Zašto se u Hrvatskoj na samu pomisao da umirovljenik želi raditi nakon umirovljenja veoma često, i to od strane samih umirovljenika, reagira kao da je učinio nešto gotovo nepristojno, ako ne i svetogrđe?
Je li to posljedica mentaliteta, nekih prošlih vremena ili uvjerenja da čovjek odlaskom u mirovinu odjednom postaje nesposoban za bilo kakav rad? Odlaskom u mirovinu čovjek ne prestaje biti sposoban, vrijedan, iskusan i potreban društvu, a mirovina nije niti može značiti neku potvrda nesposobnosti za rad. Jasno je kako svi umirovljenici odlaskom u mirovinu nisu istog zdravstvenog statusa niti su svi umirovljeni samo zato jer su navršili 65 godina života. a i ne mogu svi imati „sreće“ da rade i sa 80 godina na leđima poput Gorana Milića.
Neki su umirovljeni i prije navršenih 65 godina iz zdravstvenih razloga, stoga je jasno da nakon umirovljenja iz istih razloga ne mogu raditi uz mirovinu. Mnogi su se radeći teške poslove toliko iscrpili da naprosto više nisu u stanju nakon umirovljenja raditi bilo kakav posao, ali sasvim je sigurno da nekoliko stotina tisuća ljudi nakon umirovljenja i dalje ima izvrsnu radnu sposobnost. Zakon o radu dopušta da stjecanjem uvjeta za mirovinu zaposlenik može nastaviti raditi, ali samo uz suglasnost poslodavca, što naravno zaposlenike dovodi u neravnopravan položaj jer oni koji nisu „bliski“ sa poslodavcem ne dobivaju suglasnost, za razliku od zna se za koga navedeno pravilo i te kako vrijedi.
U EU je rad nakon umirovljenja potpuno normalna stvar tako da u nekom članicama EU uz mirovinu radi i više od 30% umirovljenika. Netko radi zbog dodatnog prihoda, netko zbog društvenog kontakta, netko zato što se želi osjećati korisnim, a netko jednostavno zato što može i želi. U Hrvatskoj je nažalost priča poprilično drugačija, i upravo u tome dolazimo do ključnog hrvatskog problema. Dok u nizu EU članica umirovljenik radi ponajviše radi nekog nadstandarda, u Hrvatskoj većina radi kako bi spojili kraj s krajem. Upravo je zato BUZ dao niz prijedloga za poboljšanje standarda umirovljenika, u prvom redu za povećanje „radničkih“ mirovina.
Uz veće mirovine za noge umirovljenike bi značilo da rad u mirovini nije kazna već osobi izbor! Ako umirovljenik želi raditi i nakon 65. godine, država mu to treba omogućiti bez stigmatiziranja i nepotrebnog kažnjavanja oduzimanjem dijela mirovine. Nije rješenje mirovinskog sustava poručiti umirovljeniku: „Ako ti mirovina ti nije dovoljna, onda radi!“ To nije mirovinska politika već priznanje države da je svjesna kako mirovina nije dovoljna!
Vlada se godinama hvali rekordnim rastom mirovina, ali uporno prešućuje činjenicu da uz nominalni rast mirovine imaju sve manju kupovnu moć. Vladu za to uopće nije briga već se bahato od umirovljenika očekuje da nedostatak prihoda nadoknađuju radom. BUZ za razliku od HDZ-a i Plenkovića želi drugačiju Hrvatsku, onu u kojoj umirovljenik može raditi ako to želi, a ako zbog zdravstvenog statusa ne može, onda mora imati mirovinu dostatnu za život.
Država je dužna osigurati mirovinu nakon desetljeća rada koja neće biti na razini „socijalne pomoći“, nego pravo koje omogućuje dostojan život. Ako netko nakon 40 godina rada zbog mizerne mirovine, koja je često poradi niskih plaća ispod linije siromaštva, mora raditi samo da bi preživio, onda problem nije u tome što umirovljenik želi ili mora raditi, već u sustavu koji nije omogućio da njegova mirovina bude dostatna za život dostojan čovjeka.
Nisu svi isti niti sve mirovine mogu biti iste, ali dostojanstvo mora biti jednako za sve!
U Zagrebu, 24. 10. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof
Leave a Comment