Priča o kuharima nije priča o hrani , to je priča o solidarnosti….

Zima je pokazala zube,spustila se temperatura i ljudi sa zebnjom misle na ljude koji su ostali bez doma nemaju se gdje ugrijati, nemaju gdje spavati.

Priča nam jučer čovjek kome se uhvatilo inje na revere kaputa,da šeće po noći da bi se ugrijao. Ne želi nikuda s mjesta gdje mu je sada umjesto kuće samo hrpa cigle. Čeka da dobije od nekog kućicu samo da se ima gdje skloniti i prespavati.

Srećom kućica je sve više,daruju ljudi ,prijatelji znani i neznani. Najviše je neznanih i ljudi se s pravom pitaju što bi bilo da nema tih neznanih. Usprkos svim pokušajima da se prikrije pravo stanje državne brige, istina izlazi na vidjelo. Ne samo trenutno stanje nego godinama zanemarivanje ljudi  i njihovih potreba.

Derutno stanje cesta po kojima se odvoze trupci iz šuma, nitko ne popravlja,crpe se bogatstva a ništa ne vraća ljudima iz tog kraja.

Nisu imali ni do sada puno,samo krov nad glavom i peć za ugrijati. Nisu nikada protiv ničeg prosvjedovali,ništa tražili ,a nitko se nije sjetio da i oni imaju pravo na život primjeren vremenu i načinu života u vremenu.

Trenutak velike tragedije osvjetlali su upravo nepoznati ljudi koji su ponudili i dali pomoć

Priča o kuharima nije priča o hrani,to je priča o solidarnosti,o ljudskoj spremnosti da se pomogne u nevolji. Kuhati toliki broj obroka nije nimalo romantično u šatoru, bez dovoljno vode,bez dovoljno lonaca, bez dovoljno mjesta gdje se lonci mogu oprati.

Očistiti luka za nekoliko tisuća obroka,naguliti dovoljno krumpira,i još se truditi oko toga da obrok lijepo izgleda ,može samo zaljubljenik u taj posao.

Vidjeli smo dečke na djelu, nisu  trošili vrijeme na zahtjeve za plaču iako su mjesecima bez posla, nisu razmišljali o troškovima dovoza i aparata i svega potrebnog. Iz ničega su stvorili ognjište u srcu grada gdje je bilo nečeg toplog za sve koji su se zatekli tamo..

Jedina plača koji su dobili bila je zadovoljstvo ljudi koji su se imali gdje okupiti uzeti nešto za svoje doma šćućurene negdje u nekakvom improviziranom zaklonu, premrli od straha i zime.

Bolno je bilo jučer gledati te ljude kako s tugom spuštaju glavu, njihova energija i pružena ljubav više nisu potrebni, netko drugi našao je drugu računicu.

Opet se ne misli na ljude iz tog kraja, posao nije dobilo puno malih već samo jedan veliki koji će prehranu temeljiti na profitu a ne na ljubavi za ljude.

Rečenica koja se čula na rastanku s Predsjednikom države bila je : “Ne zaboravite na nas!”.

Iako ti ljudi nisu iz tog kraja vrlo brzo su shvatili tešku sudbinu tog kraja koji je živio u zaboravu,inženjer koji je pravdao lošu obnovu, rekao je malo poslije,  da se obnova svodila da se objekte dovede u predratno stanje,,a da su tamo bile kuće od blata.

Priznao je tako tešku i strašnu odluku da siromašni u ovoj novoj državi moraju ostati siromašni, zadovoljni s onim što dobiju,bez ikakvih prava na pravedniju podjelu zajedničkih prirodnih bogatstava.

Koliko danas u Hrvatskoj živi ljudi koji su potpuno zaboravljeni? Umirovljenici s premalenom mirovinom, koji su u nepoštenih privatizaciji izgubili svoja radna mjesta, mirovina im ne pokriva osnovne životne troškove, koliko majki kućanica koje nisu nikada radile, danas nemaju nikakva prava ako im bračni drug ima mirovinu kunu veću od limita koji si odredili ljudi koji se groze siromaštva ,sami ga nisu nikada upoznali.

Svi su oni zaboravljeni, njihovi pozivi u pomoć se ne čuju, njihove molbe za pomoć stoje u ladicama,skupljaju prašinu, jedino im dolaze uredno računi i ovrhe za račune za ono što su dužni državi.

A državi nisu ništa dužni,sve svoje usluge država je naplatila i pretplatila, svu infrastrukturu platili su ljudi koji su danas umirovljenici, na svaku uslugu koju daje država plača se PDV iako su cijene ionako napuhane, pokrivaju bonuse direktora .

Na vodu koja se crpi iz zemlje, teče po cijevima koje su platili svojim priključivanjem na vodovod građani, plača se PDV od 13%. i među najvećima je u EU, kao i ostali energenti.

Sve je u službi profita, u službi onih koji su se domogli položaja.

Udruga poslodavaca koji su donirali 20 kućica traži da im se vrati uplaćeni PDV, no za sada odgovora nema. Njihov zahtjev nije hitan ,iako o tim preplaćeni novcima može ovisiti plača zaposlenika u tim firmama.

Opasnost građana u našoj državi je da se naviknu da budu zaboravljeni.

Građani  Zagreba već 9 mjeseci čekaju da počne obnova, koja je davno trebala početi, za koju su i novci stigli, izgovori se nižu i sve su jadniji.

Poslije ovih tragedija više ne smijemo dozvoliti da ti ljudi padnu u zaborav, da kad se povuku kamere, kad se smiri zemlja  da ih prepustimo “kokošarima” koji već otkupljuju njihovu jedinu imovinu u vidu stoke po bagatelnim cijenama.

Nikada više ne smije vladati princip “Ili uzmi ili ostavi”, jer to nije cijena nego ucjena.

Ucjena mora postati zločin koji ne zastarijeva, bilo da ga čini država ili “kokošari”,ne smijemo dozvoliti da profiterima i lopovima mijenjamo ime,

da postanu samo sramota bez posljedica.