Nakon obrazloženja zdravstvenog podsustava, u prethodnom članku, a koji je sastavnica kaotičnog i gotovo nepostojećeg hrvatskog makronacionalnog sustava, „prošetajmo“ malo kroz subjekte hrvatskog zdravstva.
Kao što sam u prošlom članku naveo, u svojoj neprilici stekao sam priliku mnogo toga upoznati u subjektima našeg zdravstva te steći svoju sliku o njima. Svakako, ističem da je to moja slika pa uvažavam ako netko drugi ima drugačiju sliku, ali puno sam toga prošao pa se sve to oblikovalo kao jedan reprezentativan uzorak koji je signifikantan za analizu. Ponavljam, sada ću spominjati imena, što inače izbjegavam, pa se nadam da se imenovani neće ljutiti. Počnimo od najvećih pa na niže, a to znači od klinika i bolnica pa preko privatnih poliklinika sve do malih lokalnih ambulanti i liječnika u njima. U tome idemo od našeg lijepog hrvatskog mora pa prema Zagrebu.
Dakle, na krajnjem hrvatskom jugu djeluje mala Bolnica Dubrovnik koja opslužuje veoma široko područje, što je čini izuzetno važnom za stanovnike koji ne gravitiraju prema Splitu nego pripadaju Dubrovniku. Bolnica je relativno nova pa nije građevno devastirana, uz napomenu da je u ratu bila granatirana bez obzira što je na krovu imala veliku oznaku križa, odnosno bolnice. Dubrovčani su se potrudili sve renovirati i sada je tu. Njeno djelovanje povezuje se sa malim regionalnim dubrovačkim sveučilištem, koje se još uvijek nije razvilo u smislu liječničke struke, ali je razvilo sestrinsko obrazovanje, što je za pohvalu. Malo je tu liječnika sa profesorskim titulama, a mnogi su razlozi za to. Tu sliku donekle poboljšavaju penzionirani zagrebački vrhunski liječnici, ili su pak pred penzijom, pa traže lokaciju za mir i ljepotu u tzv. trećoj dobi. Njihovo znanje i iskustvo znatno pridonosi kvaliteti usluge dubrovačke bolnice u najtežim situacijama. Osnovne pretrage koje se obavljaju u toj bolnici u zavisnosti su od njene tehnološke opremljenosti koja nije baš na visokom nivou. Liste čekanja nisu preduge. Parking je za sada relativno zadovoljavajući, ali ne preporučujem ući u WC za pacijente u prizemlje bolnice. Osoblje, liječnici i medicinske sestre zaista se trude i svaka im čast.
Ostanimo u manjim dalmatinskim bolnicama pa nas evo u Šibeniku. Bolnica Šibenik u srcu je grada pa je stoga gotovo bez parkinga. Parking treba tražiti negdje dalje pa do bolnice kako god znate i umijete. U bolnici pacijente dočekuje vrlo ljubazno osoblje sa puno razumijevanja, kako na šalteru prijema, tako i dalje. Inače, Šibenčani su za mene najmirniji ljudi koje sam upoznao, što osigurava ležernost i povjerenje građana. Sestre i liječnici su profesionalni i ulažu sav svoj trud u radu sa pacijentima. Suradnja malih lokalnih ambulanta sa bolnicom je izvrsna, što znači da liječnik opće prakse u maloj ambulanti pacijentu osobno dogovara termin u bolnici, što nigdje drugo nema. Ipak, ako trebate u toalet kod ulaska u bolnicu, to radite na osobnu odgovornost 😊 ili pak nuždu obavite u nekom od obližnjih kafića. Kao i u Dubrovniku, tehnička opremljenost bolnice relativno je skromna pa se dio usluga usmjerava prema obližnjem Splitu.
Idemo kratko do Zadra, gdje djeluje gradska bolnica koja ima izrazitu želju za razvojem, što je za svaku pohvalu. Zadar je naše najstarije sveučilište pa se taj ponos i želja za razvojem proteže i na bolnicu gdje se postupno razvijaju neki oblici visokoškolske edukacije u zdravstvu. Ipak, radi o maloj gradskoj bolnici koja zadovoljava potrebe pacijenata svoje županije, uz napomene dobre suradnje sa Zagrebom. Distancirao bi se od ostalih komentara, jer tu bolnicu nisam bolje upoznao.
I završno sa Dalmacijom, pa evo nas u Splitu. Split je hvala Bogu razvio zdravstvo na nivou klinika, iako u skromnim okvirima za pojam kliničkog centra ozbiljnih dimenzija. Bivša Vojna bolnica pridružena je staroj Općoj bolnici, a na Sveučilištu u Splitu djeluje kvalitetan fakultet medicine. Posebno treba istaknuti izvrsnu suradnju sveučilišta sa Mostarom, kao i sa drugim centrima u BIH, što je od obostrane koristi. Za svaku je pohvalu forenzika iza koje stoji ugledni doktor Dragan Primorac koji je na sveučilištu, u sklopu forenzike, organizirao čak 5 odjela forenzike od kojih su neki jedini pa time i najbolji u Hrvatskoj. Sama usluga u bolnici je sukladna kadrovskim i tehničkim mogućnostima, od kojih su prisutni kadrovski problemi i pomanjkanje liječnika i sestara, dok je tehnički segment bolnice u razvoju. Splitska bolnica je najjača u Dalmaciji pa su liste čekanja duge, što pacijente značajno usmjerava na usluge renomiranih privatnih klinika, uz uvjet da pacijenti imaju financijske mogućnosti platiti tu uslugu. U bolnicu se može ući autom, ali parking u pravilu nećete naći pa se snalazite kako znate. Kao i drugdje u Dalmaciji, u WC za pacijente ulazite ako baš ne morate pa pokušajte nuždu obaviti izvan bolnice. Neki dijelovi bolnice „vape“ za renoviranjem, ali sredstava nema koliko je potrebno.
Rijeka, kao klinički centar u Rijeci, nije mi poznat, ali vrijedno je istaknuti Centar za proteomiku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci koji vodi akademik Stipan Jonjić redoviti profesor u trajnom zvanju. Ovaj centar od posebne je važnosti za zdravstvo cijele Hrvatske.
I eto nas u Zagrebu. Zagreb, veliki hrvatsko klinički centar, sa brojnim klinikama, velikim brojem osoblja, ali još većim pritiskom pacijenata iz svih krajeva Hrvatske, jer je bez premca najbolji. Hvala Bogu da ga imamo! U klasteru zagrebačkog liječničkog osoblja, u odnosu na druge centre u Hrvatskoj, vlada najviši stupanj motiviranosti za osobnim razvojem i karijerom. Sveučilište u Zagrebu ostvarilo je usku i plodonosnu suradnju sa svim gradskim kliničkim centrima obrazujući brojne mlade liječnike. Mogućnosti za napredak u struci visoke su, kao i ulaganja u kadrove i tehniku. Nigdje u Hrvatskoj nema širi spektar zdravstvene usluge kao u Zagrebu, ali su stoga liste čekanja jako duge pa se u Zagrebu uspješno razvijaju velike privatne poliklinike.
Idem sada, sukladno iskustvu, malo detaljnije po KBC-ovima Zagreba.
Imao sam (ne)priliku upoznati noćnu Hitnu službu KBC Dubrava. Jaki bolovi u abdomenu pa sam vrlo brzo bio na ležaju doktora P. Lasića i doktora I. Savića. Obradili su me koliko su mogli, pomogli da se bol smiri i bio sam pušten doma uz diskretnu napomenu da ne spadam u tu kliniku nego spadam Rebro. Tu sam se malo nasmijao njihovoj prilagodljivosti. Kako? Samnom su bili na „vi“, ali susjedni pacijent došao je sa: „čuj ti doktore daj ti meni…“ pa su i oni brzo prešli na „ti“, radi boljeg kontakta sa pacijentom😊. Kod pregleda ja sam bio kriv, jer sam inzistirao na kamencu na bubregu, koji sam nekad imao pa je sve bilo usmjereno u tom pravcu, pogrešnom pravcu. Zanimljivo je da sam se sutradan htio zahvaliti doktorima na linku „pohvale“ KBC Dubrava, ali ako to pokušavate mobitelom nećete uspjeti, jer je server presnažan pa ne prihvaća pohvale, ali ako hoćete napisati pritužbu, e to onda prolazi. Hm,,, zašto,,, zašto????
Evo me sa iskustvom u KBC Vinogradska, iako je to bilo pred nekoliko godina, ali ipak vrijedno je zapažanja. Danas akademkinja, doktorica V. Demarin predivna je osoba, savjesna, detaljna, a kada uzme pacijenta u obradu taj neće izaći dok Ona ne bude sigurna od čega pacijent boluje. Tu je i neurokirurg doktor V. Beroš, ugledan i savjestan doktor koji veoma ozbiljno prihvaća pacijenta, ali unatoč osobnoj ozbiljnosti ima strpljenja pacijentu sve objasniti i ponuditi mu sve moguće opcije liječenja. Treba također zahvaliti na dobrom radu i poštenju kirurgu doktoru pok. Tomislavu Aniću koji je ostavio traga u toj bolnici. Sve su to ljudi koji mogu biti uzor svima pa ističem jako dobra iskustva sa KBC Vinogradska. Sama bolnica je trošna pa su uvjeti rada liječnika veoma otužni. Parking postoji, ali teško će te parkirati iza 8 sati.
U tom dijelu Zagreba je i KBC Sveti Dug, koji se sastoji od starog i novog dijela. Stari dio je trošan, dok je novi dio financiran fondovima EU i zaista je, koliko sam vidio, najljepši u Hrvatskoj. U toalet ugodno je ući, ali za to se brinu ne samo čistačice nego i osoblje odjela. Za posebnu je pohvalu cijeli sustav bolnice u kojoj, koliko sam vidio, sve funkcionira, od prijema pa do prihvata i obrade pacijenata. Posebno mi se dojmio odjel kardiologije doktora E. Galića, od postupanja sestara pa do ozbiljnog i savjesnog rada doktora i obrade pacijenata. Sve je efikasno i naprosto izvrsno. Ovaj odjel trebao bi biti uzor svima drugima u Hrvatskoj u svakom pogledu, od uređenja pa do postupanja osoblja. Stari dio bolnice je tipičan „stari dio“ što ne treba obrazlagati. Bolnica ima svoj parking koji je pristupačan uz minimalna jutarnja čekanja za parking, a lista čekanja pacijenata, barem na odjelu kardiologije, nije velika.
Na istočnom dijelu grada, tik pored Maksimira nalazi se veliki i prestižni KBC Rebro ili pak formalno KBC Zagreb. Rebro je bez premca najveći KBC u Hrvatskoj, a uz to je bez premca najopremljeniji, pa je stoga, također bez premca najzagušeniji dolaskom pacijenata. KBC Rebro ima svoj hotel za pacijente, ali dobiti sobu u tom hotelu prava je lutrija. Kardiokirurgija koju vodi doktor H. Gašparović zaista je izvrsno organizirana i po rezultatima nesporno najuspješnija u Hrvatskoj. Svi dijelovi tog odijela izvrsno su povezani i još bolje organizirani. Rad ljubaznih sestara i uglednih doktora izuzetno je naporan i težak, ali unatoč svemu rade savjesno i odgovorno.
U podrumskom dijelu KBC Rebro smjestila se radiokirurgija, tzv. Gama knife, koju vodi doktor Heinrich. Tumori na mozgu tu se uspješno rješavaju ako se dođe na vrijeme i hvala Bogu da imamo taj mali odjel u Hrvatskoj. Sama aparatura Gama knife veoma je skupa, a postupno je imaju i neke privatne klinike. Lista čekanja nije velika i sve savršeno funkcionira.
Hitni prijem KBC Rebro djeluje sa 11-12 ambulanti, dakle i liječnika i osoblja u dnevnoj i noćnoj službi. Ne čeka se dugo te sve dobro funkcionira. Tu uglavnom rade mlađi doktori, specijalizanti, koji vrlo savjesno obrađuju svakog pacijenta. Zaboravio sam imena, jer moj je napad i bol abdomena bio 2 noći uzastopce pa im se zbog zaborava ne mogu zahvaliti. Zanimljivo je bilo to moje iskustvo koje puno govori. Kada sam došao na Hitnu, obje noći, opet ja sa svojim „to je kamenac na bubregu“ te prvu noć injekcija u guzu, bol prestala i odoh ja doma. Drugu noć, dakle treća za mene, opet ja na Hitnu KBC Rebo, i opet ja po svoju „to je kamenac“, e ali, naletio sam na doktora koji nije bio tako „uviđavan“ na moje sugestije te me je brzo i oštro ušutkao, a time me spasio. Obavio je svoj pregled i uputio me odmah u bolnicu čime mi je spasio život, jer su nalazi bilo posve izvan bubrega. Hvala mu. Dakle, završio sam u nedjelju u bolnici, u prihvatnom dijelu, gdje sam čekao ulazak na odjel, a ulaskom u Odjela interne medicine s pojačanom intenzivnom skrbi KBC Rebro počinje drugi dio ove analize.
Dakle, Odjela interne medicine s pojačanom intenzivnom skrbi KBC Rebro nalazi se u podrumu zgrade, a ono što sam tu vidio mogu nazvati „Odjel odvajanja duše od tijela“ ☹ . Ništa bolnije u životu nisam vidio. Vidio sam u ratu pogibije na prvoj crti, ali ovo je puno gore. Raditi dugo u tom odijelu nije uputno, jer je previše bolno, što je bolje ne opisivati. Svaka čast i hvala svima koji tu rade! Odjel Interne vodi doktor S. Srića, mladi doktor koji je više na odjelu nego doma pa se pitam kako izdrži, jer izgleda da je zamijenio dom za bolnicu. Ljubaznost svih, od doktora pa do sestara je na najvišem nivou, kao i postupanje i obrada pacijenata. Hitni CT, pa intenzivno liječenje na tom odjelu, i bio sam veoma brzo saniran, ali i detaljno upućen za daljnje liječenje. Naprosto nemam riječi zahvale svima. Za listu čekanja ne znam, ali mislim da sve zavisi od stanja pacijenta.
Trebam spomenuti i mali, ali efikasan Odjel dermatologije KBC Rebro koji je smješten u dijelu hotela kojim raspolaže KBC Rebro. Novo, čisto, uredno, efikasno, bez značajne liste čekanja i za svaku pohvalu.
Ono što ipak treba spomenuti za KBC Rebro, a odnosi se samo na staru glavnu zgradu KBC Rebro su toaleti. Toaleti u staroj zgradi su u svakom pogledu neprimjereni. Nisu baš nečisti, ali su neprimjereni. Odnosno, ako ste na katu te stare zgrade pa primjerice čekate na pregled na drugom katu kardiokirurgije i trebate u WC, to ne možete tu obaviti, jer na katu nema WC za pacijente već je samo jedan WC u prizemlju. Nadalje, WC u odjelima, barem koliko sam vidio, imaju ulogu priručnog skladišta pa kad se uđe niste sigurni jeste li ušli u WC ili u skladište. Ne mogu vjerovati da se to ne može riješiti boljom organizacijom korištenja prostora i manjim ulaganjem.
Često se pacijenti u svim bolnicama tuže da im bolnička hrana nije dobra. Nikako se sa time ne bi složio, jer smo doma često naučili jesti očima, a ne onoliko koliko nam je potrebno pa su tri bolnička obroka, količinski gledano, sasvim dovoljna. Što se tiče kvalitete kuhanja i jela, rekao bi samo da liječnici jedu istu tu hranu kada rade na svojim odjelima. Stoga lijepo molim razvicjane pacijente i bonkuloviće da se za bolje zalogaje ipak moraju strpjeti do povratka doma ili pak do odlaska u neki od zagrebačkih restorana kada izađu iz bolnice.
Na kraju ove šetnje kroz KBC-ove Zagreba, ima jedan problem koji treba otvoreno reći. Svaki zagrebački KBC sam za sebe relativno dobro funkcionira, ali ako se desi da pacijent iz jednog KBC mora prijeći u drugi KBC pa mu ujutro to najave, lako je moguće da će tek navečer doći po njega. Dakle, suradnja među zagrebačkim KBC nije zadovoljavajuća. Ima tu još jedan problem, a koji se odnosi na upravljanje KBC, bolnicom, kao i svih neprofitnih državnih institucija, ali i na većinu hrvatskih državnih poduzeća, a to je dominacije tehnokratskog sustava upravljanja. Svakako da je za rukovođenje subjekata zdravstva potrebno znanje iz medicine, dakle biti liječnik, ali uz to, barem prvi do njega mora biti dobar ekonomski znalac kojega će liječnik-ravnatelj ili rukovoditelj dotične institucije ozbiljno uvažavati. Pritom, sukladno klinikama u razvijenim državama EU, neophodno je djelovanje controllera i controllinga u zdravstvenim institucijama, ali mi u Hrvatskoj to još uvijek nemamo, niti nam je taj segment poznat. Dakle, radi se o disciplini zdravstvenog menadžmenta koja je nepoznanica u hrvatskom zdravstvu, ali i šire. Stoga je na tome potrebno ozbiljno raditi.
A sada mala digresija, onako iz iskustva. Shvatio sam da nije uvijek dobrohotnost i blagost doktora dobra, jer često dolazimo sa svojim mišljenjem za ono što je nama problem, a što doktor često veoma uvažava. Stoga se lako može desiti da to doktora odvede na krivi put pa napravimo štetu sami sebi. Zato se ne ljutite na doktora kada je prema vama u takvoj prilici malo otresit, jer na taj način on može ozbiljno i stručno odraditi svoj posao i spasiti vam život.
Ima tu još nešto, a to je relacija dobrog odnosa sa doktorom i sestrama.
Treba shvatiti da su liječnici, ja kažem doktori, na prvoj crti obrane nas građana, slično kao i vatrogasci. Stoga, tim strukama trebamo dati iznimnu ljudski pažnju, zahvalu i podržati njihovo dostojanstvo. Također, treba znati da su nekada na vrhu ljestvice društvene i socijalne hijerarhije bili svećenik, liječnik i profesor. Sada svećenika više tu nema, ali su ostali liječnik i profesor. Ako se pak društveni status promatra po plaći, onda nisu ni liječnik, a ni profesor na apsolutnom vrhu, jer su tu sada neki drugi, iako su liječnici i profesori i nadalje u vrhu. Napravio sam malu analizu pa je odnos prosječne plaće građana u Njemačkoj i Hrvatskoj 2,7 : 1. Ako se pak usporedi prosječna plaća najbolje plaćenih liječnika, koja je oko 3.300 eura u Hrvatskoj, a u Njemačkoj oko 10.000 eura, opet se dolazi do sličnog odnosa, 3 : 1. Dakle, teško da se u hrvatskim uvjetima, u korist liječnika može nešto bitno poboljšati, ali u tom slučaju barem mi pacijenti pokažimo tim ljudima da ih cijenimo. Isto kao što se preporučuje svoju djecu više grliti i iskazati ljubav, tako isto potrebno je i uputno liječnicima na sve ljudske načine iskazati zahvalu i pažnju. Pritom ne kažem da se možda u dijelu administracije ne bi moglo napraviti vidne uštede, jer ljude danas zamjenjuje e-tehnologija, ali o tome neka razmišlja ministar zdravstva (ako mu bude dopušteno) uz pomoć ekonomske struke.
A sad idem na malo niže razine zdravstvene kvalitetne usluge, a to je privatni sektor ili poratne hrvatske privatne poliklinike koje su nikle kao gljive poslije kiše.
Ne treba ih nabrajati, jer ih ima sve više, i to poradi često neprihvatljivog čekanja u državnim bolnicama, ali i financijskih mogućnosti jednog manjeg sloja ljudi u Hrvatskoj koji mogu platiti tu uslugu. Posebno u većim gradovima, kao što su Split i Zagreb privatne klinike dobro su se razvile i zaista pružaju visoku razinu kvalitete zdravstvenih usluga. Tu se povremeno javljaju velike investicije u nove poliklinike iza kojih stoje također renomirani doktori poduzetničkog duha. Kao što sam u prvom članku rekao, dobro je da ih imamo, ali promatrajući društveno to nije dobro, jer dolazi do raslojavanja hrvatskih građana na one koji mogu platiti uslugu i one koji ne mogu, a ovih drugih je znatno više. U tom se segmentu pokazuje snaga socijalne pravde i jednakosti građana jedne države. Treba napomenuti da neke poliklinike također primaju pacijente na uputnicu liječnika opće prakse i drugih, ali ta se lista jako brzo popuni pa se i tu čeka veoma dugo. Dakle, poveznica privatnog i državnog zdravstva nerazvijena je, na štetu hrvatskih građana, ali i znatno širu štetu. Tu se radi o mentalnom neprihvaćanju privatnog sektora, što je naslijeđe iz bivše socijalističke države, ali i nesposobnosti povezivanja društvenog i privatnog u jedinstveni sustav zdravstvene usluge. Kada će se to u Hrvatskoj promijeniti, nije poznato, ali znamo da se problem tranzicije rješava generacijski, dakle veoma dugo. U međuvremenu, što će se dogoditi sa Hrvatskom i njenim građanima, ostaje otvoreno pitanje.
Također, trebamo zahvaliti da se nama još nije desilo zlo kao istočnom Balkanu, gdje je privatni sektor u obrazovanju i zdravstvu posve zagušio državni te se stvorio odnos oko 1:10 u korist privatnog. Krupni kapital, i to posebno strani, ušao je i uništio državni sektor. Toga moramo biti svjesni, jer je to onaj najgori oblik kapitalizma koji ruši cijelu državu čineći je ovisnom o stranom kapitalu.
A sada idemo još na niže, a to su ambulante opće prakse. Treba razlikovati ambulante opće prakse u gradovima, koje se oslanjaju na klinike i bolnice u njihovoj blizini, nasuprot malim ambulantama u brojnim malim hrvatskim mjestima. Ambulante u malim mjestima nisu „skretničari“ kao u velikim gradovima, već doktori u njima lijeće i rješavaju brojne zdravstvene probleme lokalnog stanovništva izbjegavajući bolnice. Težak je rad u malim ambulantama gdje rade u pravilu jedan doktor i jedna sestra. Primjerice, u Rogoznici ambulantu drže u dvije smjene po jedna doktorica i jedna sestra, a doktorica N. Nonković sa sestrom rješava većinu zdravstvenih problema lokalnog stanovništva. U slučaju neophodnog bolničkog liječenja ona sa bolnicom za pacijenta dogovara termin. Njen je mobitel 24 sata dostupan svima, što zavrjeđuje izuzetnu zahvalu.
Ipak, osim malih ambulanti u malim mjestima na kopnu, posebno je teško stanje pacijenata i malih ambulanti na otocima. Veze kopna sa otocima su izuzetno loše, posebno u smislu hitne intervencije. Primjerice, Mljet ima malu ambulantu, a kako Mljet pripada Bolnici Dubrovnik pacijent jako teško dolazi do bolnice, posebno u hitnim slučajevima. Slično je i sa otokom Ižom koji je napustio makedonski liječnik, jedini liječnik na otoku. U uvjetima života i rada na otoku teško je da će stanovnici Iža kao i drugih manjih otoka dobiti zdravstvenu skrb.
O drugim subjektima zdravstvenog sektora Hrvatske neću govoriti, iako i tu ima dosta za reći. Bilo kako bilo, može se zaključiti da liječnici koje imamo na raspolaganju zaslužuju svaku zahvalu, ali njihov problem je ozbiljan, posebno zato jer rade u jako lošim uvjetima. Istodobno, pacijenti su nezadovoljni i često nervozni pa na doktore svaljuju svoje nezadovoljstvo, jer su doktori i sestre pacijentu prvi na udaru. Dakle, problem i uzroci nezadovoljstva pacijenata nalaze se u politici koja donosi odluke, dakle u širokom spektru upravljanja na makronacionalnoj razini, a ne na niže. Tužna je istina i podatak da je u zadnjih 10 godina Hrvatsku napustilo 1.200 liječnika, a razlozi su nezadovoljstvo uvjetima rada, odnosom prema njima, a znatno manje razlog je plaća. Ova je činjenica jako važna pa bi parafrazirao Psalam 94, 7 „ako glas liječnika čujete ne budite srca tvrda“, odnosno, barem puno ljepšim odnosom i razumijevanjem mi pacijenti postavimo se prema njima, jer to je najmanje što možemo za njih učiniti.
U svemu ovom sjetim se one predivne pjesme Croacio, iz duše te ljubim. Pjesma je nastala tik nakon Domovinskog rata te njene stihove tako treba shvatiti. To je bilo razdoblje puno domoljublja i nade, koja se polako zbog svega poznatoga istopila pa smo tu gdje jesmo. Stihovi pjesme, iz tog vremena punog naboja i domoljublja kažu:
„Nemoj, sine, nikud ići
Tvoj je kamen, maslina i drača.
Nek te rani kora kruva,
Kapja vina, zrno soli,
Nek ti kušin bude stina,
Al’ Hrvatsku sine voli!“
Ajde razmislimo kako bi na to reagirali danas? Svakako, Hrvatsku sine voli, jer bez ljubavi prema domovini ne možemo na bolje, ali to treba shvatiti u smislu djelovanje za bitno bolje stanje u Hrvatskoj kako bi svima bilo bolje. Kada vidimo sve ovo danas, pitam se tko danas ove stihove sinu ili kćeri može reći? Meni to zvuči kao „pati sine ovdje, a zanemari sve ostalo“, a pozivanje na domoljublje na ovaj način danas ne zvuči od tog oca ni dobro, a ni pozitivno. Zato jedino vrijedi poziv svima koji smo sada tu da se bez puno kukanja, svjesni istine u kojoj smo, uhvatimo sa rješavanjem problema koji nas drže na dnu razvijenosti članica Europske unije. Samo tako naša će djeca i mladi imati razloga ostati tu. Evo da još jednom spomenem, od korupcije u Hrvatskoj nacionalni BDP manji je za 13%, a na odlasku mladih i obrazovanih i njihovih obitelji u 10 godina izgubili smo dodatnih 12,5% BDP. Pa zamislimo kako bi bilo bolje svima kada bi riješili ta dva problema i tih 25,5% negativnosti u Hrvatskoj.
Ipak, po uzoru na doktore i sestre, uhvatimo se posla, zdušno radimo i mijenjajmo hrvatski politički establišment u smjeru istinski poštenih i domoljubnih stručnjaka, a ne uhljeba. Nova znanja i naporan rad i domoljublje podignuli su svaku posrnulu državu, kao primjerice Njemačku i Japan nakon rata.
Bog nam pomogao na tom putu.
Tihomir Luković
Zagreb, 26. kolovoza 2024.
Leave a Comment