Koliko prosječna mirovina u Hrvatskoj doista pokriva mjesečne troškove života? Ako se oslonimo na relevantne europske usporedbe i dostupne analize, odgovor je porazan, tek oko 40 posto. Drugim riječima, prosječna mirovina u Hrvatskoj ne pokriva ni polovicu osnovnih životnih potreba prosječnog umirovljenika. Time se Hrvatska nalazi na samom dnu Europske unije, pa čak i ispod nekih zemalja iz neposrednog okruženja.
Posebno je indikativno da se u tom pogledu lošije ne stoji zbog „previsokih troškova života“, već zbog izrazito niskih mirovina u odnosu na te troškove. U državama poput Rumunjske, Češke, Poljske ili Španjolske odnos prosječne mirovine i troškova života znatno je povoljniji nego u Hrvatskoj. Ne radi se ovdje o nominalnim iznosima mirovina, koje usput rečeno i jesu nešto veće u nabrojenim zemljama, nego o odnosu prosječne mirovine i potrebnih sredstava za prosječne životne troškove. U Hrvatskoj umirovljenik sa prosječnom mirovinom objektivno ne može preživjeti bez dodatnih izvora prihoda.
Usprkos tome, iz vrha vlasti godinama slušamo mantru da „umirovljenicima nikada nije bilo bolje“. Premijer Plenković, ministar Piletić i prateći PR aparat uporno pokušavaju stvoriti sliku napretka, dok stvarni pokazatelji govore upravo suprotno. Realnost većine umirovljenika je život na rubu siromaštva, stalno odricanje i neizvjesnost oko osnovnih troškova poput hrane, režija, lijekova i stanovanja.
Nameće se pitanje, kako umirovljenici uopće preživljavaju sa mirovinama koje pokrivaju tek 40% mjesečnih potreba? Odgovor je neugodan, ali poznat. Jednima pomažu članovi obitelji, drugi su prisiljeni raditi i u dubokoj starosti, treći prodaju naslijeđene nekretnine ili imovinu. Neki skupljaju plastične boce, a dio je gurnut u sivu ekonomiju kako bi zakrpao rupe u kućnom budžetu. To nije dostojanstvena starost, to je socijalni neuspjeh države.
Posebno tragična je sudbina tzv. radničkih mirovina. Od promjene formule izračuna 1999. godine i sustavnog neusklađivanja mirovina s punim rastom plaća ili troškova života, te su mirovine mjesečno oštećene za približno 150 do 200 eura. To nije posljedica „objektivnih okolnosti“, već svjesnih političkih odluka koje su godinama prelamane preko leđa onih koji su desetljećima punili proračun.
Rješenja postoje i dobro su poznata. Hrvatska se mora približiti prosječnom udjelu mirovina u BDP-u članica EU, koji je cca 12,5%. To bi značilo osigurati dodatnih približno 2 milijarde eura godišnje za mirovinski sustav. Taj novac se već mogao osigurati, može se osigurati i danas, ali za to ne postoji politička volja vladajuće većine. Umjesto sustavnih rješenja, Vlada se odlučuje za provjerenu taktiku, povremene pakete pomoći vrijedne nekoliko stotina milijuna eura, kojima se pred izbore „kupuje“ naklonost umirovljenika. Ta PR igra, nažalost, do sada je često davala rezultate, ali cijena te „velikodušnosti“ je nastavak kroničnog siromaštva i izostanak stvarnih reformi.
Ostaje nada i očekivanje da će umirovljenici do sljedećih izbora uvidjeti razliku između jednokratnih mrvica i trajnog, pravednog rješenja. Jer 40% pokrivenih troškova nije samo statistički podatak iz istraživanja, to je svakodnevni život stotina tisuća ljudi u Hrvatskoj.
U Zagrebu, 02.02.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
Leave a Comment