Kada ministar Marin Piletić samouvjereno najavljuje da će prosječna mirovina u siječnju 2026. godine dosegnuti 706 eura, moglo bi se pomisliti da je položaj umirovljenika u Hrvatskoj konačno riješen. No ta „dobra vijest“ vrijedi samo na papiru i u političkim priopćenjima. U stvarnosti, za većinu od 1,13 milijuna umirovljenika, taj iznos ostaje nedostižan san.
Naime, oko dvije trećine umirovljenika prima mirovinu znatno nižu od navedenog prosjeka. Oko 800 tisuća njih ima mirovinu manju od 700 eura, dok približno 400 tisuća ljudi preživljava s manje od 450 eura mjesečno. To nisu statističke nijanse, nego brutalne činjenice koje svakodnevno oblikuju život stotina tisuća starijih građana. Postavlja se stoga logično pitanje, kome zapravo služi isticanje „prosječne“ mirovine i kakvu stvarnost ona prikriva?
Odgovor je, nažalost, dobro poznat. Statistika se ponovno koristi kao političko sredstvo, a ne kao vjerodostojan prikaz društvene stvarnosti. U prosjek se ubrajaju povlaštene i posebne mirovine, jednokratni dodaci i parcijalne korekcije, kako bi se stvorila slika napretka koji većina umirovljenika nikada neće osjetiti. U njihovoj svakodnevici nema prosjeka, nego samo zbrajanje računa, odricanja i stalne brige kako preživjeti do kraja mjeseca.
Ukidanje penalizacije za dio umirovljenika zasigurno popravlja statistiku i predstavlja korak prema ispravljanju nepravde, ali to je tek djelomično rješenje. Nepravda ostaje za sve one koji su u prijevremenu mirovinu otišli godinu, dvije ili pet godina prije 65. rođendana i koji su i dalje trajno kažnjeni nižim primanjima. Sustav i dalje dijeli umirovljenike na „povlaštene“ i „zaboravljene“, umjesto da osigura pravedna i dostojna primanja za sve.
Ni simbolično povećanje najnižih mirovina od 3%, kao ni godišnji dodatak od 6 eura po godini staža, ne mogu promijeniti bit problema. U uvjetima rasta cijena hrane, energenata i usluga, ta povećanja su tek kozmetički zahvati. Realna kupovna moć umirovljenika i dalje pada, a najavljeni „rast“ mirovina svodi se na pužev korak koji većina neće ni primijetiti.
Zato prosjek od 706 eura nije pokazatelj uspješne politike, nego dokaz koliko se stvarni problemi umirovljenika pokušavaju prikriti lijepim brojkama. Dok se Vlada hvali statistikama, stotine tisuća ljudi žive ispod granice dostojanstva. To nije socijalna politika, to je svjesno ignoriranje stvarnosti.
Vrijeme je da se prestane s političkom kozmetikom i da se mirovinski sustav konačno prilagodi stvarnom životu umirovljenika, a ne potrebama dnevne politike. BUZ je tu borbu spreman i ne namjeravamo odustati sve dok ne dođemo do cilja, onog po kojem će „prosječna“ mirovina biti 60% prosječne plaće, dakle sada već okruglih 900 eura…
U Zagrebu, 29.01.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
Leave a Comment