Dok se hrvatsko društvo bori s inflacijom koja izjeda kupovnu moć radnika, a umirovljenici i socijalno ugroženi građani žive na rubu egzistencije, podaci o raspodjeli proračunskog novca za 2025. godinu otkrivaju naličje hrvatske političke zbilje. Odluka o raspoređivanju sredstava za rad političkih stranaka i nezavisnih zastupnika (NN 16/2025) dokazuje da je politički aparat jedini sektor u državi koji ne poznaje pojam “štednje” ili “nedostatka sredstava”.
Statistički apsurd: Milijuni za ideologiju, mrvice za potrebe
Dok se pred izbore redovito obećavaju reforme zdravstva, stambeno zbrinjavanje mladih i jačanje socijalne države, postizborna stvarnost pokazuje da su jedini istinski dobitnici stranačke blagajne. Prema službenim podacima, iznos od preko 11,6 milijuna eura dijeli se s kirurškom preciznošću dok javni sustavi pucaju po šavovima.
- Za političke stranke ima: Samo HDZ inkasira 4.290.958,15 eura, dok SDP dobiva 2.882.987,51 eura.
- Za “aktivističke” platforme ima: Možemo!, čija predstavnica Ivana Kekin redovito proziva vlast zbog manjka sigurnih kuća za žene, istovremeno iz proračuna povlači 804.554,65 eura. Postavlja se pitanje: zašto se taj novac, ako je namijenjen boljem društvu, ne usmjeri izravno u te iste sigurne kuće umjesto u stranačku infrastrukturu?
Političko licemjerje kao sustavna pojava
Intelektualno je neodrživo zagovarati socijalnu pravdu dok se istovremeno konzumiraju milijunski iznosi iz sustava koji tu istu pravdu ne isporučuje građanima. Svjedočimo fenomenu gdje su “lijevi” i “desni” u potpunom suglasju samo kada je u pitanju podjela proračunskog plijena.
Gdje novca “nema”:
- Zdravstvo: Liste čekanja su postale mjerna jedinica za nebrigu.
- Mladi: Nema sustavnog rješenja za stambeno pitanje, osim novih zaduživanja.
- Invalidne osobe: Naknade ostaju simbolične u usporedbi s troškovima života.
Pitanje je jednostavno: DA ili NE?
Hrvatski aktivist Mario Perković upozorava da je narod postao taoc političke elite koja se hrani proračunskim novcem dok narodu nudi ideološke sukobe kao zamjenu za stvarni napredak. “Radnici, ratni veterani i srednja klasa moraju shvatiti da su predizborna obećanja samo sredstvo za postizanje ovih brojki koje vidimo u Narodnim novinama. Kada se kamere ugase, svi su oni dio istog sustava koji za sebe uvijek nađe, a za druge nikada,” poručuje Perković.
Ova statistika nije samo popis brojeva; to je dijagnoza stanja nacije u kojoj je politička lojalnost najbolje plaćeno zanimanje. Vrijeme je da se građani zapitaju: želimo li i dalje financirati sustav koji nas se sjeti samo svake četiri godine?
Odgovor na to pitanje odredit će budućnost ove zemlje.
Mario Perković
Leave a Comment