništavnost vlastitog „ja“.
S filozofske strane, zaključio bih kako je čin kolektivizma čak nužno zlo primoranog bivstvovanja. Mi smo podvrgnuti procesima. Procesima koji su nezaustavljivi – van naše kontrole. Najbolje što možemo učiniti jest prihvatiti zadatu „igru“ i pronaći smisao u patnji – čime se djelomice referiram i na filozofiju Arthur Schopenhauera i Friedrich Nietzschea. Činjenica jest: svjetovna dinamika je nužda, tj. svijet počiva na aktivnim principima. Ukoliko bismo prihvatili anacionalni model, mi ne bismo riješili problem, već bismo ga ignorirali – što ne samo da nas vodi u tobožnji funkcionalni nihilizam – već u apsolutni. Pod pojmom „funkcionalnog nihilizma“ podrazumijevam čin otpora nametnutim očekivanim normama u kontekstu empirijske stvarnosti, odnosno onoga što je u kontekstu „ja“ nedokazano, neutemeljeno. Pokušat ću to staviti u nacionalno-politički kontekst pa navesti sljedeće: manjinska pozicija mogla bi se protumačiti kao funkcionalna, ali nikako oportunistički – što rezultira aktivnom pasivizacijom. Priklanjanje većini značilo bi aktivno učešće, ali anacionalizam bio bi okarakteriziran kao potpuna identitetska kapitulacija – jer takve ideje nisu održive. Ukoliko bismo se osvrnuli kroz povijest, uvidjeli bismo propast mnogih sličnih koncepata, pa i federativnog socijalističkog uređenja jugoslavenske tvorevine. Prosto je neshvatljivo kada uvidimo kako tobožnji sunarodnjaci (formalno) koketiraju sa simbolikom takvih režima. – Režima u kojoj bi i sama filozofija predstavljala problem, a kamoli ikakvo političko djelovanje suprotno vladajućem „apsolutu“. U tom kontekstu, kao netko tko kritizira upravo takvo postupanje, iniciran je i ovaj esej.
Zanimljiv je i fenomen „rastakanja“ političkog hrvatstva u Vojvodini. – Makar to bilo samo osobno zapažanje. Naime, nerijetko je ono manje političko, a više religijsko. S obzirom na to kako se često religija stavlja u identitetski kontekst – a što za cilj ima svojevrsnu radnju preinake, tj. interpretiranje njene uloge kontekstu nacionalne odrednice – ne treba nas čuditi ni činjenica da je upravo katolička crkva katkad identitetski nositelj. Ovu temu sam poviše sociološko-filozofski razradio u jednom od prethodnih eseja, a naslovljenom Religija kao nacionalno-politički konstrukt.
Nacionalizam kao vid političkog identiteta
Nerijetko gledamo potpuno pogrešno poimanje nacionalizma kao ideologije. S nekog pukog filozofsko-političkog gledišta, konstatirao bih kako je čin nacionalizma štošta što upravo prakticiraju individue koje aktivno negiraju širu nacionalnu pripadnost. Prosto, nisu svjesni kako je svjetonazor usađen, odnosno dio njihovog bića. – Ignoriraju ga. Tu refleksiju. Taj realistički mehanizam…
Ovdje mogu navesti jedan primjer: čovjek koji je jedne nacionalnosti, ali teži ka tobožnjem pacifizmu pod krinkom anacionalnih ideja – prije ili poslije uviđa nepostojeću korelaciju. Naime, pod utjecajem socio-političkih (ne)prilika on je primoran izjasniti se. Tu je ključan dio: utopija „pada u vodu“. Tako sam identitet jest politički. Čovjek je slobodan izjasniti se kako god poželi, u skladu s vlastitim preferencijama, nevezano s biološkim, kulturnim, jezičnim i drugim činjenicama – koje jesu ključni čimbenici, no ne i presudni – a katkad su čak i ništavni. Osvjedočio sam se bezbroj puta kako tobožnje pristalice anacionalizma „pucaju“ u kritičnim trenucima.
Upravo je u ovoj realpolitičkoj i realističnoj životnoj zbilji sve podložno društvu i sustavu koji održavaju državu. – Državu koja je u samoj funkciji nacionalna. Kompromitacija nacionalne komponente je uistinu paradoksalna, jer sam identitetski bitak počiva na nacionalizmu. Upravo tu nailazimo na nerazumijevanje nacionalističkih i liberalnih koncepata. Izvorni nacionalizam, poput Starčevićevog u 19. stoljeću nerijetko se pripisuje radikalnim politikama suvremenog doba ili reliktu prošlosti (totalitarizmima). Za mene osobno – simbioza bilo kakvog domoljublja nije funkcionalno moguća bez nacionalističke komponente. Domoljublje je širok pojam, pa ono može biti i ekološke prirode te višeslojno, a kao takvo je plemenito. – No kada je riječ o nacionalnim državama, onda je svako negiranje nacionalističke ideologije primjer paradoksa. Ogledati politički (time i nacionalni) identitet van konteksta nacionalno-ideološke odrednice nije moguće. Naravno, u poimanju samoga identiteta postoje i određene biopolitičke i druge zablude – gdje zapravo nailazimo na sociološku zanimljivost: oba krila (nacionalno i anacionalno) podliježe upravo svakojakim pseudo konstruktima. Zaključak je taj da identitet kroji svjetonazor, ali uzgred tome – čak i anacionalisti u složenim prilikama postaju nacionalisti. Na taj način, reflektira se počesto sva štetnost i sva nefunkcionalnost hibridnih modela prvotne negacije vlastitog identiteta.
Deterministički kaos i destrukcija hibridne globalizacije
Globalistički poredak nedvojbeno reproducira beskonačnost konzumerizma i privid emancipacije kroz radikaliziranje izvornih ideja i pokreta (primjeri: neo-liberalizam, neo-feminizam, protukršćanstvo – kao svojevrsni izdanci liberalizma, feminizma i sekularizma). „Tehno-menadžerski“ elitizam djeluje na sustavnoj indoktirnaciji, biološkoj rekonceptualizaciji, nacionalnoj eliminaciji, negativnoj društvenoj homogenizaciji te duhovnoj destrukciji.
U (ne)jasno definiranim globalističkim centrima moći – gubitkom suverenosti nad društvom, sustavom, i u konačnici državom – susrećemo se s problemom samoga bitka. Globalistički centri moći u ovom slučaju postaju međunarodne institucije i međunarodne korporacije. Njihova osnova jest utjecaj i profit – neograničen. Postoje mnogi primjeri gubitka suverenosti, koji završavaju katastrofalnim posljedicama po etnos. Ovdje možemo istaknuti organizacije kao što su Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) – eng. World Health Organization (WHO) ili Svjetski ekonomski forum – eng. World economic forum. – Što izdvajam samo kao primjer organizacija sa širim globalnim utjecajem, iz čijih centara moći biva diktirano upravljanje niže rangiranim moćnicima, odnosno liderima obesmislenih država – destruktivno globaliziranih protektorata. Pritom, ne govorim o deklarativnoj snazi države kao takve, jer su višem utjecaju podložni gotovo svi – pa u tom kontekstu pišem i o fiktivnom nacionalizmu – koji, dakako, postoji. Ovdje se ogleda važnost nacionalne suverenosti, koja je kao takva opet pod znakom pitanja. Razloga za to je mnogo, a jedan od njih je svakako gospodarski, gdje ugledamo paradoks ovisnosti od sfera viših utjecaja. – O čemu sam ranije pisao komentirajući osobni vrijednosni svjetonazorski prikaz, a osvrćući se na nefunkcionalnost kapitalističkog gospodarskog modela. Također, ovdje je klasičan primjer kako identitet nestaje na makro planu – globalnom, elitističnom, nadnacionalnom… Ne treba zato dovoditi u korelaciju suverenističke gospodarske i nacionalno-političke modele sa pojedinim ideologijama – pogotovo ideologijama koje guše temeljne slobode: izvorni nacionalizam i izvorni liberalizam!
Nikola Puzović
