UMIROVLJENIČKO BOGATSTVO ILI SIROMAŠTVO? „Skoro 40 posto osoba starijih od 65 godina je u riziku od siromaštva. Rizik se penje do 65 posto za samce. Čak 80 posto mirovina je ispod praga.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), prag rizika od siromaštva za jednočlano kućanstvo je prošle godine iznosio 9.034 eura, što je 752,83 eura mjesečno. Čak 80 posto umirovljenika prima mirovinu ispod tog iznosa, a među njima su brojni upravo samci. Od 1.132.830 umirovljenika prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO), njih 914.167 prima prosječnu mirovinu do iznosa od 729,12 eura, prema podacima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), što znači da ih je oko 80 posto ispod praga siromaštva.“

Dio je ovo članka, koji donosi jedan medij a koji bi trebalo komentirati i usporediti s izjavama vladinih dužnosnika a pri tome ostati u okvirima pristojnosti, što baš i nije lako.

Statistika protiv stvarnosti!

U sjeni vladinih hvalospjeva o povijesnim uspjesima u mirovinskom sustavu, podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) i HZMO-a otkrivaju poraznu sliku.

 Kontinuirano svjedočimo neobičnom fenomenu. Dok vladini dužnosnici s ponosom ističu kako su mirovine “nikad veće” i kako je standard umirovljenika “nikad bolji”, svakodnevica na tržnicama,u trgovinama i ljekarnama govori suprotno. Sukob dviju realnosti, one statističke, ulaštene za potrebe politike i one stvarne, koju žive hrvatski građani treće dobi, nikada nije bio oštriji.

Već dobro istrošeni ali još uvijek korisni trik kojim se koristi službena politika je naglašavanje nominalnog rasta. Činjenica je da su mirovine brojčano veće nego prije pet ili deset godina. Međutim, ta je informacija bezvrijedna bez konteksta kupovne moći. Inflacija, koja je posebno snažno pogodila osnovne prehrambene namirnice i energente, doslovno je anulirala svako, ionako nepotpuno usklađivanje. Za umirovljenika, mirovina nije broj kojim se ponosi, već količina prehrambenih namirnica i lijekova koju može kupiti. Danas, s “nikad većom” mirovinom, prosječan umirovljenik iz trgovine izlazi s osjetno praznijom vrećicom nego ikad prije. Čak manje nego prije famoznih deset godina, kada je tadašnji kandidat za premijera Plenković, u cilju dobivanja izbora, obećao podizanje mirovine na udio do 60%, prosječne plaće.

To je bilo jedno od ključnih obećanja kojim je zacrtano podizanje prosječne mirovine na 60% udjela u prosječnoj plaći. Danas, taj je cilj jednako dalek kao i tada. Udio se uporno vrti oko 40%, što pokazuje da umirovljenici ne samo da ne sustižu radno stanovništvo, već relativno tonu sve dublje. Nelogičan sustav usklađivanja, postavljen je tako da uvijek kaska za rastom cijena i plaća, te osigurava da umirovljenici ostanu trajna socijalna kategorija.

Što donosi sutra s obzirom na trenutnu geopolitičku situaciju i posebno naglašeno stanje s energentima
Ovakvo stanje zateklo nas je u razdoblju relativne ekonomske stabilnosti no, s obzirom na sve nestabilniju međunarodnu političko-ekonomsku situaciju, energetske potrese i neizvjesnost na globalnim tržištima, postavlja se pitanje: ako je danas, u “nikad boljim vremenima”, 80% ljudi ispod praga siromaštva, što će se dogoditi kada nastupi prava kriza? A ona će doći!

Dok se politika bavi postocima povećanja koji zvuče impresivno u predizbornim spotovima, stvarna Hrvatska kopa po kontejnerima ili čeka u redovima za socijalne samoposluge. “Nikad veće mirovine” možda dobro zvuče u Saboru, ali na kućnim pragovima onih koji su ih zaradili, one su tek podsjetnik na neispunjena obećanja i život na rubu egzistencije.

Branko Knežević