Svako vrijeme ima svoje izazove, upravo prolazimo kroz jedno jako teško. Mislimo da nikome nikada nije bilo teže nego nama sada, no strašne su nesreće prohujalo našim krajevima.
Održali smo se i mijenjali u mnogim stvarima, a u nekima smo ostali na nivou krda iz doba krapinskog čovjeka. Vođa krda imao je apsolutnu dominaciju, za neposlušne eliminaciju.
Tradicija je isto stečevina koja se vuče kroz vrijeme, mnogi ju žele mijenjati no nit koja spaja prošlost i sadašnjost ostaje neprekinuta. Jučer je zapaljena adventski svijeća u danu kada su ljudi prosvjedovali, kada ima strašno puno nezadovoljnih, ogorčenih i siromašnih.
Iako je prava namjena adventa danas komercijalizirala, u funkciji je potrošnje nit tradicije se provlači kroz vrijeme, odolijeva izmjenama.
U prošlosti vrijeme adventa bilo je vrijeme kad su se počeli izrađivati ukrasi za bor, cvjetići u boji od krep papira za kućna raspela i veliki vijenci za raspela usred sela
Bilo je to vrijeme kada se brzo spustila noć, noći duge, žene bi se okupile kod one koja je imala najveći stol, rezuckale papir, slagale cvjetiće i listove u vijenac, vukle su nit tradicije iz vremena u vrijeme.
Nije bilo dućana koji nije imao smotuljke krepa u boji, bez obzira tko je bio na vlasti, ti su se paketići trampili za jaja koja su dućani priznali kao novac.
Još uz petrolejku u duboko u noć čuo se žamor u kućici u selu, žene su čavrljale o svakodnevnim stvarima, često dogovarale izgledne ljubavne veze za svoju djecu po svojim željama, a bez znanja onih koje se to ticalo.
Muškarci su za to vrijeme kartali u nekoj drugoj kući, sa svojim interesom.
Negdje duboko u noć kada bi išao svako svojoj kući čula se škripa koraka po snijegu i tresak vrata u daljini. Snijega je bilo puno više, zime su bile oštrije, život je imao neki drugi smisao, no selo je u to vrijeme živjelo u zajedništvu kakvo je po ljeti zbog poslova nije bilo moguće .
Danas je potpuno drugačiji život, nit običaja odolijeva, nove tehnologije donijele su nove vidike i domete, alati su moderni, olakšavaju život no i oružja koja upotrebljavaju ljudi sve su ubojitija strašnija
Želja za dominacijom nad ljudima ne bira oružje ni način, u vrijeme mira proizvodnja oružjem ne prestaje, smišljaju se nova koja bi svojom ubojitosću držala u strahu potencijalne neprijatelje.
Ljudi proglašavaju neprijateljima druge ljude samo zbog druge tradicije, boje kože, ili jednostavno žele ono što im ne pripada.
Potpirivanje mržnje obave častohlepni ljudi koji iz sukoba žele izvući neku korist, nešto za sebe. Niti jedan pošten čovjek ne želi rat, ne želi strepiti za svoje dijete, ne želi nešto tuđe uz žrtve koje odnose ratovi .
No postoji neka posebna vrsta ljudi koji vuku nit iz čopora, žele biti apsolutni vladari sveg što daje priroda i mozak i ruke čovjeka.
Takvi ljudi prodaju vodu, prodaju snagu vjetra, prodaju utrobu zemlje, prodaju učinak sunca.
Nameću se kao apsolutni gospodari života i smrti na zemlji.
Mi smo mala zemlja na puno vrijednih ljudi koji svojim rukama i znanjem žele osigurati udobnost i skladnost u svojim malim obiteljskim oazama, svoj mir i sreću, opstojnost u svojoj zemlji, ali zemlja gdje ima ljudi koji žele dominaciju i vlasništvo nad radom, prisvojiti tuđi trud, tuđa obiteljska nasljedstva, dirigirati veselja po svojoj mjeri, a za svoju korist
Ti ljudi osporavaju svako tuđe mišljenje, ti se ljudi pozivaju na vjeru i tradiciju, a prigovaraju na veličinu bora na trgu, na broj sviječica na Zrinjevcu, ti su ljudi u stanju beskonačno prosvjedovati za svoje pravo na štetu drugih..
Ti su ljudi stali u obranu vlastodržaca koji su potrošili milijarde na avione koji imaju samo jednu namjenu da bacaju bombe.
Ti ljudi ne mare što umiru starci radi siromaštva, ne mare što nemamo bolnice već usred zime postavljamo šatore za teške bolesnike, ne mare što nemamo doktora i vozila hitne pomoći niti helikoptera ni glisera koji bi pomogli u hitnim slučajevima.
Ti ljudi nameću slijepu poslušnost a bolest koriste za svoje interese. Lani smo u ovo vrijeme tjerali starce iz parkova, dr. Markotić lovila ih je po placevima, nismo imali cjepiva i starci su bili krivi za lokdaum, a starci su umirali po ustanovama iz kojih nisu izlazili, netko im je donio bolest.
, Danas uz cjepivo sve ih više iz mjeseca u mjesec umire, a Corona je četvrti uzrok smrti, nitko ništa ne propituje.
U svemu tome moramo ostati hladne glave, moramo sačuvati onu nit tradicije, ne pristajati na mržnju i podjele koje dolaze od ljudi koji žele dominaciju, moramo zadržati zajedništvo pod svaku cijenu.
Mogli smo osposobiti objekte čvrste grijane za prihvat bolesnika po zimi, šatore su podigli da nas straše, mogli smo sačuvati bolničko osoblje da smo ih dovoljno platili, mogli smo ostati zajedno na bojištu s Coronom kao što smo ostali u ratu, nedostajale su samo prave riječi
Ne zaboravimo da smo i avione koji su nas bombardirali u ratu mi kupili s nadom da će nas braniti, u rukama krivih ljudi sijali su smrt i rušili naše domove.
Život ide svojim tokom, sve prevare sitnih interesa nekako ispravi, ljudi žive sa svojim strahovima bore se na način kako im dopušta strah. Ovih dana ne čujemo riječi koje bi pomogle da se oni koji se boje riješe svojih strahova. Odgovorni i plaćeni ljudi za taj posao ne pronalaze riječi koje bi povezale ljude, možda ne znaju, a možda ni ne žele.
Ostaje nam da se zaštitimo onako kako nam strah dopušta, strogo se čuvajmo da vlastiti strah ne prenosimo na druge, na druge prenesimo ohrabrenje i zaštitimo jedni druge koliko je to moguće.
Duh tradicije provući će se nekako kroz vrijeme kao i do sada, ostati ćemo vjerni tome usprkos nevoljama.
Nekada je usred zime cijelo selo spajao cvijetak izrezan od krep papira, maleni šareni vjenčić na drvenom kipiću donio je veselje u obitelj.
Danas kada vlada Pandemija neka nas veseli dan kada imamo vijesti da je manje bolesnih, manje preminulih, u tome nađimo nadu i veselje, dobre vijesti ispred loše.
Ne potcjenjujmo ljepotu malih stvari, one obilježe život i daju mu vrijednost.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment