Oni koji najviše rade cijeli život, u našem su društvu najtiši. O njima se najmanje govori, a još manje piše. Kada ste, na primjer, u javnim glasilima, a osobito na dalekovidnici, u nekoj emisiji vidjeli razgovor s običnim radnikom koji je ostao bez svoje tvrtke? Kada ste čuli sudbinu čovjeka čiji je cijeli radni svijet preko noći nestao? Gotovo nikada! Njih nema ni u knjigama ni u filmovima. Za javni prostor oni su nevidljivi. Pojave se tek rijetko, uglavnom u brojkama prebrojavanja javnih gubitaka ili u crnim kronikama nakon nesreća na radu. Pogledajmo samo strašan i svjež primjer varaždinskog Varteksa. Taj tekstilni div nekada je zapošljavao i više od deset tisuća radnika. Ti su ljudi desetljećima odijevali generacije, gradili pogone i stvarali vrijednost, a danas ta tvrtka više ne postoji. No, što je najgore, s njom su u zaborav i povijest tiho otišli i svi ti silni radnici. Postali su tek izbrisana imena na zavodu za zapošljavanje, dok bageri ruše njihove hale kako bi napravili mjesta za nove trgovačke centre.
A ti isti radnici bi i te kako imali što reći. Mogli bi govoriti o mukotrpnom radu, teškom životu svojih obitelji i mizerne niskim plaćama. Službena zakonska najmanja plaća iznosi tek 1.050 eura bruto, što radniku nakon poreza i davanja ostavlja svega oko 800 eura neto za preživljavanje u surovim uvjetima divljanja cijena. Nitko se u studijima s blještavim svjetlima ne sjeti pitati tog čovjeka kako s 800 eura prehranjuje obitelj. Nitko ih ne pita jesu li ovoga ljeta vidjeli more ili su, poput povlaštenih slojeva, mogli otići na nogometnu utakmicu u SAD. Dostojanstvo radnika zamijenjeno je potpunim zanemarivanjem.
Zaboravlja se i povijesna istina, a ta je da je među tim radnicima bio najveći broj branitelja i dragovoljaca u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. Iz tvorničkih hala, s gradilišta i njiva, stotine tisuća običnih radnika otišlo je na prvu crtu bojišta braniti domovinu, a da nisu nikada pitali ni za cijenu te njihove velike žrtve. Kada je rat završio, ti isti ljudi nisu tražili povlastice ni prijevremene mirovine, vratili su se svojim strojevima, nastavili raditi, uplaćivati u državnu blagajnu i graditi ovu zemlju iz pepela. Danas, gotovo dvije stotine tisuća hrvatskih branitelja i dalje svakodnevno radi na najtežim radnim mjestima. Ako nisu bili teško ranjeni, ako ih metak nije okrznuo, na taj se lavovski dio njihova života danas više nikada nitko ne osvrće. Prolili su krv na bojištu, a znoj u pogonima, da bi zauzvrat od vladajućih moćnika dobili položaj društvenog viška.
Ti ljudi cijeli život rade i odriču se, vjerujući u lažnu nadu da će im biti bolje u mirovini. Mnogi od njih tu mirovinu i ne dočekaju. Prosječna životna dob svih umirovljenika iznosi visokih 73 godine. Oni koji pak uspiju odraditi cijeli radni vijek ostanu u potpunom šoku. Službeni podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) razotkrivaju tu nepravdu do kraja. Ukupna prosječna radnička mirovina u Hrvatskoj iznosi jadnih 567,21 euro. Tu crkavicu prima čak 1,13 milijuna naših sugrađana koji su mirovinu ostvarili prema općim propisima. Čak i oni koji su odradili 40 i više godina punog radnog staža (što uspije tek svaki četvrti umirovljenik), u prosjeku primaju 879,69 eura. To jedva pokriva osnovne životne troškove i režije, a dramatično je manje od ionako nedostatnih radničkih plaća. Za to vrijeme, vladajući im cinično nude nekakve sitne dodatke od tri eura po mjesecu provedenom na bojištu, misleći da se tim mrvicama može kupiti prešućeno dostojanstvo.
Kada jednom odu iz tvrtke kojoj su dali cijeli svoj život, ili kada im se tvrtka sruši pred očima, vrata se iza njih zauvijek zatvaraju. Nemaju više pravo ni ući i razgledati pogone koje su godinama gradili i u ratu branili. Na njihova mjesta, osobito na upravljačke i takozvane poslovno-voditeljske položaje, dolaze novi ljudi. Ti novi likovi zgrtanja novca u godinu ili dvije zarade više nego što je običan radnik i branitelj uspio mukotrpno privrijediti u 20 ili 30 godina teškog rada. Život ide dalje, a ustroj društva radi po pravilu: tko preživi, preživi. Radnički stalež, koji i dalje drži ovu državu, tako i na radnom mjestu i u mirovini ostaje potpuno nevidljiv.
Krajnje je vrijeme za opće buđenje javnosti! Dokle ćemo mirno promatrati kako se gazi kralježnica ovog društva? Posebno zvoni na uzbunu sramotan odnos prema radnicima koji su ujedno i hrvatski branitelji. Ti su ljudi dva puta zadužili domovinu. Jednom s puškom u ruci pod kišom granata, a drugi put s alatom u žuljevitim rukama pod teretom divljeg tržišta. Dopustiti da heroji koji su obranili državu danas u starosti prekapaju po kantama za smeće ili jedva spajaju kraj s krajem s jadnom milostinjom od mirovine, grijeh je koji vapi do neba. Javnost više ne smije okretati glavu i hraniti se jeftinim političkim predstavama i ispraznim proslavama. Moramo progledati i podići glas za svoje očeve, majke, braću i susjede. Vrijeme je da prestanemo pljeskati povlaštenim foteljašima, a počnemo zahtijevati pravdu, poštenu plaću i častan život za naše prešućene radnike i branitelje. Bez njih nema i nikada neće biti Hrvatske!
Mladen Pavković
Leave a Comment