Zapleli se naši u sve luđoj prići o Coroni. Dr. Markotić priča o teškoj jeseni gdje će harati malo Corona malo gripa, priča se o maskama na otvorenom a dr. Capak napada Austriju zbog povlačenja turista s naše obale.
Najavio je turistički rat, veli da će zabraniti našim skijašima odlazak na skijanje u Austriju. Tako Corona nije opasna za građane Austrije po ljetu, a bit će opasna za građane Hrvatske u Austriji, ne zbog Corone, već jer nisu slušali dr. Capaka.
Na sve to dr. Beroša ne brine previše, on odmara i šalje nam slike druženja s pjevačicom Ninom, koja je eto bila u društvu s pozitivnom Severinom.
Riješili su izgleda problem 15 obitelji za koje je brinula Nina, jer sada uopće ne izgleda zabrinuto.
Priča o krumpirima je gotova, ide nova priča o divnom prijateljstvu s ljetovanja, krumpiri su pobrani bez Nine, a zahvaljujući tako dobrom prijateljstvu sigurno neće biti nikada opcija.
Ostaje pitanje dinstance, ali u pravom prijateljstvu, prijatelji dijele i bolest ako treba.
Svega ima osim pjesme, za ljude koji čekaju terapije nakon moždanih udara, čekaju da se dr. odluče je l’ bi liječili i druge bolesnike, ili će najprije pričekati jesen, da se konačno dođe do spoznaje što je i gdje najopasnija Corona.
U međuvremenu 30 000 ljudi osnovalo je grupu koja traži da se ukine Stožer, zamantalo im se od tih silnih priča, ne mogu više pratiti gdje je opasno, gdje nije, teško im je kad ispred neke ustanove na pr. pošte, trate vrijeme čekajući u redu, strogo paze na fizičku distancu, da podignu rješenje o ovrsi, zbog neplaćenog računa, a radi izgubljenog posla, iskoči nasmijani dr. Beroš na mobitelu, a u vrlo bliskom fizičkom kontaktu.
Ne ide to jedno s drugim, niti ne sjeda to onima koji čekaju u redu pred bolnicama, niti onima koji čekaju za testiranje.
Za sve je kriv taj vražji mobitel, da ga nema, da se ne nosi u džepu, ljudi ne bi znali, ne bi ni saznali priču o gnoju, o čovjeku koji nije bio u kontaktu s pozitivnim, a morao je platiti, jer je tako odredio Stožer.
I ta naša prokleta Corona ima dvije strane, jedna je samo za poznate i slavne a druga je za one koji nemaju i nisu imali nikoga.
Raspisali se mediji o Mirni, koja veli da joj je zbog Corone počela otpadati kosa, tisuće i tisuće žena onkoloških bolesnika ostaje ćelavo nakon terapija, to je sasvim normalno, nitko o tome ne piše, ako izvuku živu glavu, kosa naraste, one nastave s poslom, sretne što mogu.
Zašto tako nije i s Coronom, zašto se stalno podgrijava strah, a ljudi su već prestravljeni siromaštvom koje prijeti.
Uvijek se bojiš većeg straha od onog manjeg, svatko tko se rodio, svjestan je činjenice da će od nečeg umrijeti.
Ne treba nam netko nasmijan, preplanuo, odmoren, bezbrižan, da nam govori da je virus opasan za nas, ali ne za sve, ne za njega i njegove odabrane prijatelje,tek poremećaj bez mirisa,s malo povećanom temperaturom, slično gripi, ali nije gripa.
Ovih 30 000 ljudi koji se žele riješiti Stožera, pripremaju prosvjed, mogli bi iznenaditi i prigodnim načinom j testiranja.
Testirati ljude na smrad. To bi se odmah na licu mjesta potvrdilo na velikom uzorku, ovako veli dr. Capak, na svakog pozitivnog testiranog treba dodati još 25-30 pozitivnih, koji nisu testirani.
Konačni rezultat stvar je matematike, a ne broja bolesnih ljudi.
Kad bi nam smrad bio test,
garant bi bili svi zdravi i mogli bi odmah nastaviti sa životom, djeca bi mogla u školu, a svi ostali, koji nisu imali sreće s divnim prijateljstvima na godišnjem odmoru, uhvatiti se okršaja sa siromaštvom, koje nam opasno prijeti i gladi, koji je i dalje najveći uzročnik smrti u svijetu.
Ovakvo stanje, potiho nam dovodi onaj standard ,koji nam je spominjao premijer Plenković u svojem nadahnutom govoru, a imaju ga ljudi u siromašnoj Africi.
Rješenja su tu, samo se moramo odlučiti koje nam najviše odgovara, hoćemo li Afriku upoznati po stvarnom životu ili po priči našeg premijera ???
Odluka ne bi morala biti teška.
Dragica Trumbetaš
Leave a Comment