Hrvatska nije izolirani otok, već dio globalnog sustava koji trenutno potresaju ratovi, geopolitičke napetosti i poremećaji na energetskim tržištima. Eskalacija sukoba na Bliskom istoku već se reflektira na cijene sirove nafte, a time i na cijene naftnih derivata. Lančana reakcija je predvidiva, rast troškova energije prelijeva se na prijevoz, proizvodnju hrane, komunalne usluge, i konačno na džepove građana. Inflacija ne kuca na vrata. Ona je već ušla.
HNB kao dio Eurosustava, formalno nema klasične instrumente samostalne monetarne politike kakve je imala sa kunom odnosno prije uvođenja eura. Usprkos navedenoj činjenici to ne abolira vodstvo HNB-a od odgovornosti za procjene, upozorenja i pravovremene mjere u razdoblju inflatornog udara koji je već godinama nagriza životni standard. Upravo u tom razdoblju jedan od ključnih ljudi u sustavu bio je Tomislav Čorić, tada viceguverner HNB-a, a danas ministar financija.
Problem nije u biografiji, nego u rezultatima. Čorić je kroz godine obnašao niz funkcija, od ministra rada i mirovinskog sustava, preko ministra zaštite okoliša i energetike, do ministra gospodarstva i održivog razvoja. Ako znamo kakvo je stanje ostavio iza sebe u resorima koje je vodio onda je potpuno jasno što od njega možemo očekivati sada kao novog ministar financija… jedno veliko ništa. U trenutku novog inflacijskog pritiska Čorić se predstavlja kao jamac stabilnosti, no iza retorike o “zaštiti građana” ostaje pitanje, gdje su bili ti njegovi (HNB-a) učinkoviti mehanizmi kada su cijene hrane, energenata i osnovnih usluga divljale?
Umirovljenici su prvi osjetili koliko su službena usklađivanja mirovina nedostatna u uvjetima ubrzane inflacije. Travanjskim povećanjima realna vrijednost mirovina već je nagrižena. Ako novi rast cijena energenata dodatno pogura opću razinu cijena, aktualni model usklađivanja pokazat će se kao ono što u stvarnosti i jeste, PR kozmetika, a ne stvarna zaštita standarda.
Vlada se u krizama redovito oslanja na parcijalne intervencije, limitiranje cijena određenih proizvoda, subvencije energenata ili jednokratne dodatke. Takve mjere kratkoročno ublažavaju udar, ali ne rješavaju strukturni problem, ovisnost o uvozu energije, slabu produktivnost i kronično nizak udio mirovina u prosječnoj plaći. U takvom kontekstu, svaka nova geopolitička kriza postaje detonator domaćih kriza uz razotkrivanje novih slabosti.
Ako je inflacija kombinacija vanjskih šokova i unutarnjih slabosti, onda odgovor mora biti više od umirujućih izjava. Potrebna je jasna strategija, redefiniranje modela usklađivanja mirovina, snažnija kontrola tržišnih devijacija, transparentna fiskalna politika, kao i dugoročna energetska neovisnost. Sve ostalo je politički marketing koji nažalost vodi prema zaključku da će umirovljenici još jednom biti oni kojima će Vlada pokušati uvaliti najveći teret krize koja nam već juri u susret.
Građanima nije potreban “spasitelj” već odgovorna i kompetentna ekonomska politika koja anticipira rizike, a ne politika koja reagira tek kada šteta već nastane. Inflacija se ne pobjeđuje izjavama, nego mjerama. stoga je vrijeme da se umjesto političke samopromocije ponudi stvarna zaštita standarda, osobito onima koji su najranjiviji.
U Zagrebu, 05.03.2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
Leave a Comment