Saobraćajna nesreća u Zagrebu gdje je motociklist pregazio biciklistu na pješačkom prijelazu, opet nas upozorava da su ljudi najveći neprijatelji sami sebi.
Motociklist je jurio velikom brzinom i nije bilo nikakve šanse da se nesreća izbjegne,
ovaj put to je bio čovjek na biciklu, moglo je biti i više ljudi i djece, sudbina je htjela da jučer bude tako.
Što se zbiva u glavi čovjeka kada sjedne na motor i stisne gas u gradu gdje se smjenjuju semafori na svaki par sto metara, nije nikome jasno,
vjerojatno je da dođe do kratkog spoja da se ugase sve lampice za oprez i čovjek bude na trenutak u mračnom tunelu vlastitog uma i ne može si pomoći.
Administrativno ograničenje i propisana kazna tu ne pomaže,
no itekako je to odluka čovjeka pri punoj svijesti i pameti.
Proizvodnja takvog motocikla vjerojatno je popraćena s velikim oduševljenjem, za usavršavanje i podešavanje potrošeno mnogo radnih sati i novaca.
U Hrvatskoj imamo ograničenje od 130 km/h a na cestama automobile koji razviju brzini od 240/h i ima ljudi koji su strahovito ponosni na to.
Ovih dana slušamo o velikim dugovima u gradskim blagajnama koje su ostavili bivši gradonačelnici, gledali smo Dumbovića kako je došao u porušenoj Petrinji u novom “zvijer”automobilu na primopredaju vlasti, bez imalo straha i poniznosti pred građanima.
U malom čovjeku puno taštine i želje da pokaže veličinu svoje moći, usprkos svim nesrećama koje su zadesila grad, ali i velikog siromaštva i prije potresa.
Veliki dečki kad prigrabe vlast nabave si odmah najskuplju igračku kao nagradu.
Koliko je ljudska glupost velika najbolje se vidi iz tramvaja, koji vozi brže od kolone automobila, u koloni auti od pola milijuna s jednim čovjekom unutra čekaju na semaforima iza krntija od par stotinu kuna.
Ni vrijeme utrošeno u koloni, ni potrošen novac nije prepreka da se kupi nešto što ničemu ne koristi osim za pokazivanjem moći.
Što je zemlja siromašnija to su ljudi objesniji, politička vrhuška prednjači, službeni automobili u Hrvatskoj pojedu dobar dio proračuna no da bi se donijela odluka o kupnji uz koje ide održavanje, tankiranje i poneki put i vozač, obično se donese u par minuta, a za odluku o povećanju mirovina treba godinu i pol dana.
Najniža mirovina obračunava se oko 69, 54 kune po godini staža, toliko obično iznosi potrošnja goriva službenog automobila na 100 pređenih kilometara na otvorenoj cesti.
Sva tragedija je u tome da automobile plaćaju radnici
kojima se isplaćuje ovolika mirovina.
Primjere da u proizvodnim tvornicama gdje je prosjek plaća oko minimalca, menadžeri za dolazak s posla na posao u godini dana,
potroše koliko radnik dobije i plaće za 30 godina rada ili 60 godina mirovine.
Priča da nema za pristojne mirovine je šuplja priča, nikada dozrelih ljudi, koji tuđi mukotrpan rad koriste za svoje igračke.
Dumbović neka bude primjer, niti jedan menadžer koji će u srijedu sjesti u Audi 6, Volvo, Passat,
koji je kupio od novaca firme u kojoj radi nije bolji od Dumbovića, a svi političari po koje će doći vozač još su i gori.
Najveća je sramota jedne države,da umirovljenici koji su ju stvorili, prosjače svoje mirovine, umiru podjednako od bolesti i siromaštva, a političari besramno “brste”proračun za svoje igračke, donose zakone koji idu u korist nedozrelim ljudima.
Odrastite ili se igrajte u svom dvorištu, o svom trošku, na račun svojih roditelja koji su vam ostavili materijalno bogatstvo, a duhovno siromaštvo.
Niti jedan pravi branitelj nije povukao obarač, da bi živjeli bahato, a starci živjeli u siromaštvu.
Slika porušene Petrinje i gradonačelnika Dumbovića s diplomom koju je stekao u Srbiji u 60 godini života , njegov jacuzzi u uredu i “zvijer”automobil koji nije u poreznoj kartici, slika je do čega ste doveli Hrvatsku.
Umirovljenici tu sliku imajte u glavi do izbora i ne zaboravite da je potrošnja automobila
100 km/h = 1 god.staža za obračun mirovine.
Godinu dana rada = 45 min vožnje
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment