Za političare i političke stranke novca uvijek ima. Kada treba osigurati sredstva za njihov “rad”, kriteriji su jasni, izdašni i redoviti. Kada, međutim, treba pomoći mladima, umirovljenicima, osobama s invaliditetom, bolesnima ili onima koji jedva preživljavaju ispod granice siromaštva, tada novca nema, procedura traje godinama, a izgovori se nižu jedan za drugim. Pitanje je zato jednostavno, zašto?
U 2025. godini, prema važećim kriterijima, političkim strankama i nezavisnim zastupnicima raspodijeljeni su milijunski iznosi iz državnog proračuna. HDZ tako dobiva više od 4,29 milijuna eura, SDP gotovo 2,9 milijuna, kao i sve druge parlamentarne stranke te pojedini ili nezavisni zastupnici redovito primaju desetke i stotine tisuća eura godišnje. Preciznije odnosno pojedinačno 75 tisuća za zastupnika i 82 tisuće za zastupnicu u Hrvatskom saboru. Sve to pod krinkom “financiranja političkog djelovanja” i “jačanja demokracije”.
Istovremeno, umirovljenici, ljudi koji su desetljećima punili isti taj proračun, žive sa mirovinama koje su često ispod praga siromaštva. Svaki drugi umirovljenik jedva spaja kraj sa krajem, dok tisuće njih godinama čekaju na smještaj u domu za starije ili moraju birati između grijanja, lijekova i osnovne prehrane. Za njih nema “automatskih isplata”, nema indeksacija koje prate realne troškove života, a svako povećanje dolazi kasno, simbolično i uz puno samohvale vlasti.
Ni položaj mladih nije bolji. Mladi ljudi masovno napuštaju Hrvatsku jer si ne mogu priuštiti stan, stabilan posao ili dostojanstvenu budućnost. Za ozbiljne stambene politike “nema novca”, za sustavnu potporu mladim obiteljima “nema prostora u proračunu”, ali za stranačke blagajne uvijek se nađe.
Osobe s invaliditetom i druge ranjive skupine svakodnevno se suočavaju s birokracijom, čekanjima i poniženjima. Inkluzivni dodatak kasni, rješenja se donose sa nevjerojatnim kašnjenjima, a mnogi podnositelji zahtjeva umiru prije nego što dobiju ono na što su imali pravo. No, za političke stranke nema kašnjenja, nema neizvjesnosti i nema čekanja, sredstva su osigurana, isplaćena i zajamčena zakonom.
Posebno je cinično to što se sve opravdava “zakonskim obvezama” i “utvrđenim kriterijima”. Zakoni se, očito, mogu donositi i mijenjati kada je riječ o interesima političkih elita, ali postaju nepromjenjivi kada bi trebali štititi najslabije. Sustav je postavljen tako da prvo brine o sebi, a tek onda, ako nešto ostane, o građanima. Ne radi se ovdje samo o iznosima, nego o poruci koju vlast šalje. Poruka je jasna, političke stranke su prioritet, građani su trošak. Umirovljenici su teret, mladi su statistika, invalidne osobe su administrativni problem, a siromašni su sami krivi za svoj položaj. Nasuprot tome, stranački aparat smatra se temeljem države i zato se financira bez zadrške.
Takav poredak vrijednosti ne može se nazvati socijalno osjetljivim niti pravednim. Država koja ima novca za političare i stranke, a nema za svoje građane, pokazuje da je izgubila svrhu. Demokracija ne živi od izdašnih proračunskih uplata političkim elitama, nego od povjerenja ljudi koji u toj državi žele živjeti dostojanstveno.
Dok god vrijedi pravilo “za njih uvijek ima, a za druge nema”, Hrvatska neće biti zemlja jednakih šansi, nego država privilegiranih političkih struktura i sve siromašnijih građana. To je problem koji se više ne može sakriti iza tablica, kriterija i formalnih odluka, jer stvarnost ga svakodnevno razotkriva.
U Zagrebu, 21.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
Leave a Comment