Sjednica na Trgu žrtava fašizma započela je u napetom, gotovo opsadnom radnom duhu, jer se problem koji je do jučer izgledao kao lokalna komunalna neugodnost odjednom počeo pretvarati u politički problem nacionalnih razmjera. Veličanstveni se upravo vratio s Hvara, lagano preplanuo i vidljivo iznerviran, pa je, onako s vrata, tresnuo kožnu torbu o masivni hrastov stol i prostrijelio pogledom okupljeno stranačko plemstvo, nakon čega se u dvorani osjetila ona posebna, gusta nervoza koja se pojavljuje kada svi znaju da je problem velik, ali još nitko ne zna kako ga dovoljno elegantno nazvati.
Na čelu stola, u potpunoj i nepomičnoj tišini, sjedio je Veličanstveni.
Nije izgovorio ni riječ, ali njegova hladna, proračunata prisutnost i samouvjereni, čelični pogled stvorili su takav pritisak u dvorani da su i najglasniji među okupljenima naglo zašutjeli, jedva se usuđujući pomaknuti papire pred sobom. Veličanstveni je samo laganim, gotovo neprimjetnim pokretom ruke dao znak da sjednica može početi.
Gospodo – započeo je Veličanstveni, s onom prepoznatljivom, finom purgersko-bračkom kadencom koja puca od samopouzdanja, dok mu je glas odzvanjao među visokim stropovima Središnjice – meni je iznimno nestvarno da mi ovdje moramo trošiti politički kapital na 37 tisuća tona… čega? Kakvog otpada u Gospiću? Pa valjda je to valjkasti, ekološki prihvatljiv resurs koji će nam jednoga dana svi zavidjeti! Tko je uopće dopustio da ta tema eskalira do razine Sabora, umjesto da se lijepo riješi tamo gdje je i nastala?
S njegove desne strane odmah se nagnuo Crni Marko, čovjek koji je znao gotovo sve što se događalo na terenu, ali je još bolje znao koje informacije treba prvo donijeti Veličanstvenom, koje treba zadržati u ladici i koje treba pretvoriti u dovoljno prihvatljivu formulaciju prije nego što izađu u javnost.
Ispred sebe otvorio je debelu crnu mapu, brzo prelistao dijagrame, bilješke i procjene te staloženim, ali napetim glasom iznio ono što je smatrao najvažnijim: Veličanstveni, procjena terena je kritična. Radi se o približno 1.700 kamiona, a problem više nije samo u količini materijala koji je završio u Lici, nego u činjenici da su ljudi počeli povezivati informacije, postavljati pitanja i tražiti dokumente. Do sada smo situaciju uglavnom držali pod kontrolom, ali sada se priča širi prema medijima, institucijama i, što je najgore, prema građanima koji su počeli shvaćati da 37 tisuća tona nije baš nešto što se može sakriti iza jedne konferencije za novinare.
– Problem nije u kamionima! – presjekao ga je Veličanstveni, udarivši dlanom o stol dok ga je Marko pratio bez treptaja. – Problem je u narativu! Mi smo stvorili najstabilniju, najsportskiju i najrazvijeniju državu EU, a vi dopustite da mi tamo neki prosvjednici pod prozorom izvikuju da je zemlja “otrovana“. I to baš 5. rujna! Zove me tajnik i kaže da se organizira skup “Hodaj za Liku“ u Zagrebu, kao da ljudi nemaju pametnijeg posla nego hodati po Zagrebu i pitati tko je dovezao otpad u njihovu zemlju.
U dvorani je nastao muk, prekinut tek šumom klima-uređaja, dok su se stariji članovi stranke, odgojeni na provjerenim metodama političkog preživljavanja još od početka devedesetih, uzvrpoljili na svojim stolicama i počeli pogledavati jedni prema drugima kao da traže onoga tko će prvi ponuditi rješenje.
– Šefe, ako smetam da kažem – javio se doajen iz Ličko-senjske županije, pomalo već u panici za vlastiti mandat – mi smo odmah pustili u javnost da su to sve antihrvati, projugoslaveni, ljevičari i LGBT aktivisti, pa smo narodu objasnili da svatko tko hoda za Liku zapravo ruši Vladu RH i mrzi sve hrvatsko; tako radimo već trideset godina i, koliko ja znam, dosad je uvijek palilo.
Veličanstveni je duboko uzdahnuo, stavio ruku na čelo i na trenutak spustio pogled, kao čovjek koji pokušava shvatiti kako je moguće da metoda koja je desetljećima funkcionirala sada odjednom više ne proizvodi očekivani rezultat.
Crni Marko odmah je otvorio novu stranicu.
– Taj je narativ slomljen, kolega. Moji izvori potvrđuju da nas ljudi s portala: Bezcenzure.hr razapinju, jer su očito pročitali ono što smo mislili da neće pročitati, a organizatori skupa namjerno – pazite sad ovu podvalu – ne žele dati političarima da govore.
Veličanstveni je podigao obrve.
– Zamislite vi tu drskost! Ne daju nama da izađemo na pozornicu i objasnimo narodu kako je 37 tisuća tona potencijalno opasnog otpada zapravo sjajna prilika za povlačenje sredstava iz Kohezijskog fonda EU za sanaciju, pa ja bih im u pet minuta objasnio da je sve to, gledano iz jedne šire strateške perspektive, zapravo bio gotovo vizionarski plan za testiranje podzemnih voda i otpornosti lokalnog ekosustava.
Crni Marko odmah je zapisao formulaciju.
– To možemo prevesti u službeno priopćenje kao “strateško ispitivanje otpornosti lokalnog ekosustava u okviru kružnog gospodarstva“.
Odlično – odgovori Veličanstveni. Samo neka nitko više ne koristi riječ otpad.
TOČKA DNEVNOG REDA: INSTITUCIJE
Iz kuta dvorane netko se oprezno javio: A što ćemo s pričama o uhićenju i mitu u inspektoratu?
Crni Marko nije ni trepnuo. Ništa što se ne može riješiti pravilnom komunikacijom, jer možemo objasniti da svaki postupak protiv bilo kojeg pojedinca zapravo potvrđuje da institucije rade svoj posao.
Veličanstveni ga pogleda.
– To je dobra formulacija. Ako institucije kontroliraju same sebe, možemo govoriti o visokom stupnju institucionalne samokontrole.
– Zapiši.
Crni Marko zapiše.
U dvorani nitko nije primijetio da je u tom trenutku Crni Labud prvi put podigao pogled.
Nije ništa rekao. Još.
TOČKA DNEVNOG REDA: KAPTOL
Veličanstveni pogleda na sat, zatim kratko prema Crnom Marku.
– Dobro, Marko, a što kaže Crkva? Jesmo li kontaktirali Kaptol i hoće li barem oni reći koju riječ o miru, spokoju i potrebi da se ne talasa dok traje turistička sezona?
Crni Marko ponovno pogleda u bilješke.
– Kaptol je, Veličanstveni… mudro suzdržan.
– Što to znači?
– Ne bi se previše miješali u svjetovna i komunalna pitanja, pogotovo dok se spominju novac, institucije i moguće nepravilnosti.
Kratko je zastao, a zatim dodao: Ukratko, drže se u zoni komfora; misa će biti, molit će se za kišu i za mir, a ako kiša pritom ispere procjedne vode prema nekom drugom mjestu, pretpostavljam da će to već biti stvar nadležnih institucija.
Veličanstveni zadovoljno klimne.
– Dobro. Dakle, i tu smo pokriveni.
Crni Labud ponovno se nije javio.
Samo je gledao.
PLAN ZA 5. RUJNA
Veličanstveni popravi rever, zatvori fascikl i ustane, čime je svima bilo jasno da je politički dio rasprave završen i da sada slijedi samo provedba.
– Dakle, plan za 5. rujna je zaključen.
Podigao je prvi prst.
– Prvo, na skup šaljemo naše mlađe članove u civilu da dijele letke o uspjesima Vlade i da na licu mjesta procijene koliko ljudi zapravo razumije što znači kružno gospodarstvo.
Drugi prst.
– Drugo, ako nam ne daju govoriti, objavit ćemo da je to diktatorski skup na kojem se ukida sloboda govora, jer očito sloboda govora vrijedi samo ako mi govorimo.
Treći prst.
– Treće, po hitnom postupku preimenujemo odlagalište u “Nacionalni centar za kružno gospodarstvo i deponiranje domoljubnog materijala“.
Crni Marko zadovoljno klimne.
– To ima potencijal.
Veličanstveni nastavi: A ako voda bude mirisala na kemikalije, poslat ćemo im cisternu s Hvara.
Nekoliko prisutnih tiho se nasmije.
Veličanstveni pogleda prema vratima.
– Sjednica je – Nije završena.
Glas Crnog Labuda nije bio glasan, ali je bio dovoljan da cijela prostorija utihne.
Nije ustao iz neke slučajne sjene na kraju dvorane, niti je djelovao kao uljez koji je upravo otkrio da se održava sjednica; Crni Labud bio je tamo cijelo vrijeme, tih i gotovo neprimjetan, jer nije došao sudjelovati u političkom dogovoru nego čekati trenutak kada će se otvoriti pitanje koje svi drugi namjerno zaobilaze.
Polako je ustao i pogledao ravno u Veličanstvenog.
Crni Marko je zatvorio fascikl.
Veličanstveni nije trepnuo.
– Crni Labude – rekao je mirno.
– Veličanstveni.
Između njih dvojice nastala je ona neugodna tišina u kojoj se više ništa ne može sakriti iza kolektivnog “mi“.
Crni Labud prišao je nekoliko koraka.
– Čuo sam plan, čuo sam nove nazive, čuo sam kako će se prosvjed pretvoriti u politički problem, kako će se problem pretvoriti u razvojnu priliku i kako će se otpad pretvoriti u resurs, ali postoji jedna stvar koju još nisam čuo.
Veličanstveni ga pogleda.
– Što?
– Tko je odlučio?
Crni Marko spusti pogled.
Veličanstveni ostane miran.
– Nadležni.
Crni Labud: Tko su nadležni? Postoje procedure. Gdje su?
Crni Marko se ponovno ubaci: Dokumentacija je opsežna.
Crni Labud pogleda prema njemu. Zato i pitam za dokumente.
Zatim ponovno pogleda Veličanstvenog.
– Ne tvrdim da znam tko je kriv, ne tvrdim da znam tko je što potpisao i ne tvrdim da je netko počinio kazneno djelo, jer to nije moj posao i jer za takve stvari postoje institucije.
Kratko je zastao.
– Ali pitam zašto nitko ne želi pokazati dokumente koji bi objasnili kako se sve dogodilo.
Veličanstveni je ostao potpuno nepomičan.
– A što ako ti dokumenti ne promijene ništa?
Crni Labud: Onda ih pokažite.
Tišina.
– Ako su čisti, oprat će vas.
Još jedna stanka.
– Ako nisu, onda ćemo barem znati što treba prati.
Crni Marko ovaj put nije imao spremnu formulaciju.
Veličanstveni ga pogleda, a zatim ponovno Crnog Labuda.
– Ti uvijek misliš da dokument rješava sve.
Crni Labud odmahne glavom.
– Ne.
Pogleda ga ravno u oči.
– Dokument ne rješava ništa. Dokument samo pokazuje tko je što napravio.Veličanstveni se prvi put malo nasmiješi.
– I što onda?
– Onda počinje odgovornost.
KADA PITANJE POSTANE PROBLEM
Crni Labud krene prema vratima, ali Veličanstveni ga zaustavi.
– Crni Labude.
On se okrene.
– Da?
– Što zapravo želiš?
Crni Labud nekoliko sekundi šuti, a onda pogleda prema fasciklu s natpisom NACIONALNI INTERES.
– Ništa posebno.
Pokaže prema njemu.
– Samo želim znati tko je odlučio, tko je potpisao, koliko to košta i tko će na kraju platiti.
Veličanstveni:
– I to je sve?
– Za početak.
Crni Labud nastavi prema vratima.
– Jer danas možete preimenovati otpad u resurs, sutra možete preimenovati problem u projekt, a prekosutra možete preimenovati odgovornost u proceduru.
Zastane.
– Ali jedno ne možete preimenovati.Veličanstveni šuti.Crni Labud:
– Pitanje.
Vrata se zatvore.
ZAKLJUČAK SJEDNICE
Službeni zaključci izvanredne sjednice Središnjice bili su, kao i uvijek, jednostavni i potpuno razumljivi:
37.000 tona otpada više nije samo otpad, nego “gospodarsko-otpadni resurs“.
1.700 kamiona više nisu kamioni, nego logistička komponenta razvoja.
Prosvjed građana više nije prosvjed, nego participativni oblik lokalne zabrinutosti.
Pitanje odgovornosti više nije pitanje odgovornosti, nego pitanje procedure.
A pitanje tko će sve to platiti ostavljeno je za neku drugu sjednicu, jer je procijenjeno da bi bilo politički neodgovorno istoga dana rješavati i problem i račun.
Veličanstveni je izašao iz dvorane.
Crni Marko ostao je još nekoliko trenutaka skupljati papire, precrtavati stare formulacije i tražiti dovoljno elegantan izraz za ono što se više nije moglo elegantno objasniti.
A na ploči je ostalo:
OTPAD → RESURS → PROJEKT → NACIONALNI INTERES
I ispod toga, rukom Crnog Labuda, samo jedno pitanje:
“A TKO PLAĆA?“
Na dnu ploče stajala je još jedna rečenica:
“NE TVRDIM DA ZNAM ŠTO SE DOGODILO. PITAM ZAŠTO NITKO NE ŽELI POKAZATI KAKO SE DOGODILO.“
Tekst se još piše.
Vidimo se 5. rujna.
Anđelko Jeličić
Leave a Comment