U Alpama pao prvi snijeg. Čini se daleko , ali nije, za čas se to spusti i do nas. Zahlađenje već je tu, iz vrućeg ljeta u hladnu jesen. Turisti odlaze a strah kakva će biti zima polako se prikrada.
Nakon ishitrenog veselja, nakon što smo bombardirani brojevima turista, o povećanju potrošnje, o broju prelazak preko granice, ostajemo sami sa sobom i sa svojim troškovima.
Svake godine kad turisti odu, počnemo s pričom kako nam turizam ne može biti jedina prihodovna strana,
da moramo pomoći dohodovne grane koje traju cijeli godinu. Priča, prožeta dobrim namjerama završava kad se zima primakne kraju.
Turistički sajmovi ondje, pa tamo, brojimo posjetioce sajma, umjesto da pripremamo tisuće zapuštenih zemljišta za posaditi, nečega.
Nakon euforične objave velikog rasta BDP, stvari polako dobivaju novu formu i novo pakovanje. Ispod šarene laže sasvim druga priča, usprkos bombastičnom povećanju i prosječne plaće i mirovine, ostaje i matematički izračun da to nije dosta ni za život radnika, a bome ni za jako skroman život penzionera.
Mirovine se nisu usklađivanjem povećale već su realno pale.
Zbog muljanja o podatcima o inflaciji još je gore nego i piše.
Udio mirovine u prosječnoj plaći pao je ispod 36%, pa je sadašnji Premijer preuzeo titulu najvećeg kopača rupe siromaštva u koje je ukopao umirovljenike, uz pomoć umirovljeničkih vođa koje je Premijer odabrao sebi na pomoć.
HSU u koaliciji s HDZ-OM, MUH u Zagrebu ima predstavnika iz stranke Milana Bandića, članovi Nacionalnog vijeća kao podrška vladajućima. Za naknadu sve se može, a ako se dobije kakvo mjesto u NO onda i realni pad mirovine može biti uspjeh, a ne poraz.
Veli Premijer, da nikada nije bio zabilježen jači rast mirovine, ali ni nikada veći porast cijena u tako kratkom vremenu, vrijeme ja za neka obećanja koja smo dobili u predizbornoj kampanji.
Kad je zagustilo na početku Corona krize ,prvo je Marić posegnuo u mirovinski fond, sada će inflacija dokrajčiti ono što se nakupilo.
Iako je u ovom periodu Corone umrlo više umirovljenika nego što ih se umirovilo,
a navodno nikada manja nezaposlenost, mirovine su realno pale ,što bi značilo da zaposleni ne mogu pokriti umirovljenike.
Male plaće većine radnika, a prevelike za određene namjesnike po stranačkoj pripadnosti donose veći prosjek od realnih odnosa .
Kakva je to gadna laž vidimo ovih dana kada jedan veliki poduzetnik traži 100 vozača na plaću na 15 000 kuna, a navodno ih ne može pronaći.
Uvidom u njegovo poslovanje vidi se da je prosjek plaće u njegovoj firmi 4700 kuna, niti trećina onoga što nudi. Otprilike je tako svugdje, trećina istine o onome, što se piše.
Ovakvom stanju u državi kumovala je šutnja ili nikada ne ispričana priča o prvom zarađenim milijunu naših novopečenih milijunaša.
Kad bi svaka firma imala jasnu i čitljivi priču o prvom stečenom milijunu ne bi se tako olako gomilala bogatstva na šačici ljudi, a na štetu radnika,
koji stvaraju dodatnu vrijednost.
Dopustili smo da se sredstva potpora u poljoprivredi i industriji preliju u najmanje rentabilnu granu ,a to je turizam.
Sredstvima za revitalizaciju Slavonije gradi se hotel na Rabu i nikom ništa.
Svaki menadžer koji drži do sebe ima nekoliko apartmanskih kuća , a radnici nekoliko ovrha za režije za život.
U privatizaciji prigrabljeno vlasništvo plaćaju danas penalizirani umirovljenici koji su potjerani iz firmi koje su pretvorene u nekretnine, ili samo građevinski atraktivne lokacije.
Kako to lako ide još i danas, možemo pročitati na primjeru bivšeg gradonačelnika Petrinje Dumbovića.
Nakon što je po svojim kriterijima podijelio pomoć svojim prijateljima, procurilo je kako je lako i danas doći do prvog milijuna,
ako imaš pravog čovjeka na pravom mjestu. Općinsko zemljište, kao gradonačelnik odobrio je prodaju svome sinu za 5 000 eura koje on sada prodaje za 100 000 eura.
Nepotizam i pogodovanje, iskorištavanje radnika do maksimuma, tu i tamo pokoji dobar primjer u firmi čiji je vlasnik došao iz vama,
kapitalista koji zna da nema kapitala bez motiviranog radnika.
Lakoća stvorenog prvog milijuna trasirala je krivi put kojim smo krenuli u novoj državi, došli smo do točke kada se besramno uzima siromašnima, da bi se saldo povećao bogatima.
Ministar Radman u svom kraljevskom plavom odijelu, kao svjetski mirotvorac, duguje nam priču o svom prvom milijunu, danas je ministar, koji je u ministarstvo došao s puno nekretnina naslijeđenih u Hrvatskoj koje se ne mogu steći u 30 godina rada.
Zbog naših pravih branitelja i zbog
naših vojnika koji su svoje kredite ,
za svoje domove, otplaćivali s puškom u ruci u nemirnom Afganistanu.
Zbog njih i zbog i zbog naših svih siromašnih u Hrvatskoj,
priče o prvom milijunu, mora biti lektira za sve koji se prihvate upravljati državnom imovinom.
“Zakon o porijeklu imovine”mora biti strateški zadatak Vlade Hrvatske, bez toga nema napretka, nema poboljšanja na bolje, niti veće plaće ,
niti ikakve mirovine.
Apetiti novostvorenih bogataša sve su veći, igra s povećanjem cijena, prije uvođenja eura,
pokazuju razmjere do kuda se misli ići i kome se pogoduje .
Najbolji primjer je cijena Argeta paštete od tune.
Prije 5 mjeseci 1,6 eura, danas 2,4 eura,
nije bitno kakvom ju valutom plaćate,
već je bitno da li ju možete kupiti i tko će zaraditi od njezine prodaje.
Droga Portorož je tvornica paštete u Sloveniji i kod njih nije poskupjela.
Jasno kao dan ,da je kod nas razliku cijene pobrao distributer za Hrvatsku, a na svakom pakovanju
paštete, piše i tko je taj.
Nema nama većih neprijatelja od naših domaćih,
oni se maksimalno trude zaraditi na svakoj kolektivnoj nesreći koja zadesi našu državu.
Zaradili su u ratu, zaradili su u privatizaciji,
Corona je bila dobra prilika za zaradu, a promjena valute još bolja.
Nije do tuđih, sve je do naših domaćih, do uvođenja eura sve će biti već gotovo, sve što danas košta 1 euro tada će koštati najmanje 2.
Konverzija iz kune u euro je tehnički zahvat, a Inflacija koju šutke odobrava Vlada, su uvjeti u kojima se živi život, za nas je programirana, namjerna i planirana i to je naš problem broj 1. danas u Hrvatskoj.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment