Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama tema je koja se ovih dana gleda na TV kao rasprava u Hrvatskom Saboru, gdje se sučeljavaju vladajući i oporbeni političari. Nažalost, vladajući podržavaju ovako postavljen Zakon dok oporba baulja ne shvaćajući o čemu se radi.
Izgubili smo nepovratno INA-u, hrvatske vode su na meti velikih kompanija i mnogih država, zdrav život u hrvatskom priobalju privukao je mnoge pa stranci kupuju kuće i vile od Hrvata koji se povlače negdje u zabit. Rasprodali smo hrvatske banke te je ugrožena financijska politika države. Slavonska sela su napuštena, mladi su otišli preko granice, a hrvatskih investicija nema. U takvom objektivitetu Slavonije, strani kapital veoma će brzo preuzeti Slavoniju, pa se treba pitati da li je sad na redu i hrvatski Jadran? Izgleda da jest.
Hrvatska je bogata resursima na kojima dominira i razvija se turizam, dok se druge poduzetničke aktivnosti sporo razvijaju. Poduzetnička je klima u Hrvatskoj veoma loša, a po procjenama europskih i svjetskih kuća koje provode analizu po državama, Hrvatska je po svemu na začelju članica EU-a, koje dijeli sa Bugarskom.
S obzirom da sad govorimo o pomorskom dobru vrijedno je istaknuti da prostorno 1/3 Hrvatske sačinjava pomorskom dobru, glavni resursu na kojem se razvija turizam i sve druge aktivnosti i djelatnosti. Za naše hrvatsko more borili smo se u Domovinskom ratu s ciljem da ga čuvamo, koristimo, razvijamo i lijepo živimo od njegovog bogatstva. Nažalost sve se okrenulo, pa se pitamo zašto? Dva su činitelja koja prožimaju sve pore današnje Hrvatske, (1) visoki stupanj neznanja i (2) visoki stupanj političke (ne)volje da se riješimo korupcije, nepotizma i pokrenemo promjene koje bi odlijepile Hrvatsku sa dna ljestvice ekonomija EU-a. Sve to najbolje se vidi na Prijedlogu zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, a koji je sada u proceduri.
Zbog svega navedenog, u Splitu je ove godine 14. ožujka 2023. održan treći Okrugli stol na temu Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Prvi Okrugli stol na tu temu održao se u Opatiji krajem 2021., a organizirao ga je dipl. iur. Branko Kundih, kap. u suradnji sa kolegama pravnicima, i sa nekoliko ekonomista. Zaključci nisu doneseni. Drugi Okrugli stol na temu Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama organizirao sam u Splitu u ožujku 2022. na kojem su doneseni zaključci koji su proslijeđeni nadležnima Zagreb. Neke točke sa tog stola usvojene su u ovom prijedlogu zakona, ali sve drugo u Prijedlogu zakona o pomorskom dobru i morskim lukama izuzetno je loše i štetno za Hrvatsku i hrvatske nacionalne interese. Budući se radi o krajnje štetnom prijedlogu zakona, a s druge strane na pomorskom dobru vlada kaos, to je 14. ožujka 2023. u Splitu organiziran Okrugli stol na temu Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Zaključak Okruglog stola poslan je svim kompetentnim institucijama u Zagrebu, a glasi ovako:
Okrugli stol u Splitu na temu Nacrta prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske (2022/2023) donosi sljedeći
Zaključak
Rasprava na Okruglom stolu u Splitu, održana 14. ožujka 2023. pokazala je svu nedorečenost Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. U slučaju ako bude usvojen to je korak natrag u odnosu na postojeće stanje. Stoga predlažemo da se isti hitno povuče iz procedure te da se pristupi izradi nove verzije Zakona, ali transparentno i utemeljeno na znanosti i struci. Pomorsko dobro kao pravni institut sui generis, a ujedno važan gospodarski resurs, koji obuhvaća više od jedne trećine državnog teritorija suviše je složen da bi se njime moglo učinkovito upravljati putem partikularnih i nepovezanih sektorskih politika pojedinih ministarstava. Zakonska rješenja o pomorskom dobru nije s aspekta struke primjereno improvizirati, već je nužna osmišljena nacionalna politika kao rezultat šireg društvenog i gospodarskog konsenzusa.
Zakonska rješenja o pomorskom dobru, utemeljena standardima znanosti i struke danas su potrebnija nego ikada, jer svjedočimo civilizacijski neprihvatljivim nasrtajima na morsku obalu koje prate mnogobrojne devastacije i uzurpacije obalnog prostora.
Na pomorskom dobru dominantna je urbana devastacija kojom se trajno uništava vrijedan krajobraz i ugrožava nacionalni kulturni identitet. Istovremeno svjedočimo iznimnoj pravnoj nesigurnosti u sferi investicija i gospodarskog korištenja pomorskog dobra.
Ne postoje efikasni zaštitni i nadzorni mehanizmi. Upravo zbog navedenih činjenica potrebno je uspostaviti model/sustav upravljanja pomorskim dobrom koji će osigurati koordinaciju svih razina državne, regionalne i lokalne uprave i samouprave te optimalno izbalansirati međusobnu ravnotežu ovlaštenja, nadležnosti i odgovornosti u procesu održavanja, zaštite i gospodarskog korištenja pomorskog dobra. Suradnja sektora ( resornih ministarstava ), a posebno uvažavanje lokalne uprave i samouprave koja živi na i od mora, predstavlja imperativ koji nema alternative.
Bez kompetentnih institucija na svim razinama, jasno definiranih pojmova, određivanja i evidencije pomorskog dobra i rješavanja imovinskopravnih pitanja, prvenstveno ulaganja utemeljenih na Zakonu i uvažavanja stečenih prava i legitimnih očekivanja ne možemo računati na ozbiljni iskorak kako u samoj zaštiti pomorskog dobra, tako i u sferi gospodarskog korištenja mora i morske obale. Zbog toga integralni pristup upravljanja i gospodarenja pomorskim dobrom utemeljen na znanosti i struci nema alternative.
Promatrano u cjelini, smatramo da Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama nije usklađen s opredjeljenjima i potrebama nacionalne ekonomije povezane s pomorskim dobrom te ocjenjujemo da će verzija Zakona koja je prošla prvo saborsko čitanje, ako bude prihvaćena stvoriti više problema nego što ih imamo danas.
Vrijeme je da se shvati kako će ovakav zakonski Prijedlog prvenstveno imati negativne posljedice na život građana, posebno na budućnost stanovništva priobalja, o čemu ovisi i uspješnost mladog poduzetništva koje je zamašnjak svake nacionalne ekonomije. Zbog svih tih argumenata apeliramo na političare, bez obzira na stranačku pripadnost, da se Prijedlog zakona o pomorskom dobru hitno povuče iz procedure.
Sudionici Okruglog stola u Splitu.
Split, 14. ožujka 2023.
OBRAZLOŽENJE:
Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama koji je sad u proceduri te se provodi drugo čitanje naprosto je nemoguće doraditi, jer su njegova suština, temelji, usmjerenje i oblik, a posebno način na koji se donosi, naprosto poguban za Hrvatsku. Stoga ima samo jedna opcija, povući Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama iz procedure, i sve ponovno raditi, ali na bitno drugačiji način,,, ističem, bitno drugačiji način.
Prije nego krenem sa obrazloženjem Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, i tumačenja njegove štetnosti, navesti ću upozorenje nobelovca Josepha Stiglitza koji je analizirajući svjetsku ekonomiju naveo nekoliko važnih problema na koje treba paziti. Kao prvo, govoreći o državama i ekonomijama u tranziciji naveo je problem država u tranziciji koje imaju resurse. Odnosno, resursi su danas meta velikih kompanija i država koje ih nemaju te vlada borba za resurse, a tu je Hrvatska na meti. S tim u svezi Stiglitz kaže:
Ono što je posebno važno je odnos prirodnog bogatstva države i dinamika gospodarskog razvoja. Uglavnom države i njihove ekonomije u tranziciji raspolažu s vrijednim prirodnim resursima. Bilo bi za očekivati da one koristeći svoje resurse dinamiziraju svoj gospodarski rast, ali se događa suprotno, sve do povećanja siromaštva u tim ekonomijama. Njihova su prirodna bogatstva u fokusu interesa velikih korporacija koje korupcijom s centrima moči u tim državama i politikom, preuzimaju prirodna bogatstva ekonomija u tranziciji. Taj fenomen Stiglitz naziva «paradoksom prirodnog bogatstva», a sastoji se u tome da države bogate prirodnim resursima često obilježava kronična ekonomska zaostalost i siromaštvo većine stanovništva.
Kada se čita Stiglitzovo upozorenje izgleda kao da komentira gledajući Hrvatsku. Hrvatska je bogata vrijednim resursima sa kojim treba upravljati na održivi način, što znači da resurse prije svega treba kvalitetno zaštiti, a tek nakon toga stavljati ih postupno u funkciju nacionalnom poduzetništvu, a ne stranim ulagačima, bolje rečeno preuzimateljima. Stavljati resurse u funkciju posredstvom stranih ulaganja treba biti dio sustava koji te resurse zaista štiti, a ne pretvara u robu na međunarodnom tržištu gdje vladaju špekulantski poslovi. Preuzimanje resursa od država u tranziciji koje nemaju stabilan makro nacionalni sustav, a bogate su resursima, odvija se dijelom pod krinkom ulaganja, a drugim dijelom se ostvaruje korupcijom. Eto, vidjeli smo, Hrvatska je ove godine proglašena šampionom EU-a u korupciji, što ukazuje na najviši stupanj opreza kao i aktiviranje nacionalne sigurnosti vezano za resurse. Kao što Stiglitz ističe, obrazlažući značaj i snagu korupcije u ekonomijama u tranziciji, pa tako i u Hrvatskoj, on navodi:
Obrazlažući nadalje «paradoksom prirodnog bogatstva», Stiglitz ističe da se to prokletstvo, koje prirodna bogatstva često donose nerazvijenim državama, izražava kroz sklonost njihovih vlada korupciji, a zatim i na autoritarni način vladanja. Eksploatacija prirodnih bogatstava izvor je velikih prihoda bilo stranih korporacija bilo domaćih (uglavnom državnih) poduzeća, pa se moć vlada u tim državama više oslanja na financijska sredstva dobivena (posredno ili neposredno) od tih prihoda, nego na političkoj podršci naroda. Stoga se nerijetko događa da domaće korumpirane i autoritarne vlade, u sprezi sa stranim interesima, pljačkaju vlastitu državu, odnosno, njezine prirodne resurse. Na taj način velika prirodna bogatstva u nekoj nerazvijenoj državi mogu stvoriti povoljne uvjete za diktatorski i represivni model vladanja s osloncem na vojsku i policiju. Stoga Stiglitz zaključuje da se posjedovanje bogatih prirodnih resursa u siromašnim državama u pravilu javlja kao zapreka uvođenju i razvijanju demokracije. Analizirajući taj fenomen Stiglitz kaže: „Stvaranje, odnosno stjecanje dohotka i bogatstva u tim državama ne ovisi presudno o poticanju motivacije za štednju i poduzetništvo, jer je glavni uvjet te privilegije politička moć, odnosno političke veze. Osnovni izvor bogatstva u tim okolnostima su politička moć i utjecaj, a posjedovanje ili nadzor bogatstva sa svoje strane dalje učvršćuju tu političku moć. Radi se, dakle, o sinergijskom učinku političke moći i bogatstva. Takva je ekonomska i politička dinamika, naravno, uzrok sve dubljem socijalnom raslojavanju, zaoštravanju socijalnih suprotnosti, napetosti i antagonizama kao i velikoj političkoj nestabilnosti.“ Izlaz iz te besperspektivne situacije koja blokira svaki pokušaj stvarnog društveno-ekonomskog napretka Stiglitz vidi, najprije, u dolasku na vlast poštene, nekorumpirane, demokratske i istovremeno kompetentne političke snage, nadalje, u društvenom (javnoj ili državnoj) nadzoru nad ključnim prirodnim resursima i strateškim ekonomskim potencijalima, a potom i u pravednoj raspodjeli bogatstva i dohotka.
Sad se postavlja pitanje, kakve to veze ima s Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Posve je razvidno da donošenje ovog zakona treba promatrati ne samo u svjetlu Stiglitzovog upozorenja nego u kontekstu svih makro nacionalnih zbivanja u ekonomiji. S tim u svezi pitam se nekoliko stvari:
- Kada ćemo shvatiti da strane investicije ne donose boljitak hrvatskoj ekonomiji i poduzetništvu?
- Kada ćemo shvatiti da šumom zakona ne možemo zamijeniti makro sustav kojim se štite nacionalni interesi?
- Kada ćemo shvatiti da političko donošenje zakona koji rješavaju postupanje s osnovnim nacionalnim resursima nije dopustivo?
- Kada ćemo shvatiti da u državnoj administraciji, posebno onoj višoj, koja se smatra nedodirljivom, nema znanja, a ni struke?
- Kada ćemo shvatiti da bez intenzivnog i organiziranog korištenja znanja, znanosti i struke rješenja vezana za nacionalne resurse neće biti dobra?
- Kada ćemo shvatiti da bez makro nacionalnog sustava nema ciljno usmjerenog razvoja te ako se nastavi ovakav sustav donošenja zakona promjena na bolje ne može biti?
Ima toga još, ali ostati ću samo na ovih 6 točaka.
Neću sad obrazlagati točku po točku, jer tome nije mjesto na ovom portalima nego ću komentirati Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.
Dakle, cijeli je zakon štetan i nije ga uputno dorađivati, posebno zato što je svaki segment njegovog postupka donošenja bio pogrešan, od početka do kraja. Početak je označilo političko grupiranje članova „za donošenje zakona“ od kojih je većina bila posve nekompetentna. Izbor po sistemu gradskih predstavnika i predstavnika fakulteta koji su izvan ove teme, besmislena je, jer se zakon ne odnosi na gradove niti sa njima ima veze. To znači da je to bilo političko popunjavanje nekompetentne grupe, a nekolicina članova koji su zaista bili kompetentni, kako sami kažu, ušutkani su. U toj fazi „netko“ je već servirao zakon, i na tome je ta faza završila prije nego je i počela. Dokaz tome je da isti ti pridruženi članovi danas upozoravaju i ističu štetnost tog Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Ono što je potrebno naglasiti je da se sistem rada na problemu upravljanja s pomorskim dobrom iz temelja mora mijenjati. To znači da se trebaju definirati jasni ciljevi, bez obzira što Hrvatska nema makrostrateški sustav, jer pomorsko je dobro temeljni nacionalni resurs koji zaslužuju učinkovit sustav upravljanja. Postavljanje sustava mora biti nadstranačko i usvojeno koncensusom, kako bi taj sustav postao nadpolitički. Uz jasne ciljeve i novu metodologiju kao i angažman struke i znanosti na zakonu, moguće je uspješno raditi na zakonu kojim bi se pomirili svi interesi, uz imperativ zaštite nacionalnih interesa. Detaljnije obrazloženje ovaj portal ipak ne trpi, ali jasno je o čemu se radi.
Nadalje, saborsko čitanje prijedloga zakona pokazalo je svu slabost sabornika, posebno oporbe, koja uopće nije shvatila o čemu se radi pa su udarili po plažama. Plaže se veoma lako može riješiti što znači da plaže nisu problem ovog Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Stoga se domoljubna znanost i struka okupila na navedena tri Okrugla stola kako bi raspravili o ovom prijedlogu zakona. Posebno na drugom i trećem Okruglom stolu u Splitu svoje smo zaključke uputili na sve adrese koje na bilo koji način imaju dodira s ovim zakonom. Malo je dana prošlo pa odgovori nisu stigli, kao niti reakcije, a vjerojatno će tako i ostati, jer dominacija politike obilježava hrvatsko društvo braneći navodno „vladavinu prava“ i „pravnu državu“.
Evo, da bude jasno, da ne govorim sistemom teoretiziranja, uzeti ću samo članak 64. Prijedlog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama:
- U članku 64. stavak 1. navodi se da koncesionar u slučaju gubitka koncesije podnosi zahtjev za „procjenu izvršene neamortizirane građevinske vrijednosti objekata. . .“, a u stavku 3. navodi se da koncesionar ima pravo na „povrat neamortizirane građevinske vrijednosti objekata, sukladno nalazu ovlaštenog sudskog vještaka“. Iz svega se može zaključiti da se neamortizirani dio dugoročne imovine (građevine) smatraju jedinim oblikom obeštećenja koncesionara kojemu je oduzeta koncesija. S tim u svezi navodim:
- Uzeti neamortizirani dio koncesije, kao vrijednost dugoročne imovine marine, puko je neznanje osnovnih ekonomskih veličina. Dugoročna imovina marine bitno je veća od neamortiziranog dijela, što se u praski ispravlja kroz revizorska izvješća te se na kraju postavlja procjena tržišne vrijednosti marine. Ovako kako je postavljeno u članku 64. ne samo da je neodrživo nego je i kažnjivo.
- Ako se već uzima neamortizirana građevinska vrijednost onda se pitam što tu radi sudski vještak? Neamortizirana dugoročna imovina nalazi se u bilanci i za to ne treba sudski vještak. Uloga sudskog vještaka je važna kod procjene imovine a ne kod čitanja stavke iz bilance.
- Udruga hrvatskih marina s pravom navodi potrebu uvođenja goodwilla, kao prava koncesionara kod obeštećenja. Tu treba istaknuti činjenicu da hrvatske bilance sukladno Računovodstvenim standardima, kao i opredjeljenju Hrvatske za tržišnu ekonomiju, ima mogućnosti unosa goodwilla. S druge strane, nikad u nijednoj bilanci nije u Hrvatskoj unesen goodwill. Kako ga sad unijeti u Zakon, posebna je priča i problem, jer unijeti goodwill znači bitnu promjenu u cijelom hrvatskom gospodarstvu. Ta promjena nosi u sebi zaštitu kapitala, do kojega se do sada u Hrvatskoj još uvijek nije došlo.
- Sukladno kao pod c) Udruga marina moli da se odobri goodwill na 3 godine, dok se goodwill u ekonomijama EU-a, kao i svijeta, uvijek računa na 10 godina. Metode su različite, ali vrijeme je uvijek 10 godina.
- S obzirom na dominaciju države koja se očituje u ovom prijedlogu Zakona potrebno je izreći neslaganje s istim. Odnosno, nema opravdanog, logičnog, a ni za hrvatsko poduzetništvo dobrog razloga da se marini, odnosno koncesionaru koji ispunjava uvjete iz ugovora ne produži koncesija. Dapače, potrebno je unijeti ispunjenje ugovora kao temeljni činitelj produženja koncesije. Upravo to su uradili u Italiji i Francuskoj, državama koje štite svoje marine i poduzetništvo.
- Sukladno činjenici da strani kapital i fondovi, kao što je sad CVC, preuzimaju hrvatske marine treba shvatiti da od toga Hrvatska nema nikakvu korist već dapače gubi po svim pokazateljima razvoja. Doprinos hrvatskih marina za razvoj okruženja, odnosno lokaliteta kao i reinvestiranje, do sada je veliki dok kod stranih vlasnika dolazi do iznošenja dobiti u drugu državu. Odnosno, potrebu zaštite mladog hrvatskog poduzetništva, posebno malog i srednjeg u kojemu su sve hrvatske marine, potrebno je ovim Zakonom istaknuti.
- S obzirom na još neke navode u Zakonu, iznosim mišljenje da:
- Redarima nije mjesto u ovom zakonu, s obzirom na činjenicu da sve to mogu raditi i temeljem postojećih propisa.
- Nelogično je očekivati da će Lučki redari kao zaposlenici Lučkih uprava kažnjavati svoju ustanovu. Nadalje Lučke uprave, koje su ustanove ne mogu imati inspekciju.
- Ovim zakonom Lučke kapetanije postupno gube na važnosti.
- Uvodi se neprimjerena centralizacija od strane ministarstva i županije.
- Ponovno se uvodi mogućnost prodaje pomorskog dobra.
- Očito je da su zakon radili samo posebno odabrani pravnici bez uvažavanja ekonomske struke.
I na kraju ovog teksta, upućujem da se pitamo da li ćemo dopustiti ovu akcijsku rasprodaju pomorskog dobra i svega što je na njemu?
Pogledajmo što se dešava s hrvatskim marinama. Evo konkretnih primjera i obrazloženja koja su u tijeku i koja potvrđuju akcijsku rasprodaju svega na hrvatskom pomorskom dobru. Dogus grupa preuzela je nekoliko marina koje je sad prodala CVC međunarodnom fondu, a koji hrvatske marina stavlja na tržište kao robu i kao jedan od svojih špekulantskih poslova. Isti taj CVC fond ovih dana kuca na vrata privatnih marina nudeći otkup koji bi bio bitno olakšan promatrano kroz članak 64. Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Tim člankom država može oduzeti koncesiju, dakle netko drugi, uglavnom stranac, to preuzima i isplaćuje neamortizirani dio imovine. Sve je legalno, ali za hrvatsko poduzetništvo pogubno. U krugovima nas koji istražujemo i radimo s marinama šuška se i o želji stranaca za preuzimanjem ACI-a.
Ali nisu samo marine, tu su i veliki hoteli i hotelski lanci kojima prijeti isto takvo preuzimanje pa se isti scenarij polako razvija i u hotelijerstvu. Pod krinkom investiranja i partnerstva, hrvatski hoteli, posebno visokokategorizirani prelaze u ruke stranih vlasnika. Istodobno, naša politika to definira kao pozitivnu „živost kod investicija“ umjesto da shvati da je to upravo ono na što Stiglitz upozorava,,, osiromašivanje Hrvatske.
Cilj ovog teksta je samo upozorenje svima da je jasno o čemu se radi, kao i kolika je štetnost ovog Prijedloga zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ako se ovakav i na ovaj način donese. Bez struke, koja je blokirana, i znanosti koju se pokušava ušutkati, odlazit će nam resursi jedan po jedan, a sada je na redu pomorsko dobro, za koje smo generacijski odgovorni.
Neka nam pomogne Bog i malo domoljublja i znanja, ako ga još imamo u sebi.
Dr. sc. Tihomir Luković, znanstveni savjetnik
Leave a Comment