U Hrvatskoj sve je stalo osim što će se sada još malo jače krasti…

Najvažnija sporedna stvar na svijetu na mjesec dana blokirala nam je život. Volio ne volio, moramo se pomiriti s pravom na veselje onih koji vole.

Nije to ni loše, otpuste se kočnice samo je užasno loše što bitne stvari moraju čekati da se euforije smire.

Tako je smještaj u Dohi za navijače postao top tema, a zabrana točenja piva svjetska katastrofa.

U Hrvatskoj sve je stalo osim što će se sada još malo jače krasti,  lopovi  će najprije odraditi “šihtu, a onda negdje zasjesti s šalom oko vrata i vikati” Naprijed Hrvatska.”

Naša reprezentacija rame uz rame s velikim i bogatim zemljama, to nas čini izrazito ponosnima.

Kako je u ostale dane kada je nogomet ipak sporedna stvar na svijetu u usporedbi s velikima pokazuje Eurostat.

U usporedbi s Njemačkom po tome koliko su se građani približili Njemačkoj u životnom standardu stoji jako loša prognoza. Za dinamiku kojom se krećemo prema njihovom standardu  trebalo bi nam 110 godina, stoljeće i 10 godina da bi imali kupovnu moć kakvu imaju Nijemci sada.

S ljudskim potencijalom samo smo 3’5 puta lošiji što i nije toliko loše.

Ostaje gorka spoznaja da s relativno solidnim ljudskim kapitalom ne možemo stvoriti dodanu vrijednost koja bi osigurala veći standard građana.Možda je u tome tajna da obožavamo nogomet u kojemu smo jednaki s velikima koji su u svemu drugom uspjeli.

No ljubav nije uzajamna, usprkos neosporno velikoj podršci, nogometne zvijezde većinom ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a bilo je i slučajeva da im je i oprošten dug za režije.

Velikima se oprašta, onog trenutka kada lopta završi u golu, građanima kada i zadnju kunu izbiju institucije  iz novčanika za obaveze prema državi.

Sport su naporni treninzi, gledano u cjelini financijski neisplativo za pojedinca, no ako država neku granu sporta “brendira” u smislu promocije države onda su  postavke drugačije.

Zbog toga imamo situaciju da se vlastodršci u kritičnim trenucima, kada se bira tko će voditi državu, obavezuje graditi stadione usprkos lošem standardu građana.

Najnovija politička drama oko ulaska u Schengen nije mogla pasti u bolje vrijeme, s jednim okom i uhom u Kataru, javnost neće imati niti volje niti sluha za praćenje pregovora i natezanje oko toga hoće ili neće Austrija dati pristanak. Plenković ima odriješene ruke da trguje mimo svih razumnih granica.

Ovaj tjedan  Turci dolaze pregovarati o radničkim pravima u Petrokemiji, 1400 radnika ovisi o tim pregovorima, ali u našoj državi pažljivije će se pratiti nogometna utakmica Maroka i Gruzije nego ishod pregovora o radničkim pravima u Petrokemiji.

Uništili smo budućnost hrvatskih građana jer nismo znali strogo povući crtu između posla i zabave i nastavljamo u ležernom tonu i dalje.

Eurostat kaže 110 godina nam treba da stignemo Njemačku, naša ministarstva ukupno imaju  4355 službenih vozila, a Njemačko Federalno ministarstvo unutarnjih poslova ukupno 26, devet električnih i hibridnih.

Njemačka ima oko 80 milijuna stanovnika od kojih radi oko 80% radno sposobnih, Hrvatska 3,8 milijuna radi otprilike 68 % radno sposobnog stanovništva.

Malo zaposlenih u Hrvatskoj nosi ogroman teret skupog državnog aparata, koji uz to ne zna osigurati uvjete za bilo kakav rast proizvodnje koja bi donijela i porast standarda većine građana.

Ako je pameti, građani na čiji se teret političari bave samo lakim temama i organizacijom sporedno nebitnih stvari, skinuti će ove političare sa svoje grbe i tražiti preraspodjelu tereta, ako se to ne dogodi, uskoro će hrvatski radnici puzati pod teretom luksuza  za šačicu političara ogromne proždrljivosti.

Dragica Trumbetaš