Ništa jučer nije jače obilježilo dan, nego prva obnovljena kuća na Baniji.
Ništa nije jače dirnulo srce nego suze radosnice domaćice koja stoji pred novim domom.Kuća je izgrađena rukama ljudi koji imaju sreću da sve svoje mogu dijeliti s drugim ljudima.
U pitanju nije samo novac, već vrijeme, emocije, strah ,ali i tuga.
Zasigurno su ljudi koji se odluče na takav korak uvijek u mislima s onima koji čekaju na njih.
U zemlji gdje svaki dan gledamo kako se krade, kako se otima, ovo što smo vidjeli jučer je veliko drvo u pustinji bez vode.
Našlo se dovoljno ljudi oko istog cilja da nađu snage, volje, ali i prkosa da savladaju sve prepreke.
Mnogo je vremena izgubljeno na savladavanje birokracije, no nije bilo posustajanja.
Prvi red za goste bio je rezerviran za državne dužnosnike koji su bili pozvani da vide da se može kad se hoće.
Makarani su svoje vrijeme za odmor,
umjesto u toplom moru provodili na prašnjavom gradilištu, ostavili su neizbrisivi trag u srcima domaćina.
Svi zajedno poslali su poruku da je pobijedila dobrota ljudi, jučerašnji dan ulazi u siječanje kao najljepša uspomena i onima koji su izabrani da prime dar,
ali i onima koji su dar, gradili i izgradili.
Na Baniji ima još ljudi koji grade , koji se bore s vremenom i svako jutro pogledavaju u nebo ,hoće li im vrijeme dozvoliti da dobiju utrku prije nego stignu oblaci koji donose kišu i vrijeme koje ne dozvoljava gradnju.
Pronalaze donatore koji su spremni pomoći ljudima koji su ostali bez svega.
Ti ljudi su naše krijesnice u noći,
njih je obilježila dobrota kao svoje lučonoše koji ljudima vračaju nadu.
Jučer na Baniji nije bilo ni ministra Medveda, ni Horvata, ni Plenkovića ni Predsjednika. Predsjednik je poslao svoju izaslanicu koja se vrpoljila u prvom redu na počasnom stolcu. Znala je i pokazala je to ,
da je ovu kuću i sve druge trebala izgraditi država, da su jučer svugdje okolo trebali švrljati ljudi koji rade,
da se buka sa strojeva trebala miješati sa zvukovima pjesme koji su izvodili tamburaši.
No ništa od toga, tamo gdje treba se čuti buka strojeva u organizaciji države vlada tišina
U Zagrebu se smišljaju izgovori, ministar Horvat ponaša se kao starter u utrci koji stalno svira prijestup i stalno nestrpljive trkače vrača na start.
Jučer najavio utrku s vremenom koje je u proteklim mjesecima pustio da slobodno curi,
a sada prijeti da ćemo izgubiti već donirana sredstva za izgradnju.
Premijer visoko izdignuta nosa o obnovi priča kao o sporedno ne previše bitnoj strani.
U njegovim izjavama na redu je poslije objave samohvale o broju turista i dobrim fiskalnim rezultatima koji su napunili državni blagajnu,
dijelom i povećanjem cijene građevinskog materijala, kojeg kupuju donatori.
Na pitanje o tome kada će početi obnova, odmahuje i maše rukama, odgovara,
biti će, riješiti ćemo, prvo zakon, i još stotinu izgovora, ali niti jedan konkretan odgovor.
Ne obazire se da je jedan dan u kontejneru dugačak
kao godina u svojem domu.
I njemu curi vrijeme, curi i povjerenje građana i u njega i njegovu “uspješnu” Vladu..
Sito kroz koje curi ima ogromne rupe. Njegovi ministri zaglavili u rupama, jučer ministar zdravstva dobio na tisuće negativnih komentara, nitko mu više ništa ne vjeruje,
ništa bolje ne prolazi ni ministar Horvat. U najvećim prirodnim katastrofama imati ljude u vrhu Vlasti kojima nitko ne vjeruje, čin je samouništenja.
Ne pomažu tu ni ankete ni sabotaže oporbe, jedan primjer dobrote za sobom povuče na tisuće sljedbenika,
ljudi biraju krijesnice,
toplota koju šire neodoljivo privlači ono što je u ljudima preostalo dobroga.
Ono što nije uništila okrutna borba
s nemilosrdnim životom.
Prva obnovljena kuća neka bude simbol novog početka u našoj Domovini, novo zajedništvo koje je spojila prirodna katastrofa, nova kuća izgrađena rukama i voljom dobrih ljudi.
Možemo mi to opet, našli smo snage poslije ratova, moramo i naći sada, pobjeda nema alternative, vratiti ljudima nadu i osmijeh na lice,
svima , a ne samo njima.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment