Odluka Vlade Republike Hrvatske od četvrtka (8. siječnja), koja je prošla gotovo ispod „radara javnosti“, kojom se povećava iznos sredstava za uzdržavanje državljana „trećih“ zemalja predstavlja još jedan u nizu dokaza duboko pogrešnog sustava prioriteta ove vlasti. Sustava u kojem novca ima za sve izuzev za vlastite umirovljenike. Prema novoj Uredbi državljanima „trećih zemalja“ za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj osigurava se iznos od 57%, odnosno čak 60% prosječne neto plaće, što je između 751 i 791 eura mjesečno.
Taj se iznos, tvrdi Vlada, mora uskladiti sa minimalnom plaćom i europskim direktivama. Kada je riječ o migrantima propisi se poštuju, direktive se „ispravljaju“, a standard se prati u realnom vremenu. Kada je riječ o hrvatskim umirovljenicima, ljudima koji su desetljećima uplaćivali doprinose, izgradili ovu državu, punili proračun i stvarali temelje današnje Hrvatske, tada iste te direktive, obećanja i „usklađivanja“ misteriozno nestaju.
Podsjećamo kako je HDZ još 2016. godine obećao da će prosječna mirovina doseći najmanje 60% prosječne plaće. Prošlo je deset godina a prosječna mirovina i dalje jedva prelazi 40-ak posto prosječne plaće, dok stotine tisuća umirovljenika žive sa primanjima ispod granice siromaštva. Za njih nema automatskih usklađenja, nema hitnih uredbi, nema „ispravaka nepravdi“. Njima se nudi milostinja u obliku povremenih dodataka, simboličnih povećanja i političkog marketinga.
Apsurd je potpun, ono što se hrvatskom umirovljeniku već desetljeće obećava, sada se bez zadrške osigurava osobama koje u Hrvatsku dolaze bez ijednog dana radnog staža, bez ijedne uplaćene kune ili eura doprinosa. Država tako jasno poručuje da je biti hrvatski umirovljenik zapravo lošija pozicija od statusa privremenog boravka nekog migranta ili izbjeglice. Vlada se pritom skriva iza tehničkih objašnjenja, Zakona o strancima i europskih direktiva, no istina je jednostavna i brutalna, radi se o političkoj odluci. Odluci da se socijalni standard stranih radnika i migranata tretira kao strateški prioritet, dok se standard domaćih umirovljenika sustavno gura na margine društva.
Ako država može garantirati da sredstva za uzdržavanje stranaca ne smiju biti manja od neto minimalne plaće, postavlja se pitanje zašto isto ne vrijedi za mirovine? Zašto hrvatski umirovljenik smije imati mirovinu manju od minimalne plaće ako „migrant“ ne smije imati sredstva za život ispod tog praga? Ova odluka nije samo ekonomsko, već duboko moralno i političko pitanje. Ona razotkriva odnos vlasti prema vlastitim građanima treće životne dobi, kao prema trošku, a ne kao prema zaslužnim ljudima. Kao prema statistici, a ne prema generaciji koja je izgradila ceste, tvornice, škole, bolnice,… i samu državu.
Dok se Vlada hvali „usklađivanjima“ i „europskim standardima“, hrvatski umirovljenici i dalje čekaju ispunjenje obećanja starog više od desetljeća. Čekaju ispunjenje obećanja da prosječna mirovina dosegne 60% prosječne plaće, ne kao neku povlasticu, već kao minimum dostojanstva, ali kao što vidimo, i dalje čekaju uzalud. Društvo koje zanemaruje vlastite umirovljenike gubi moralni kompas stoga BUZ ne pristaje na politiku dvostrukih kriterija.
I dalje beskompromisno zahtijevamo hitno podizanje mirovina na razinu dostojnu rada i doprinosa koje su umirovljenici dali Hrvatskoj.
U Zagrebu, 10.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
Leave a Comment