Zahtjevi za povećanje minimalne plaće su dio politike koja pogoduje uvozu uglavnom nekvalificirane radne snage, uz poticanje odlaska kvalificiranih domaćih radnika
Rasprava o minimalnoj plaći u Hrvatskoj već godinama se vodi na potpuno pogrešnim pretpostavkama uz ozbiljne posljedice za domaće radnike i ukupnu strukturu tržišta rada. Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina značajno povećala minimalnu plaću, sa razine od oko 840 € bruto 2024., na 970 € 2025., te 1.050 € 2026. godine .
Na papiru, to nekima izgleda kao socijalno odgovorna politika, ali u praksi je riječ o administrativnoj mjeri koja ne rješava ključni problem odnosno nisku produktivnost, lošu strukturu gospodarstva i sustavno potiskivanje cijene rada. Istodobno, Hrvatska bilježi snažan rast uvoza radne snage, već danas oko 170.000 stranih radnika obavlja razne, uglavnom jednostavne poslove, uz projekcije daljnjeg rasta. Ti radnici dominantno ulaze u segmente tržišta rada gdje prevladava minimalna ili blizu minimalne plaće, i upravo tu nastaje ključni paradoks. Povećanje minimalne plaće uopće ne jača pregovaračku poziciju domaćih radnika već samo dodatno stabilizira model jeftine uvozne radne snage.
Za radnike iz siromašnijih zemalja, hrvatski minimalac i dalje predstavlja višestruko veću zaradu nego kod kuće. Za domaće radnike, posebno kvalificirane, on je i dalje nedostatan za dostojan život. Rezultat? Nastavak iseljavanja, što potvrđuju i međunarodne analize koje upozoravaju na demografski pad i odljev radne snage kao ključni strukturni problem RH.
Drugim riječima, minimalna plaća u postojećem obliku ne funkcionira kao instrument zaštite rada, nego kao instrument niveliranja kojim idemo prema dnu. Poslodavcima omogućuje da formalno zadovolje zakonski minimum, dok stvarna vrijednost rada ostaje podcijenjena. Podatak da udio minimalne plaće u prosječnoj plaći čak pada samo dodatno potvrđuje da rast minimalca ne prati realne ekonomske odnose.
Poseban problem predstavlja praksa masovnog prijavljivanja radnika na minimalnu plaću, neovisno o njihovim kvalifikacijama, uz isplate “na ruke” ili kroz dodatke. Time se urušava porezni sustav, ali i sama ideja pravedne naknade za rad. Zato je nužno otvoriti pitanje potpuno drugačijeg modela. Uvođenje minimalne cijene sata rada po djelatnostima i zanimanjima predstavlja racionalniji i pravedniji pristup. Takav sustav diferencira rad prema složenosti i odgovornosti, onemogućuje damping cijene rada kroz univerzalni minimalac, potiče produktivnost i specijalizaciju, i na koncu vraća dostojanstvo kvalificiranom radu.
U mnogim sektorima EU već postoje kolektivni ugovori koji definiraju minimalne satnice ovisno o kvalifikaciji. Hrvatska se nažalost i dalje oslanja na jedinstveni, administrativni minimum koji ne reflektira realnu vrijednost rada. Takva politika svodi se na kratkoročno kupovanje socijalnog mira, dok se dugoročno cementira model ekonomije niske dodane vrijednosti i jeftine radne snage. To nije socijalna politika, to je odustajanje od razvoja.
Ako želimo zaustaviti iseljavanje i vratiti ravnotežu na tržište rada, potrebno je prestati sa kozmetičkim korekcijama i uvesti sustav koji nagrađuje znanje, iskustvo i produktivnost. Sve ostalo je samo produžavanje statusa quo, posebno na štetu domaćih radnika, ali i budućnosti hrvatskog gospodarstva. Pitanje, zašto sve navedeno radnički sindikati uporno ignoriraju???
U Zagrebu, 20. 04. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
Leave a Comment