Polugodišnji obračun svih statističkih podataka je gotov. Brojke su tu i velika većina nije zadovoljna.
Blagajnice u dućanima bijesne su kad su vidjele statističke podatke, tvrde da puno njih dobiva manje od navedenih iznosa.
Također radnici nisu zadovoljni, prosječna plaća za mnoge je nedostižan “san” plaća.
Smatraju da nije pošteno da su dio iste matematike,
koja donosi srednju veličinu u kojoj su Martina Dalić i njezin suprug, sa svojom mjesečnom plaćom pokrivaju oko 28 prosječnih plaća i nisu jedini.
Umirovljenici u još gorem stanju, iako je prosjek mirovine skočio za 2,46 % mirovine nisu za većinu ni blizu za potrebe čovjeka u godinama,
iako su zahtjevi skromni, ali troškovi liječenja odnose više novaca.
Postoje razne kategorije umirovljenika, postoje i zaštitni mehanizmi,
no još uvijek ima ljudi koji primaju puno manja nego je minimalna mirovina koja ovisi i o godinama mirovinskog staža. Obiteljska mirovina iznosi 70% ostvarene pa je u prosjeku tek nešto viša od 2000 , ali najlošije mirovine imaju poljoprivrednici.
Njih oko 28 700 ima mirovinu tek nešto veću od 1500 kuna a prosječni staž im je 22 god.i 9 mjeseci.
Bez dodataka njihova bi mirovina bila 607 kuna.
Poljoprivreda je potpuno zanemarena grana privrede koja nam ove godine pokazuje svu zanemarenost u vidu većih cijena.
Cijena voća i povrća postale su nedostupne za radnike i umirovljenike,
rezultat je to što se poljoprivreda svela na socijalnu kategoriju.
Novac iz EU dobiva se za projekte i mehanizaciju, svojevrsna je zamka za poljoprivrednike koji nisu vični papirologiji.
U izradi projekta na kraju dobro zaradi posrednik u izradi, u nabavi mehanizacije kupe se strojevi koji većinu godine stoje .
Za svaku nabavu stroja potrebno je znati broj radnih sati tog stroja, da bi investicija bila isplativa.
Zaduženja po tome ugasila su mnoga poljoprivredna gospodarstva, a velike poticaje dobivaju samo veliki proizvođači, koji mešetare poticajima,
pa tako imamo i prvu presudu u kojoj EU potražuje 10 milijuna kuna natrag , jer novci nisu potrošeni prema zadanim propisima.
U usporedbi sa susjednim zemljama po proizvodnji i cijenama stojimo neusporedivo loše. Cijene su manje svugdje oko nas, mi za hranu trošimo 27% zarade dok zemlje u okruženju manje od 10 %,
a i imamo i najveći PDV za hranu.
Da bi poljoprivrednici preživjeli izvoze svoje izvorne proizvode, a država uvozi skupe prerađevine.
Kukuruz, pšenica, soja, prodaju se po cijenama zrnja ,a kupujemo polusmrznutu kiflu s aditivima, koja premaši cijenu kilu zrnja iz kojeg se dobije brašno.
Naša politika nehaja dovela nas je dotle da smo višestruko sluge pametnih Vlada susjednih zemalja.
Najprije poljoprivrednik optereti svoje gospodarstvo strojevima koji mu stoje većinom ljeta,
digne hipoteku da bi napravio spremište za te strojeve, iako računica pokazuje da proizvodnjom ne može pokriti ukupno zaduženje.
Da bi se servisirao dug prodaje proizvod u najneisplativijoj formi, da bi na kraju kupio proizvod od svoje sirovine,
po višestrukoj cijeni.
U konačnoj verziji kupuje u Lidlu kiflu od svojeg žita po cijeni kile pšenice od koje Poljak koji je kupio žito ispeče 20 kifla.
Većinu smrznutih pekarskih proizvoda uvozimo iz Poljske, a oni su svoju poljoprivredu uredili tako da imaju zadruge koje iznajmljuju mehanizaciju,
ali i proizvodne pogone koji finaliziraju proizvod.
Sve to smo i imali mi i zadruge i veliki Mlinar i veliku Klaru veliko Žito, no od svega smo odustali i sada imamo puno trgovačkih centara koji prodaju peciva iz našeg žita,
blagajnice na minimalnoj plaći prodaju talijansku tjesteninu , mlađi naraštaji poljoprivrednika rade na baušteli u Njemačkoj.
Turisti u našoj zemlji jedu svoje proizvode koji su duplo jeftiniji kod njih,
pa je za očekivati da će druge godine njihova opskrba ići iz” paktregera” vlastitog automobila.
Radi usporedbe mi imamo cijelu stakleničku proizvodnju toliko,
koliko ima okolica Leskovca,
grada u Srbiji. Oni su prošli mjesec zbog dobrog uroda rajčica dijelili rajčicu besplatno.
Blagajnice , poljoprivrednici i “kioskpekarice” u mirovini će biti na dodatku do minimalne mirovine, koju će morati zaraditi i uplatiti radnici koji imaju nešto više od minimalca.,
Na našem moru ljetovat će radnici koji nam prodaju polusmrznute kifle , bogati radnici tvornica poljoprivrednih strojeva i ovršitelji propalih poljoprivrednih gospodarstva.
Sve grane smo posjekli, ostala je ljuštura stabla s koje grane padaju same ,a mi samo čekamo da se stablo sruši.
Pa sad netko neka kaže da nam je glavni problem danas, čiji je Krim
ili da li je pozdrav ZDS legalan, politika je danas najisplativiji legalan biznis,
a i mirovina je super,
na kraju mandata dobijemo statističke podatke koji nam obično daju jedno mjesto,
na tablici uspješnosti niže.
Trideset godina eksperimenta je stvarno bilo dosta, tko nije savladao praksu niti neće.
Ne dopustimo da budemo svjetski pokusni kunići u fazi ispitivanja ljudske izdržljivosti.
Kunić se ne može buniti, mi još možemo.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment