Sad kad su se stišale emocije, kada su svi živi komunikacijski stručnjaci izvrnuli, prevrnuli izanalizirali svaku izgovorenu riječ, na proslavi “Oluje”, znamo što je danas najveći problem u Hrvatskoj.
Konačno je to kristalno jasno i više nema govora da su to neki materijalni aspekti, o tome pričaju samo sitne duše, Hrvatska do sada nije imala jasne i artikulirane govornike i zbog toga smo tu di jesmo.
Na proslavi “Oluje” četiri dobra i još traje rasprava o tome koji je bio najbolji.
Veliki naslovi u novinama o rođenju novi lidera, nova nada za Hrvate u bolje sutra.
Ljudi stari oko 50 god. složili su govore koje je lijepo čuti, poredali riječi da budu milozvučne uhu, ugodne i mi smo zaboravili na sve nedaće prošlih godina.
Svi problemi sada su manji, raseljeni zaboravljeni, na pustim poljima sama će niknuti pšenica, iz svijesti ljudi nestat će mržnja, a mi ćemo uživati blagodati lijepih odmjerenih i hrabrih govora.
Dajte, najte, kako bi rekli naši stari, biti naivni, usprkos proživljenim godinama.
Djela a ne govori, trebaju građanima Hrvatske, za pročitati napisan tekst traži se dobar glumac, a ne politički lider.
Za dramu i rasplet sa sretnim krajem, unaprijed se piše scenarij, radnja se odvija na daskama pozornica, a ne u stvarnom životu.
Slavi se dobra gluma, a život je i dalje kakav je bio, i danas građani Hrvatske kupuju karte za put bez povratka, mnogi siromašni umirovljenici ustali su rano kako bi prvi pregledali kontejnere, a žene njegovateljice u stranim zemljama, njeguju neke tuđe ljude, dobrovoljno pristaju na dva tjedna umiranja uz stranog čovjeka, za dva tjedna života uz svoje,kako bi pomogle svojima da lakše prežive nevolje koje su donijele 25 proteklih godina, kada nismo imali dobre govornike.
I nema straha od korone, nema straha od samoće, ne tišti ih što govore tuđim jezikom, sve je daleko manje nevažno, od straha od neimaštine.
S druge pak strane i oni drugi, oni koji su u milosti, oni koji neimaštinu davno riješili, ostaju oni stari neustrašivi.
Niti jedna prirodna katastrofa građana ne može ih spriječiti da dalje bahato i neustrašivo troše novac koji nije njihov, za sitnice koje luksuz znače, a koštaju milijune koje nemamo.
Onog dana kada za svoj predani rad radnik u tvornici, u pekari, u školi, na njivi, donese u svojoj dom, svojoj obitelji plaću, od koje će moći živjeti,
kupiti dovoljno hrane, obući djecu, platiti režije, kupiti novi hladnjak a zaposlena majka u obitelji trošiti svoju zarađenu plaću na udobnost u vlastitom domu, onda ćemo moći reći,
da, imamo lidera.
Sve dotle to je samo izrežirana predstava, onih koji svoj nerad sakrivaju napisanim i emotivno pročitanim govorima, time štite svoj položaj, opstojnost na vlasti, da i dalje upravljaju našim životima, usmjeruju našu pažnju, na neke sporedne stvari, koje koće naše pravo da se izborimo za dostojan život.
Emocije u njihovim govorima pokazuju da znaju kako bi trebalo biti, znaju što bi građani voljeli i trebaju da se dogodi, znaju kojim putem trebaju krenuti, no to nam ne daje nikakvu garanciju, da će i tako biti.
Pričekajmo, djela, nije vrijeme za euforiju slavlja novi lidera, previše puta smo se opekli, pušimo malo i na hladno, bar dok nas ne ugrije bar malo sunca, novog smjera, na novom putu.
Dvadesetpet godina idemo brzinom puža, i čini se, da nas je negdje pretekao.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment