Zarobljena Hrvatska ili zarobljeno društvo? (uvodno obrazloženje, drugi dio)

Evo, nastavljamo sa drugim uvodnim dijelom u kojem prikazujemo hrvatsko današnje okruženje, kao i probleme koji nas pritišću i bole. Analiza i prikaz stanja početni je korak na putu strukturiranja problema, i u konačnici, vizije i prijedloga rješenja. U prvom smo dijelu uvodnog obrazloženja analizirali neke aktualne stavove i mišljenja koja kruže kroz komunikaciju među narodom te zavrjeđuju biti javno izrečena. U ovom drugom dijelu baviti ćemo se konkretizacijom problema i obrazloženjem nerazumne šutnje države i državne politike. Način postupanja države prema nagomilanim problemima nije prihvatljiv, bremenit je neznanjem i nerazumijevanjem situacije i problema, kao i arogantnim pokušajima zakonskog rješavanja autoritetom političke moći i vlasti. A sve se svodi na sistem „pokušaja i pogrešaka“. Kako se to prihvaća u hrvatskom društvo najbolje govore, iseljavanje, korupcija i nepotizam koji su duboko ukorijenjeni u današnje hrvatsko društvo i ekonomiju.

Dakle, brojni su problemi koji danas opterećuju Hrvatsku, njeno društvo, ekonomiju i narod u cjelini. Problemi su to koji izvan Hrvatske ocrtavaju Hrvatsku kao jako loše organiziranu državu, nepodesnu za investicije, podesnu za korupciju i problematična ulaganja, državu lijepu za ljetovanje, ali ne i za rad u njoj, državu ugodnu za strane umirovljenike kojih nije briga za stanje u Hrvatskoj već uživaju u mediteranskoj klimi i prirodi, državu sa bogatim resursima koje bi bilo dobro preuzeti, i još mnogo čemu što nije za pohvalu.

Koji su to problemi koji su se nakupili „ispod tepiha“ koji je već poprilično nabubrio pa puca po šavovima tražeći da se problemi riješe. Evo navesti ću samo one koji mi danas padaju na pamet, a zasigurno ima ih mnogo više, pa krenimo po područjima.

• U domeni politike, Hrvatska je prihvatila višestranačje po uzoru na razvijene države EUa. Sve hrvatske stranke, barem one koje su parlamentarne, djeluju kroz Hrvatski Sabor, što izgleda moderno na prvi pogled. Pritom su se u 30 godina države na vlasti smjenjivali HDZ i SDP kojima su druge stranke, željne participiranja u vlasti, priskrbile parlamentarnu većinu. U želji dinamiziranja javnog stranačkog sučeljavanja, rasprave su česte, dinamične, ali prečesto „šuplje“. Sve se svodi na pokušaj zbacivanja stranke na vlasti i preuzimanje vlasti, dok je domoljublje i služenje državi i narodu posve zamrlo. Pitanje je, da li je ovakva politička scena dobra za državu Hrvatsku i hrvatski narod? Odgovor će uslijediti u istraživačkom dijelu ovih tekstova, a biti će dio najavljene knjige.
• U domeni politike nailazimo i na problem manjina, kojih, kao članova Hrvatskog Sabora ima čak 8. Nije jasno zašto? Poznato je da je u starom jugo-hrvatskom Ustavu bilo naznačeno da u Hrvatskoj žive Hrvati i Srbi, ali sada tog Ustava više nema pa u Hrvatskoj žive Hrvati, a svi drugi su manjine. Ali kao da taj stari „jugo-hrvatski-ustav“ protiv kojeg smo se borili u Domovinskom ratu i nadalje živi. Od svih država EUa samo četiri države imaju manjine u parlamentima: Slovenija (2), Belgija (1), Danska 4 i Hrvatska čak 8 članova iz grupacije manjina. Prema sugestiji EUa poznatoj kao „Venecijanska konvencija“ sugerira se svim članicama EUa da ne unose manjine u parlamente, što je posve logično. Nažalost, Hrvatska to odbija, kao da nije jasno i legitimno da u Hrvatskoj živi hrvatski narod i brojne nacionalne manjine. Logično je da manjine nemaju mjesta u parlamentima država EUa, budući manjine imaju zadatak očuvati svoju kulturu i obogatiti time državu u kojoj žive. Hrvatska se zaista može ponositi kulturom manjina, ali one ne smiju sudjelovati u političkim odlukama Sabora. Nažalost, mi to ignoriramo pa se ostavlja prostor narodu za diskusiju i rješavanje.
• U domeni politike mnogo toga nije jasno u Hrvatskoj, pa tako, primjerice, nije jasna nacionalna pripadnost stranaka kao što su IDS, SDS, pa i HDZ koje imaju nacionalni predznak pa čak predznak drugih država ili pak regija. Čemu to? Zar nije uputno razvijati stranačku strukturu Hrvatske sukladno političkim karakteristikama, kao što to rade sve razvijene države svijeta i EUa, a ne nacionalnim? Pitam se nadalje, što stranka umirovljenika radi u Saboru? Zar pitanje socijalne skrb i života umirovljenika nije dio nacionalnog podsustava socijalne skrbi, a ne učešća u vlasti i nacionalnim problemima u Saboru? Zar nisu dovoljni pridjevi u naslovu stranaka, socijalistička, demokratska, liberalna, konzervativna, laburistička i druga stranka, kao što to koriste stranke drugih uljuđenih država? Zašto radimo još veće zbunjivanje naroda uz sve poteškoće koje imamo?
• U domeni politike, ali i političkog djelovanja hrvatskih političara, otvoreno je pitanje zašto/kako političari ulaze u politiku u ovom stanju u Hrvatskoj. Pitao sam neke pa nisam baš sretan njihovim odgovorima. Pitam, zašto neobrazovani ulaze u politiku kada su neobrazovani, ali također, zašto obrazovani ulaze u politiku, posebno renomirani liječnici kada je razvidno da nitko nije „izvukao živu glavu“ prilikom smjene. Što je to što te ljude potiče, jer plaće državnih dužnosnika nisu velike, a kompromitiranje je za cijeli život i u velikoj je vjerojatnosti da će im se dogodi. Kao odgovor mi ostaje samo jedno, a to je sotonska ljudska potreba za moći, moć čovjeka nad čovjekom i odlučivanje o tuđim životima. Ono što bi trebalo krasiti političare je služiti državi i narodu, ali to na hrvatskoj političkoj sceni nećete naći. Pitanje ostaje za diskusiju i sociološko istraživanje….

 

• Domena društveno-političkih problema također je bogata neriješenim problemima. Primjerice, nakon svakog rata država pobjednica piše svoju povijest koja postaje službena nacionalna povijest te ulazi u udžbenike. Domovinski rat je završen, Hrvatska je nova europska država, imamo veoma kvalitetan Institut za turizam u Zagrebu čiji se članovi povremeno pojave na TV sa jasnim tumačenjima hrvatske povijesti, ali službene povijesti Hrvatska nema. I onda opet međusobno narod raspravlja, ne slaže se, te se sukobljavamo oko naše povijesti. Zašto?
• Također, u domeni društveno-političkih problema i nejasnoća ostala su službeno neriješena neka imena koja je EU davno riješio, kao što su Hitler-Staljin-Tito, tri zla koja su pogodila Europu, nacizam-fašizam-komunizam. Tome nam se pridružuje i ime Ante Pavelića i NDH, kratkotrajne države kao dijela Drugog svjetskog rata. Sva su imena povijesno negativna pa je EU to riješio, ali Hrvatska nije. Pitam se zašto vladajući u Hrvatskoj ne rješavaju taj jasan problem koji je EU riješila, a mi u Hrvatskoj održavamo taj problem živim? I opet, narod ima temu za rasprave jesu li Tito i Pavelić bili pozitivne ličnosti ili pak negativne, i tu slaganja nema, već dapače, opet sami sukobi u narodu.
• U domena društveno-političkih problema ostao je neriješen i problem lustracije. Pisalo se dosta o lustraciji, kao, „lustracija DA“ i „lustracije NE“ pa kao da je prevladalo „lustracija NE“, ali opet potiho, bez participiranja države. O čemu se tu radi? Mora biti jasno da su Tajne službe uz podršku „nekih sila koje upravljaju svijetom“ srušile Berlinski zid 1989. te su se svi totalitarizmi počeli raspadati. Raspao se tako i Jugo-komunizam i Jugoslavija, a subjekti koji su za to zaslužni, uz dragovoljce i branitelje, bio je dr. Franjo Tudžman i hrvatski Udbaši. Treba shvatiti da nije bilo lako hrvatskim Udbašima koji su još uvijek radili u službama one totalitarne države raditi za Hrvatsku koja se tek trebala stvoriti. Sve je ipak bilo neizvjesno a Srbija je bila vojno nadmoćna. Ali, svjedoci smo velikog Ivice Račana, predsjednika SKH koji je 22. siječnja 1990. izašao na pozornicu 14te Sjednice Saveza komunista Jugoslavije u Beogradu i rekao ono presudno „Mi (izaslanstvo SKH) ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca“ što je označilo izlazak Hrvatske iz Jugoslavije. Teško je Ivica Račan do toga došao u tadašnjoj KPH (Komunističkoj Partiji Hrvatske), jer je Ivica Račan na unutar komunističkim izborima na 11tom kongresu SKH samo za 1 glas pobijedio Ivu Družića koji je kao dužnosnik Tajnih službi JNA htio zadržati Hrvatsku u Jugoslaviji.

(www./hr.wikipedia.org/wiki/11._kongres_SKH#:~:text=Izabrano%20je%20novo%20vodstvo%20SKH%20na%20čelu%20s,staroga%20predsjednistva%20Partije%20ostao%20je%20samo%20jedan%20član. ) Hrvatski su Udbaši tada pokrenuli proces stvaranja Hrvatske, ali nisu bili jedinstveni. Bilo je tu onih koji su i nadalje nastavili raditi na rušenju Hrvatske države kao ideje, a nastavili su i tijekom Domovinskog rata u kojem je bilo puno izdaja i likvidacija važnih Hrvata (i ja sam bio sam izdan nekoliko puta, ali Bog me je sačuvao.) Poslije rata neki Udbaši su se javno pokajali, i svaka im čast, jer to nije lako. Mnogi su ostali i nadalje prikriveni, a ima iz preko tisuću. Lista je poznata, ali je zavijena tajnom. Rezultat toga su njihova djeca koja su danas na funkcijama pa je nejasno radi li se o zaslugama ili o rovarenju protiv današnje države Hrvatske. Neki, ozloglašeni, bili su nekoliko mandata na najvišim položajima u Hrvatskoj, vodeći najosjetljivije poslove u državi. Ostaje pitanje, zašto se to ne riješi nego se i u tome ostavlja zbrka, diskusije i sukobi u narodu?

• U društveno-političkom životu Hrvatske ostala su otvorena brojna ključna nacionalna pitanja, kao što su primjerice vrsta društva i vjerska odrednica Hrvatske. Ključno je pitanje da li se Hrvatska razvija kao građansko društvo i građanski postavljena država, što nije nigdje jasno navedeno kao cilj. Pitanje vjere, koje je ključno za život građana u svakoj državi, još uvijek nije jasno postavljeno. Činjenica je da je Hrvatska po svojoj povijesti, a i izjašnjavanju građana, katolička država, ali to nije jasno kazano. Tek se posredno to može zaključiti pa tako postoji Katolički Vojni Ordinarijat koji jasno kaže da je Hrvatska katolička država. Pokušaji trganja krunica u Domovinskom ratu dragovoljcima poznata je, ali snaga krunice i Božja pomoć u ratu bili su za mnoge jasno naznačene. Ipak ostalo je nejasno koje je mjesto Crkve u Hrvata u hrvatskoj državi pa se i tu razvija sukob mišljenja u narodu.
• U domeni društveno-političkog života Hrvatske prisutni su i drugi problemi, kao primjerice neprimjerena zaštita kaznenih i nezakonitih dijela, unatoč konačnih sudskih presuda. Taj problem prisutan je do samog državnog vrha pa i samog Hrvatskog Sabora, pri čemu Sabor gubi toliko važnu vjerodostojnost Sabora i hrvatske vlasti. Dokumentacija je poznata i neću je iznositi, ali ako netko od političara koji nisu uhljebi želi imati uvid, imat će priliku. Narod to vidi, pa mladi iseljavaju, jer ne vjeruju više u organe svoje države.

 

• Važan je također državni segment državnog ustroja i stabilnosti koji je također ostao neriješen. Radi se tu prije svega o uspostavi makro nacionalnog sustava sa svim segmentima sustava koji ima i razvija svaka razvijena država, a bez kojeg država upada u brojne probleme i kaos. Taj sustav Hrvatska nije izgradila. O čemu se radi nije lako obrazložiti putem ovog portala pa ostavljam to za knjigu koja će uskoro izaći i koja to detaljno obrazlaže. Ostaje činjenica da Hrvatska nema makro nacionalni sustava, već sve rješava šumom zakona kao da zakoni rješavaju probleme društva, gospodarstva i svakodnevnog života u nekoj državi. Nažalost, hrvatska politička scena ne razumije da su zakoni samo podrška za održavanje sustava i realizaciju makro proklamiranih ciljeva i odrednica neke države, a koji su, što je posebno važno, nadstranački postavljeni. Navest ću samo 2 primjera. Znamo da je nastupila bitna politička promjena u Njemačkoj. CDU je pao i došao je SPD, ali svi znaju da se na međunarodnim odnosima njemačke i životu u Njemačkoj ništa neće promijeniti. Drugi primjer je Belgija, koja je 2010. ostala više od godine dana bez Vlade, što se u gospodarstvu i životu Belgije nije ni osjetilo, jer je sustav sasvim učinkovito funkcionirao i bez Vlade. Nasuprot toga, Hrvatska nema makro nacionalni sustav nego samo šumu zakona, a Sabor svake godine donese oko 300 zakona koji dolaze i mijenjaju se po metodi „pokušaja i pogrešaka“, a rezultati toga se vide. I opet, stvara se tu poligon za sukobe mišljenja naroda koji rado kavanski diskutira o temama koje država ne rješava, a trebala bi.

 

• Gospodarsko aspekt i problemi vezani za njega mnogobrojni su pa ih ne mogu sve nabrajati. Navest ću samo nekoliko problema koje neću ni obrazlagati, jer ih se nakupilo previše. Pregršt je tu problema koji se ne rješavaju, pa navodim samo neke:
• Nije jasno postavljeno kakva je hrvatska ekonomija, odnosno, da li je to tržišno usmjerena ekonomija sa svim karakteristikama kapitalističkog društva, vladavine kapitala i planskom ekonomijom, ili pak stvaramo nešto drugo. Dok je hrvatska država u tome lutala pa ni do danas to nije rekla, u poratnom vremenu, odnosno, u razdoblju od 2001. do 2010. „izgubili“ smo 196 velike tvrtke, odnosno, 2001. bilo je aktivno 571, a 2010. samo 375 velikih tvrtki. Istodobno, SME (Small & Madium Entrepreneurship, malo i srednje poduzetništvo) kao mlado nacionalno poduzetništvo koje angažira 70% zaposlenih u realnom sektoru Hrvatske, raznim državnim davanjima na vrhu je najopterećenijih u EUu. Pravog poduzetničkog zamaha nema, jer je prerizično ulaziti u poduzetnički poduhvat.
• Relacija države i poduzetništva upitna je, a od svega što se može naći, na Internetu se navodi da Hrvatska razvija neoliberalizam. Što na to reći? Neoliberalizam je doživio ozbiljnu kritiku i nitko ga više ne prihvaća, ali ordoliberalizam je u primjenu, a Njemačka ga podržava i razvija: I dok se ordoliberalizam u drugim državama razvija, Hrvatska ne zna kamo ide u tom ekonomsko-političkom smislu.
• Hvalimo se da smo turistička europska sila, mediteranska receptivna makro destinacija, ali istina je sasvim drugačija. U uvjetima nerazvijenog poduzetništva, turizam je ostao kao slamka spasa i gospodarska infuzija koja održava hrvatsku ekonomiju. Sudjelovanje turizma u BDPu, u direktnim efektima od 19,5% u 2019. ujedno znači da se oko 50% BDPa indirektno i direktno ostvaruje od turizma u Hrvatskoj. Taj podatak, koji opstoji na „suncu i moru“ i bogomdanoj klimi, održava hrvatsku ekonomiju, ali svi znamo da na turizmu ne može ostati nijedna nacionalna ekonomija. Ozbiljne proizvodnje gotovo da nema, a Slavonija i Baranja iseljena, bivši PIKovi zatvoreni, Lika opustila, a davanja poduzetnika državi na vrhu su država EUa.
• Pomorsko dobro je u kaosu. Ekologija mora zbog tog kaosa ugrožena je bez izgleda da se to promijeni. Zakoni koji reguliraju pomorsko dobro, uspostavljanje sistema koncesija, mogućnost korištenja prirodnog resursa mora, ocrtavaju punu državnu nebrigu i neznanje. Razvoj nautičkog turizma, posebno luka nautičkog turizma, u vidljivom je zastoju poradi loših zakonskih rješenja, sustava koncesije i državne nebrige. Na pokušaje znanstvenika i struke da se nešto napravi na pomorskom dobru država se oglušuje. Država se oglušuje i na Direktivu 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o dodjeli ugovora o koncesiji koju treba zamijeniti ugovornim odnosom te ukinuti sustav koncesija. Ukidanje koncesija vodi prema modeliranju odnosa „država-poduzetnik“, ali za to kao da hrvatska administracija i politika nemaju dovoljno znanja pa izbjegava ukidanje koncesija.
• Resursi, kojima je Hrvatska bogata, kao što su vode, otoci, more, šume i slično, nemaju adekvatnu zaštitu, a sva istraživanja kažu da su resursi podložni legalnoj vanjskoj korupciji. Stoga, izgleda kao da hrvatski resursi stoje, zbog državne nebrige, ponuđeni korupciji i stranom kapitalu. Zašto je to tako?
• Brojni su i gotovo nenabrojivi problemi hrvatskog gospodarstva, a na sve strane „curi“ zbog nebrige (li neznanja) države, odnosno zbog političara koji donose odluke.

Na pomorskom dobru eskaliraju problemi ne samo luka nautičkog turizma nego i plaža i hotelskog korištenja plaža. I opet, na sve to građani negoduju, a u lukama i na pomorskom dobru se sukobljavaju, a županijske Lučke uprave, kao i Lučke kapetanije samo sliježu ramenima, jer su ili nemoćne ili nenadležne.

• Socijalni sustav i socijalna skrb građana u Hrvatskoj u velikim su problemima, a razlozi toga su ili neznanje ili nedostatak novca u budžetu, ili pak oboje. Raspravlja se u Saboru o socijalnoj skrbi građana Hrvatske, ali ne mijenja se slika građana koji su u krajnjem siromaštvu. Oni i nadalje u gradovima kopaju po kantama za smeće tražeći hranu ili nešto za prodaju. Pitam se, zar ne vidimo kako su to uredile razvijene države EUa. Živio sam u mnogim državama, od Baltika do Njemačke pa sam vidio što znači temeljni baltički stav „svaki građanin mira imati za život“, a vidio sam i kako djeluje njemačka „košarica“. Njemačka „košarica“ obaveza je države svakom građaninu koji ima prihode ispod vrijednosti „košarice“, kao minimuma životnih potreba, pribaviti iznos do „košarice“. Zar to nisu i Hrvatski građani zaslužili? Tužno i porazno je za jednu državu, za Hrvatsku, gledati kako njeni stariji građani kopaju po kantama. Tu država pada i gubi vjerodostojnost kod građana.

 

• A što je sa braniteljima i dragovoljcima i njihovim problemima? I tu se mnogo toga zapetljalo. Prema službenoj evidenciji Hrvatska do 2018. evidentirala je 513.140 branitelja, što zaista nije jasno, izgleda previše, ali ocrtava nered u Hrvatskoj i u domeni branitelja. A što se tiče njihovih prava i zaštite malo se toga učinilo. Sve se svelo na „tko je jamio je jamio“ posebno u onim prvim poratnim danima, a dok sada, ostvariti zaštitu i zakonska prava temeljem istinitih dokumentiranih problema gotovo je nemoguće ostvariti. Uz sve to pitam se, tko se brinuo da se ne dešavaju brojni suicidi branitelja, kojih je od završetka rata pa do 2014. bilo preko 2.700, a nakon 2014. više se ni ne broje, ali psiholozi tvrde da je brojka prešla 3.000 samoubojstava. Bio sam prisutan kod 2 suicida koji je gledala njihova obitelj, i scenarij je bio isti „ostao sam bez posla, svi su me se odrekli, a sve sam dao za domovinu“. Zna se tko ima PTSP pa se pitam zašto se ljude prepustilo same sebi i stanju države koja ih je zaboravila umjesto da ih zbrine. Mnogi, mladi branitelji, dobili su mirovine i završili na ulici prepušteno lošem životu. Razvijene države, kao SAD, od preživjelih vojnika, obrazovanjem, stvaraju elitne menadžere, dok smo mi na to zaboravili. Zar se sve to nije moglo spriječiti te naše branitelje nakon rata masovno obrazovati? Da, moglo se!

 

• Problemi demografije Hrvatske, odnosno „umiranja“ hrvatskog naroda u Hrvatskoj, poznati su, ali nisu dovoljno razjašnjeni. Demografski problemi svake države složeni su problemi koji su interdisciplinarnog karaktera, uz napomenu da su ipak izrazito ekonomski aspektirani. Problem starosne strukture, broja novorođenih, umrlih, a zatim unutarnjih i vanjskih migracija, iseljavanje, useljavanje i drugo, složeni su i svaki za sebe zahtijeva analizu kao i politiku rješavanja i menadžmenta. Nažalost, sve to je zapušteno u Hrvatskoj. Onaj važan trenutak kada je kolega prof. dr. sc. Marin Strmota javno odstupio sa mjesta Državnog tajnika za demografiju bio je upozoravajući, svi su to odobravali, ali malo tko je razumio o čemu se radilo. Svjedoci smo danas rezultata demografskog osipanja Hrvatske i Hrvata, a rješenje se niti ne nazire. Politička obrazloženja da se grade vrtići, da se za svaku novorođenu bebu obitelji daje nekakva financijska nagrada, smiješni su. Evo, samo kratko želim obrazložiti podatak koji se odnosi na 150.000 mladih obrazovanih ljudi koji su iselili iz Hrvatske u zadnjih 8 godina, a kako prikazuju istraživanja doc. dr. sc. Tade Jurića sa KBSa. Taj sam podatak preračunao u financijski gubitak, a rezultat je bio katastrofalan. Taj brzi i kratki izračun pokazao je da smo izgubili 12,5% godišnjeg budžeta Hrvatske. Zar to nije činjenica koja bi trebala alarmirati sve strukture hrvatske vlasti? Nažalost, pravih odgovora na problem demografije Hrvatske nema pa narod negoduje i diskutira o rješenjima. Nije to tema za narod.

 

• Ono što posebno pogađa Hrvatsku, ali i druge države u EUu, je tržište rada, odnosno, nedostatak radne snage. Ne radi se tu samo o nedostatku kvalificirane i visokoobrazovane radne snage, već o nedostatku radne snage u cjelini, nedostatku svih vrsta radnika. Visokoobrazovani Hrvati iseljavaju pa se taj problem dugoročno treba sagledavati, jer čak i da Hrvatska danas promijeni sve na najbolje, povratak iseljenih Hrvata trajat će godinama. Izgubljeno povjerenje u državu i život u njoj, teško se vraća. U svim tim uvjetima događaju se u Hrvatskoj posve neshvatljive stvari. Zapošljavanje žena se ne potiče, aktiviranje invalida u tržište rada nekad davno je počelo, ali se ugasilo, a umirovljenici su otpisana i neupotrebljiva „roba“. Zanimljiv je problem angažmana umirovljenika. Odnosno, EU zahtjev da se umirovljenje zaposlenika produži na barem 67 godina, ali taj se prijedlog u Hrvatskoj odbio pa je gornja granica ostala 65 godina. Kada ste umirovljeni, mogućnost za bilo koji angažman, čak i volontiranje, ravna je nuli. Čak i osobe koje rade nakon umirovljenja nisu dobrodošle za volontiranje. Ako ste čak sveučilišni profesor pa želite volontirati podukama djeci ili ste pak aktivan pjevač pa bi se uključili u neki pjevački zbor, to nije moguće. Prestari ste. Ono što je posebno nerazumljivo je sličan odnos Crkve prema umirovljenicima. Pokušaj aktiviranja umirovljenika u crkveni zbor, ili pak u poduke djeci, kod dvije aktivne i dobro organizirane crkvene zajednice u Zagrebu naišao je na isti odgovor: „Hvala na ponudi za oboje, ali prestari ste!“. Pitam se, u uvjetima nedostatka radne snage u Hrvatskoj, s jedne strane, i radno sposobnih umirovljenika, žena i invalida sa druge, zašto su te tri populacije hrvatskih građana tržištu rada nepotrebne? Zašto u razvijenim državama penzioneri rade uz beneficiran fiskalni status, a Hrvatskoj ne trebaju? Neshvatljivo je što nam se to dešava.

 

• Već se duže vremena raspravlja o reformi školstva koja se politizira te ostaje neriješena poradi ne postojanja ciljeva obrazovanja. Obrazovanje i visoko obrazovanje zahtijevaju jasne strateške ciljeve kako bi se operativni obrazovni sustavi prilagodili njima. Pritom je potrebno proaktivno konzultirati rješenja razvijenih država kako bi se vidjelo na koji način obrazovanje pridonosi njihovom razvoju te kako bi se konačno dokinula ona stara krilatica „znanost je jedno, a praksa drugo“. Sedam hrvatskih državnih sveučilišta i nadalje u cijelosti financira država, iako je još 2012/2013. kroz Tempus projekt svima prikazano kako funkcionira „lohn sistem“ koji se mora primijeniti u Hrvatskoj, a koji u Sloveniji već davno funkcionira. Hrvatska od toga bježi, a privatne visoke škole još uvijek nemaju poveznicu sa državnim, što ruši cijeli sustav visokog obrazovanja. Isto tako, stjecanje znanja u inozemstvu, posebno u ekonomiji i pravu, gdje smo najpotrebniji, limitirana su na kratke ERASMUS boravke u inozemstvu, a koje nastavnom kadru ne donose dovoljno novih znanja o tržišnoj ekonomiji. Sve se to odvija kao da nova znanja Hrvatskoj nisu potrebna, pa se i o tome vode rasprave u narodu. Takvim raspravama u narodu nije mjesto!

 

• Ako se pogledaju troškovi života i standard u Hrvatskoj, doći će se do poraznih rezultata. Posebno 2021., cijene su vrtoglavo porasle dok se primanja nisu promijenila. Standard građana je u opadanju. Sudeći prema podacima Eurostata, a Jutarnji objavljuje, Hrvatska je 2019. u europskom vrhu troškova prehrane pa se kaže: „Jedna hrvatska obitelj troši na hranu koliko dvije obitelji u Irskoj. Tako stvari stoje ako je suditi prema podacima Eurostata o udjelima prehrane i bezalkoholnih pića u ukupnoj potrošnji kućanstava i kretanju tog udjela u proteklom desetljeću. Hrvatskim obiteljima lani je na prehranu odlazilo 18,8 posto od kompletne potrošnje, a europski je prosjek 12 posto. Hrvatska je peta zemlja s najvećim udjelom troška za podmirenje osnovnih životnih potreba, poput jela i pića, što u irskim kućanstvima čini 8,7 posto ukupne potrošnje, a još manje, samo 7,8 posto na prehranu i bezalkoholna pića odlazi kućanstvima u Ujedinjenom Kraljevstvu.“ (citat iz novac.jutarnji.hr/novac/novcanik/jedna-hrvatska-obitelj-godisnje-na-hranu-i-pice-trosi-koliko-i-dvije-u-irskoj-9799492 ) Nadalje, prema informaciji „troškovi života, cijene, plaće“, sa linka Troškovi života, Cijene i Plaće u podacima grada Zagreb, 2021. (troskovazivota.com) pokazuje da su rezultati kvalitete života u Hrvatskoj porazni:
• Indeks sreće = 5.32
• Indeks dohotka po glavi stanovnika = 1.11
• Indeks socijalne sigurnosti = 1.22
• Indeks očekivane životne dobi = 0.74
• Pojedinac indeks slobode = 0.42
• Indeks velikodušnosti = 0.12
• Indeks percepcije korupcije = 0.04

Pitam se, brine li se tko o standardu građana u Hrvatskoj, jer je vidljivo da svakim danom građani žive sve siromašnije i sve bliže onoj poraznoj grupi „potpunog siromaštva“.

Zaključno, Hrvatska je pod svoj nacionalni „tepih“ nagomilala probleme koji se za sada ne rješavaju. Ovdje su nabrojeni samo neki, a ima ih još mnogo koje nisam spomenuo. Pitam se, kad će političari shvatiti što se dešava u Hrvatskoj? Pitam se, kada će političari smoći snage pristupiti rješavanju nagomilanih problema? Pitam se, kada će političari shvatiti da se guše u neznanju i da sistem političko-društvenog djelovanja po metodi „pokušaja i pogrešaka“ nikud ne vodi? I konačno, kada će hrvatski političari, posebno oni koji su na vlasti, shvatiti da bez znanosti, znalaca, struke, istraživanja, čitanja i stalnog učenja, kao i pozitivnog pristupa stručnjacima umjesto podobnosti, i drugog,,, nema potrebnog napretka?

Bez rješavanja navedenih problema ne može se ostvariti onaj neophodan mir, a bez kojega nema potrebitog razvoja pa ni promjena. Ono Isusovo, i nadasve istinito „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ nije se zadržalo u hrvatskom društvu i državi pa su rezultati ovakvi kakvi jesu, i ničemu se ne treba čuditi. Sve je logično, ali ipak bi podržao misao da OVAKO NE MORA BITI!

Ovim završavam uvodni dio i prelazim na rezultate naših istraživanje, kao i segmente iz knjige „Zarobljena Hrvatska ili zarobljeno društvo?“, koju planiramo objaviti do kraja 2022.

Na tom putu, neka nam Bog pomogne.

Prof. dr. sc. Tihomir Luković