Jučer i noćas haraju oluje Hrvatskom. Tuča je zasula okolicu Bjelovara ali i Zagreb. Crno nebo, cijelo popodne je prijetilo, nad Zagrebom, i pred kraj se dana, otvorilo.
Kuće bez krovova, nova su poprišta katastrofa. Srećom, nije bilo prejakog vjetra, tako da nije popadalo, ono što se još labavo drži i prijeti, da padne na ulice.
Ništa bolje, nije ni poljoprivrednicima u okolici, niti u cijeloj Hrvatskoj. Ono što su na brzinu, poslije izolacije i prometne blokade, uspjeli obraditi, sasjekao je led. I novci i trud odoše uzalud.
I trešnje i jagode koje su bile zrele, više nisu za prodaju. Mnogi koji su polagali neku nadu, da će pripomoći kućnom budžetu, umirovljenici s nešto malo voćki ili povrćem iz vrta ostali su bez toga.
Jučer je ministar Arldović, prezentirao dobivena sredstva iz EU, namijenjena za umirovljenike s ciljem, uključivosti umirovljenika, u društveni život.
Prikazao je to kao veliki uspjeh njegove sadašnje politike.
Dobilo se puno novaca, bit će za folklorna društva, sportske aktivnosti, moći će se urediti mnogi prostori namijenjeni rekreaciji, sve je to lijepo i potrebno. Novac je iz EU, treba ga iskoristiti, no to nije novac, koja nam je dala naša Vlada.
Oni se i dalje ponašaju, prema umirovljenicima, kao da su ljudi u godinama ishlapljeli, i opušteni, hohštapleri, koji se bave samo razonodom, plesom, izletima i folklorom.
Ti ljudi moraju živjeti sa svim dijagnozama, koje donose godine, moraju imati lijekove, moraju kod doktora, na vrijeme, oni nemaju godine života pred sobom, da mogu čekati dvije godine, na listama, za pregled u bolnici.
Danima čitamo, na internetu, molbe fb prijatelja, koji vapi, da mu netko pomogne smjestiti, teško bolesnu majku u bolnicu, nitko se ne javlja, a eto ministra s EU novcima, za razonodu i opuštanje.
Ništa da bi dala, naša država, za život, za one dane kad nema plesa, kad nema izleta, da bi starci mogli biti uključeni u redovan život, da bi imali za sladoled za unuke, za kakav poklončić za rođendan za nekog bližnjeg. Kad bi umirovljenici, imali normalne mirovine, bili bi uključeni u redovni život, išli bi na kazališne predstave, na kulturna zbivanja, vodili bi unuke na izložbe, ovako se, zbog besparice, moraju skrivati, od uključivosti u normalni život.
Ovi u EU, misle da smo mi neki veseli narod, pjevamo i plešemo, sve u šesnaest.
Mnogi umirovljenicima, propadaju ljubavne šanse, čeznutljivo, na tim umirovljeničkim veselicama, gledaju prema plesnom podiju, rado bi zaplesali, ali se panično boje, da im u odsudnom trenutku ne zakruli u želudcu.
Da bi došao na veselicu daje 20 kuna i preskače ručak, sva idila prestaje s time.
Tako da bi naš ministar, konačno trebao pročitati statističke podatke, o tome koliko umirovljenika u Hrvatskoj prima mirovinu ispod linije siromaštva, koliko oko 1500 kuna. To je skoro polovica
Zatim bi trebao pogledati, kakav si luksuz može priuštiti, druga polovica.
Tek nakon pažljivog proučavanja, mogao bi zaključiti, da oko milijun umirovljenika, nema mirovinu, za život bez brige,e, kada nešto učini, po tom pitanju, onda može pozvati, kolektivno umirovljenike, da udare brigu na veselje, a iz izletničkih će se autobusa čuti pjesma :
To je nama naša Vlada dala
Imamo HDZ za Vladara!
Dok se to ne dogodi umirovljenici,
će zazirati od uključivosti, sa strepnjom će čekati svaki novi dan, poštar s računima i dalje biti neprijatelj N1.
Umirovljenici, vrijeme je za nove, sasvim druge pjesme, trebamo živjeti svaki dan, život je samo jedan, nemamo ga pravo potratiti na čekanje, da će skoro, biti bolje, neće, ako nešto ne promijenimo.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment