U javnom prostoru sve se češće ponavlja pojednostavljena teza kako se borbom za veće plaće automatski borimo i za veće mirovine. Takav narativ vjerojatno mnogima zvuči logično i politički je privlačan, no postavlja se ključno pitanje, odražava li on stvarnu ekonomsku sliku?
Uoči najava prosvjeda radnika i umirovljenika 18. travnja, intenziviraju se poruke kako rast plaća nužno znači i veće doprinose, a time i veće mirovine. Promatrano isključivo kroz nominalne iznose, ta tvrdnja je donekle točna, međutim, čim se fokus prebaci na realne pokazatelje, odnosno kupovnu moć, slika postaje bitno drugačija, i znatno nepovoljnija.
Naime, rast plaća koji nije rezultat povećane produktivnosti, već inflatornih pritisaka, pokreće mehanizam usklađivanja mirovina. Iako mirovine pritom nominalno rastu, one u pravilu zaostaju za rastom plaća. Istodobno, cijene često rastu još brže od oba navedena pokazatelja. Posljedica je jasna, svako novo “povećanje” mirovina u realnom smislu zapravo znači pad njihove kupovne moći, kako u odnosu na plaće, tako i u apsolutnom smislu.
Ako se odnos između plaća i mirovina promatra kroz uzročno-posljedične veze, otvara se i drugačija perspektiva, možda nije točno da samo veće plaće vode većim mirovinama, nego upravo suprotno, stabilne i veće mirovine mogu biti važan generator rasta plaća. Svako gospodarstvo koje teži održivom rastu oslanja se na kombinaciju potrošnje i izvoza. U tom kontekstu, mirovine imaju značajnu ulogu kroz osobnu potrošnju. Ako je ona usmjerena na domaće proizvode i usluge, uz kvalitetno osmišljenu ekonomsku strategiju, može potaknuti rast proizvodnje, povećanje prihoda poduzeća i posljedično realan rast plaća.
Povećanom potrošnjom, u prvom redu baziranoj na domaćim robama i uslugama, se povećava proizvodnja, a povećanje proizvodnje uz rast prihoda dovodi i do realnog rasta plaća. Prethodno navedeno zbog rasta potražnje dovodi do proširenja kapaciteta i novih zapošljavanja, a sve zajedno u konačnici i do većih poreza i doprinosa kojima se puni proračun. Krug se zatvara „novom“ isplatom mirovina iz državnog proračuna, ali sada uz već sve pretpostavke da budu i realno veće.
Visokoj inflaciji i rastu prihoda proračuna po njoj se „raduje“ i hvali samo Vlada koja nema dobar ili nikakav ekonomski – gospodarski razvojni program, koja uništava umjesto da razvija industriju, poljoprivredu…. itd. Posljedica navedenog stanja je konstantni nominalni rast plaća i mirovina, čime se nesposobna Vlada stalno hvali, ali je potpuno jasno da se ne radi se ni o kakvom realnom rastu plaća kao ni mirovina.
Dakle, možemo se i većim mirovinama boriti za veće plaće…
U Zagrebu, 27. 03. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
Leave a Comment